1. dio
Izvori etnokonfesionalnosti
Uvod u 1. dio
Definicije i preciziranje terminologije
Prije svega da definišemo nekoliko važnih pojmova potrebnih za shvatanje ovog teksta.
Etnikum (gr. εϑνος, sskr अत्ना, pers. ادت – običaj) je sinteza stanovništva i prirode.
Pojam se odnosi na grupu ljudi koja je izložena određenim prirodnim uticajima, i koji rade u skladu sa tim uticajima omeđeni kulturom. Ovo se ne odnosi na naciju, pojam nacije je moderan, odnosi se na kapitalizam i na manifestovanje elita, a ne masovnog stanovništva. Kultura je način života nekog etniciteta i ona specifiše ono što taj etnicitet proizvodi od sredstava za život.
Na primjer, etnikumi koji naseljavaju hladni sjever Evrope (Rusija, Poljska, Švedska, Škotska), u skladu sa svojom kulturom proizvode automobile debelih i robusnih dijelova (Saab, Škoda, Volvo, Ursus, GAZ, Iž, AZLK), a etnikumi koji naseljavaju južna topla područija Evrope (Mediteran, područije između Crnog i Kaspijskog mora) proizvode automobile laganih i tankih dijelova (Fiat, Peugeot, VAZ, Zastava, Citroën, Zaporožecь, TbAZ). Šveđani, Škoti, Poljaci i Rusi naseljavaju hladne krajeve i zbog toga nose debelu odjeću, pa prema tome, nesvjesno izloženosti toj hladnoći proizvode automobile debelih metalnih dijelova iako robusnost tih dijelova nema velike veze sa utopljavanjem odjećom, dok je kod mediteranaca situacija obratna.
Upoznavati se sa različitostima kulturâ, znači sticati mogućnost da se prihvati drugo i drugačije, i da se trajno redukuje mogućnost sukoba zbog načina života. Najveći izgovor za masovne sukobe je nerazumjevanje života drugačijih.
1. glava
O etnokonfesionalnosti uopšte
Uvriježeno je mišljenje da je povezivanje religije i etniciteta posljedica dominacije sveštenstava nad etnikumom, ali ja se sa time ne slažem. Ja mislim da je etno-konfesionalnost posljedica malog otuđenja sveštenstva od pastve.
Treba razlikovati etnokonfesionalitet i klerofašizam.
U svakoj stabilnoj religiji¹, odnos između ovozemaljskog i onozemaljskog moraju da budu odvojeni, jer čovjekov ovozemaljski identitetski i radni život traje dok je čovjek živ, i sa smrću, tj sa prelaskom na onaj svijet, on dobija zaslugu po svom djelu, a ne onoga čime se on predstavljao drugim ljudima (identitetom). I svaka religija je savršen logički sistem u kojem ne smije biti ni najmanje kontadiktornosti u dogmatskom ili zakonskom sistemu. Može u mitologiji, ikonama ili misticizmu, ali oni nisu dio dogmatskog već umjetničkog sistema. Dogmatski sistem ili obredni zakoni moraju biti savršeni. Ako sveštenik počne da propovjeda kontradiktornosti, vjernici će da mu se raziđu. Jer religija je vjera vjerujućih, a ne riječ sveštenika.
Klerofašisti (svi) ovo negiraju i ovozemaljske osobenosti čovjeka pripisuju i na post-mortem boravak na onom svijetu dajući pokojniku ili zajednici pokojnikâ ovozemaljske identitetske osobine (na našim prostorima, to su floskule: Bošnjački Šehidi, Nebeska Srbija i Bog i Hrvati). To je zapravo poziv na genocid, jer suština fašizma je u tome da je to dizanje načina života iznad života, odnosno otvaranje mogućnosti da se zbog načina života (kulture ili etničke i običajne pripadnosti) oduzme život. U ovakvim izopačenjima, sveštenici su vrlo često u dubokoj fuziji, ne sa državom kao organom uprave, već sa vojskom kao letalnom silom.
