Da je Elmedin Konaković sklon ne samo populističkom, već i reakcionarnom političkom mišljenju, potvrdio je nebrojeno puta tokom svoje karijere, u kojoj ne postoji supstancijalna razlika između perioda u kom je on bio perjanica SDA i današnjeg perioda u kom on nastupa kao suštinski protivnik te stranke, premda je i najpovršnijem posmatraču koji nije posvemašnji idiot jasno da je do raskola između Konakovića i Izetbegovićevog mindera došlo isključivo na interesnoj osnovi, a ideološki i programski okvir da im nalikuju kao jaje jajetu.
No svojom reakcijom na servilnu, populističku i nadasve infantilnu izjavu Denisa Šulića o dubokim i neraskidivim vezama „našeg i ruskog naroda“, Konaković je demonstrirao jedan nedopustivo sramotan i mračan model ne samo političkog već i svakog drugog mišljenja, ujedno demonstrirajući i svoje rudimentarno neznanje skupa sa svojom sklonošću da izvlači goleme i konačne zaključke iz oštećenih premisa, što je uglavnom odlika ambicioznih tupana.
Premda je politički narativ prije svega a na neki način i nužno kolektivistički i većinarski, on ipak ne bi smio biti i debilan kao u slučaju Konakovićeve Facebook reakcije, koja započinje sljedećim rečenicama: „Mi Bošnjaci pamtimo ruski narod prije svega po dobrovoljcima u BiH koji su činili zločine, pljačkali i ubijali tokom agresije na našu zemlju. Nikakvih tu veza nema.“
Ovakvim mračnim kretenlukom, kojim izjednačava jedan ogroman i kompleksan narod sa šačicom od nekoliko stotina plaćenika, Konaković izravno daje legitimitet onima koji bi da izjednače njegov narod sa onom šačicom bosanskohercegovačkih muslimana koji su u sastavu 369. legionarske pukovnije stigli sve do Staljingrada da tamo ostvaruju Hitlerove vizije o boljem svijetu.
A veze između ruskog i Konakovićevog naroda, premda nisu ni iznimno duboke niti neraskidive kao što tvrdi ezgaltirano političko nedonošče Šulić, itekako postoje, ali je problem to što Konaković duboko vjeruje da njegov narod obuhvata samo ono što je reakcionarna kamarila na čelu sa mladomuslimanskim restlovima odredila kao poželjan i prihvatljiv prostor kolektivne svijesti.
„Svjedočimo“, nastavlja Konaković, „da ruski narod i Rusija u našoj domovini čine sve što mogu kako bi zaustavili njen napredak i da ruski plaćenik, Šulićev šef slijepo izvršava naređenja iz Moskve.“ Opet jedna otužna demonstracija palanačke svijesti, one koju je Konstantinović minuciozno opisao u svom anatomskom udžbeniku. Palanačka svijest ovaj put iz Konakovićevih usta čitav jedan narod od preko 130 miliona ljudi, od kojih priličan broj ni na karti ne bi umio pronaći Konakovićevu palanku, optužuje da zdušno zaustavlja napredak Bosne i Hercegovine.
Premda se Milorad Dodik nastoji predstaviti kao čovjek od ogromnog Putinovog povjerenja, njegov je stvarni značaj za Kremlj skoro ništavan i ne treba ga smatrati za išta više od poluge kojom zvanična Moskva tu i tamo parira polugama Zapada u drugorazrednoj sferi interesa. Uostalom, ako bi Dodik bio prioritet Moskve, koja ne uspijeva da pronađe dovoljno pouzdane Dodike u zemljama Centralne Azije, Istočne Evrope i Baltika, a koje ne spadaju samo u sferu interesa već i u sferu obostranog neposrednog uticaja, to bi značilo da je Putin u znatno većim problemima nego što je sklon priznati.