Postoje doduše religije (stare) koje imaju koncept Božijeg (svetog) naroda, ili neki drugi oblik povezaivanja nadprirodnog (ne nužno monoteističkog) sa ovozemaljskim identitetskim, ali te religije imaju duboko redukovanu eshatologiju, i skoro da nemaju nikakav oblik zagrobnog života, i zapravo su potpuno folklorizovane i sasvim srasle sa običajem i načinom ovozemaljskog života. Etnokonfesionalnost je duboko predodređena činjenicom da je čovjek prije svega živ, pa tek onda živi na neki način. Zato etnokonfesionalni sveštenici najčešće nastupaju sa rakursa kulture, a ne sa rakursa savjesti, mnogo radije se bave pitanjima jezika, pismenosti i prosvjete², zdravstva³ (travarstvom), a manje teologijom. Religioznost etnokonfesionalnih naroda je duboko folklorizovana, vrlo je porozna granica između običaja i religije (tetoviranje podlaktičnog „hrbata“ malim krstovima, dova na Ajvatovici i Krsne Slave).
Kod karmičkih religija (Teravada Budista, pojedinih kurdofonih etničkih religija na Levantu i Druza koji su također etno-konfesionalni) je drugačije, ali i te religije se manifestuju u etnokonfesionalnim zajednicama.
2. glava
Žena, teritorijalnost i porodica
Najvažnije biće ljudskog roda je žena. Od nje zavisi kakvo će društvo biti, kako će biti organizovano i kako će se njime upravljati. Jedna od upadljivijih društvenih kategorija svih živih bića, pa prema tome i čovjeka je seksualni bimorfizam, odnosno razlikovanje spolova.
Kod psetolikih primata Afrike, agresivnost mužjaka je uslovljena veličinom ženki. Mandrili su daleko najagresivniji primati Afrike, koji nerijetko ubijaju svako živo biće koje se približi. To je zato jer je seksualni bimorfizam mandrila među najizraženijim u svijetu sisavaca. Mužjaci su nešto manji od psa, i lakši od odraslog čovjeka, a ženke nisu veće od mačaka.
Kod bezrepih primata pak, ovo je varijabilno od čopora do čopora, i ko će u čoporu da bude srebrena leđa (alfa) veoma često zavisi od odnosa fizičke snage između mužjakâ i ženki, tako da kod nekih čimpanzi alfa mogu da budu ili samo mužjak ili samo ženka, ili najstariji par. Kod gorila je matrijarhat vrlo rijedak, ali i oni imaju varijaciju ko je „srebrena leđa“, da li je to najstariji ili najsnažniji mužjak, i također mogu da budu i patrilokalni da muški potomci budu uvijek u blizini roditelja, a da ženke dolaze iz drugih čopora, ili da imaju hareme sa dominantnim mužjacima ili da žive u paru cio život.
Orangutani uglavnom vode usamljenički život
Jedan od važnijih totaliteta ljudskog života (uz rad i kreaciju) su migracije. Čovjek ima noge sposobne da prevale veću razdaljinu nego u bilo kojeg drugog kičmenjaka. Usporavaju ih samo trudne žene. Ukoliko su žene dovoljno snažne da migriraju u stanju trudnoće, ta ljudska grupa će biti manje teritorijalna, a ukoliko su žene fizički slabije, ta grupa će biti više teritorijalna jer će muškarci morati da zaštite svoje žene od stranaca. Također, ukoliko je žena fizički slabija, u toj grupi će žena biti pošteđenija teškog rada, ali će znatno manje da se pita. A ukoliko je žena snažnija, biće uključena u rad zajednice i opterećena obavezama, ali će po pravilu i više da se pita. Porodica nije društvo, ona predstavlja unutrašnje ljudsko. Nasilje u porodici i ugnjetavanja su patološka stanja. Da bi potomstvo moglo biti dovoljno emotivno zdravo da ima svoje potomstvo, mora proći kroz edipov sukob, koji podrazumjeva sukob između sa jednim od roditelja, i prelazak sukoba sa jednog roditelja na drugog. Zato oba roditelja moraju biti sposobni za taj sukob. I svaki roditelj (ako je psihički zdrav) je prošao kroz ovaj sukob, samo je pitanje da li ga je zapamtio, jer bol koji stvaraju ovakvi sukobi je poput porođajnih bolova, snažni su ali brzo se zaboravljaju. Ukoliko jedan od roditelja bude degradiran, grupa iz koje su potomci takvih roditelja će izumrijeti.