Uprkos određenim kontaktima, Dodikovi odnosi s Kremljom nisu ni približno razgranati i srdačni, a pogotovo ne obostrano plodonosni kako to predstavljaju mediji bliski Dodiku i zasigurno nisu dovoljno čvrsta osnova da bi tog nezavisnog socijaldemokratu neko proglašavao ruskim plaćenikom. Dodikove spone s nekim drugim stranim centrima moći znatno su čvršće, ali su i one dospjele u stanje turbulencije, pa teško da i sam Dodik danas zna čiji je zaista igrač i da li mu zastupanje nečijih interesa može išta garantovati u situaciji kada je zvanični Beograd otpočeo metodičnu i sistematsku kampanju njegove detronizacije i svođenja njegovog političkog uticaja ne samo u BiH, već i u Srbiji na prihvatljivu mjeru. Koja je, nakon svih ovih godina, postala jedna prilično sićušna mjera.
Konaković ipak insistira na Dodikovom plaćeništvu za račun Rusije, ne shvatajući da takvom optužbom ujedno samome sebi upućuje optužbu za šovinistički unitarizam po kom svaki nebošnjak koji ne prihvata vizuru Bosne i Hercegovine koju je uspostavilo političko Sarajevo nužno mora biti i strani plaćenik. Pritom bi čak i sasvim površno provlačenje Konakovića, kako onog iz rane SDA faze, tako i ovog današnjeg, kroz dijagnostičku aparaturu logičko-etičkog istoaršijanstva nedvosmisleno pokazalo da su njegov i bivši i sadašnji politički okvir prenapučeni stranim plaćenicima po istom, pa čak i nešto čvršćem modelu po kom je i Dodik plaćenik.
Konakovićeva svijest po kojoj je političkog oponenta dovoljno diskvalifikovati etiketom plaćeništva za strane interese samo pokazuje da ta svijest jednostavno ne uzima u obzir mogućnost izgradnje odista pluralnog političkog i društvenog prostora u Bosni i Hercegovini, već poziva na unifikaciju ispod koje se skriva i intencija za dominacijom. Problem bosanskohercegovačke politike i društva nije Rusija, već maksimalizam i isključivost oligarhija, svejedno jesu li one etničke ili nadetničke i taj je problem doveo do rata u času u kom je Rusija bila skoro na izdisaju i kad se borila za vlastito preživljavanje.
Taj problem moguće je riješiti samo putem unutrašnjeg dijaloga, ali bez ikakvih a priori datih uslovljavanja – samo tako se maksimalizmima i isključivostima može oduzeti njihova razorna snaga. Sve dok to ne shvati, Konaković će biti saveznik rigidnih maksimalista i ekskluzivista koji su Bosnu i Hercegovinu uveli u najkrvaviju epizodu rata za raspad Jugoslavije – dakle Radovana Karadžića i Alije Izetbegovića.
Retoričko Konakovićevo pitanje: „Nesmotrena izjava Bošnjaka Šulića ili potvrda da je pripadnost našem narodu samo prevara kako bi uživao u funkciji?“ i njegov odgovor: „Realnije je ovo drugo jer su ljudi poput Šulića zbog pozicije spremni odreći se svog stvarnog identiteta i pripadnosti, svoje tradicije, čak i vjere“, pokazuje da Konaković ni za pola pedlja nije odmakao od reakcionarnog mladomuslimanskog okvira koji ga je oblikovao i koji počiva na etnicitetu kao jedinom izvorištu političkog legitimiteta, a ova tvrdnja ujedno razotkriva i to da za Konakovića Bošnjaci nisu narod u modernom značenju tog pojma – što, da se ne lažemo, i nije netačno, prevashodno zahvaljujući činodejstvovanju Konakovićeve ishodišne stranke – već nekakva subetnička i dominantno vjerska skupina i da, što je najjezivije, Konaković ustvari uopšte ne pokazuje želju za nacionalnom i društvenom modernizacijom i emancipacijom, vjerujući da su i jedna i druga sadržane u oponašanju davno potrošenih i u osnovi reakcionarnih modela izgradnje nacije.
Pritom je Konaković ispao i priličan redikul i povijesni ignorant optužujući Šulića, koji se izjašnjava kao Bošnjak, za otpadništvo od identiteta i vjere, istovremeno baštineći koncepciju retrobošnjaštva alhemijskim postupkom prizvanu iz mrtvih na minderu Alije Izetbegovića, po kojoj je identitarni osnov Konakovićevog naroda sadržan upravo u prevjeravanju. Ukoliko u Konakovićevoj stvarnosti jedan Šulić ili ma ko drugi nema pravo slobodno odabrati svoj odnos prema pitanju vjere i istovremeno ostati Bošnjak, onda je pitanje šta od te stvarnosti Bošnjaci mogu da očekuju, osim ramazanskog topa kao jedinog artikulisanog zvuka društvene svijesti.
Štaviše, bez bojazni od greške može se kazati da, posmatraju li se i srpstvo i bošnjaštvo kroz prizmu Konakovićeve vizure etniciteta, ne postoji ništa srpskije od bošnjaštva. Srećom, i srpstvo i bošnjaštvo znatno su slojevitiji fenomeni kojima nikakvo ideološko-propagandno pojednostavljivanje i osiromašivanje ne može oduzeti tu slojevitost.
Konaković se, kao uostalom ni njegov oponent Dodik, ne zamara etičkim aspektima borbe za glasove zapuštenih biračkih masa putem populističkog podilaženja i ohrabrivanja te zapuštenosti, kao eskarpi pred modernitetom u kom koncept građanina i koncept nacije, kao mogućim izvorištima legitimiteta i subjektiviteta egzistiraju u simbiozi. On je zagledan u prošlost, o kojoj ima veoma dubiozno znanje, i u njoj pronalazi odgovore na sva pitanja društvene i političke sadašnjosti, što rječito govori kakvu budućnost on priželjkuje.
Uostalom, šta očekivati od subjekta koji je pripadnik multietničke tranzicijsko-kriminalne grupe koja u udruženom zločinačkom poduhvatu sistematično djeluje na uništavanju mehanizma javnog obrazovanja kao najmoćnijeg štita društva od mračne prošlosti i najmoćnijeg društvenog oružja za borbu sa iskušenjima i izazovima budućnosti. U pogledu odnosa prema javnom obrazovanju, tom najvažnijem i najugroženijem javnom interesu, ne postoji nikakva razlika između Alije Izetbegovića, Radovana Karadžića, Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika, Dragana Čovića… pa i Elmedina Konakovića, jer svi su se oni okružili ergelom podobnih koji slijepom odanošću nastoje nadomjestiti svoje stručne kompetencije, a počesto i prikriti mutne načine na koje su stizali do formalnih potvrda svog obrazovanja kao kvalifikacija za funkciju. Sladunjave izjave svih njih, ispunjene zavjetima i svjedočenjem vlastite odanosti obrazovanju kao društvenoj vrijednosti, imaju vrijednost kakvu imaju i gnjili ostaci povrća ispod pijačnih tezgi.
Ovaj tekst ne treba posmatrati kao kritiku Elmedina Konakovića, pa čak ni onih koji ga svojim glasovima dovode na vlast. Ovo je optužba na račun eksponenata međunarodne zajednice koji su u jednom trenutku povjerovali da su u Konakoviću pronašli partnera za discpilinovanje SDA, ne shvatajući da se jedan ekcem ne može liječiti drugim ekcemom koji je pritom potekao iz prvog. Posve je razumljivo da činovnici iz stranih centara moći spremno pružaju podršku političarima koji vjeruju da se problemi u ovoj državi mogu rješavati dekretskim odlukama spolja i bez unutrašnjeg dijaloga. Posve je razumljivo i da se Konaković i svi drugi ovdašnji političari spremno nude za službovanje stranim interesima za koje vjeruju da su barem djelomično podudarni sa njihovim interesima koje nameću kao interese čitavog društva.
Ali kako, dođavola, razumjeti još uvijek neumrlo nadanje žitelja ove zemlje da im budućnost neće biti sumanuta i shizofrena kraj takvih subjekata koji ih vode u tu budućnost.
Piše: Elis Bektaš/Preokret; Foto: Arhiva