3. glava
Endogena i teritorijana ksenofobija
Ksenofobija je ljudsko ponašanje i nju nije moguće ukinuti. Ksenofobija može biti tolerisana u okviru tolerancije prema strancu, ali ne postoji apsolutno otvorena osoba. Moguće je podilaziti strančevoj ekonomskoj moći⁴, i tako ublažiti ksenofobiju, ali čim nestane moć, ksenofobija će se vratiti. I pomenuta otvorenost je uvijek ekonomski determinisana, jer niko neće uložiti isti trud u učenje paštunskog ili očiherero-jezika i engleskog ili francuskog. No, ne mora da znači da će ksenofobija da se manifestuje kroz nasilje, ona može biti i poprijeki pogled, što nije nasilno. Također, ona može biti redukovana i prosvjećenošću, i opštom ljudskošću.
Ksenofobija se može javiti dvojako. Endogeno i teritorijalno. Endogene su grupe koje imaju izraženu poziciju žene, a teritorijalne su grupe gdje je dominantan samo muškarac u porodici. Endogene grupe mogu da koegzistiraju na istoj teritoriji sa drugim etnicitetima, često raspoređenim po zanimanjima, ali se skoro nikada ne mješaju međusobno. Grupe koje su teritorijalne žive na područijima koja su etnički homogena. Također, endogene grupe često žive u većim porodičnim zajednicama, dominiraju čak i monogentilna sela oko kojih je zemljište po pravilu zajedničkog vlasništva, dok teritorijalne žive u manjim porodičnim zajednicama, najčešće nuklearnim porodicama, ili postoji i haremska porodica sa više žena i potenciraju privatno vlasništvo nad zemljom.
4. glava
Paganski preduslovi etnokonfesionaliteta
Sve paganske religije su bile etničke, i sve su imale spojen folklor sa obredom. Varijabilnost između obreda i folklora je monoteistička. U paganizmu je razlika između paganizama sa ženskom i sa muškom dominacijom božanstava. U svim indoevropskim jezicima na primjer, riječ Bog je muškog roda i strogo je vezana za muškarca (iako postoje i posebno ženska božanstva), osim u slavenskim jezicima (na primjer) u kojima je riječ djevojka (dѣva, dziewczyna, divča) etimološki povezana sa riječju Deus. Slavenski paganski bogovi su vjerovatno i bili muški, jer ova pojava je mnogo starija od pojave indoevropljana, te se upravo najviše neolitskih Venera, upravo može i pronaći baš na onim prostorima koja danas naseljavaju etnokonfesionalni narodi koji su se doduše pojavili u željezno doba, na područiju Levanta (skoro sve Zimije su etnokonfesionalni) i na područiju slavenskog i paleo-keltskog podunavlja.
U Indokini i južnoj Americi (među Andskim Indijancima i Irokezima) je slično.
Slavensko pjesništvo⁵, puno je aluzija koje potiču iz svetih knjiga. Kod Poljaka ima više slučajeva narodnih poslovica sa ličnostima iz Biblije, naročito Adama i Eve, rjeđe su to aluzije u pjesništvu. To je zato jer su mnoge od ovih pjesama pisali sveštenici, koji su namjerno ubacivali ove motive zbog njihove bliskosti sa prostim pukom.
Pored ovih aluzija, slavenskim pjesništvom dominira žena. Naročito je čest motiv djevojke koja skače sa mosta u nabujalu rijeku zbog neuzvraćene ljubavi, a i česti su motivi ptice (najčešće kukavica, ali i golubica i soko) kao lične aluzije na sámog pjesnika, koja žali kada vidi žalost majke ili supruge za poginulog supruga, momka ili sina, dok je sâm ratnik u drugom planu u tom dijelu poetskog djela.
Kod teritorijalnih grupa, ljubavna poezija se svodi na momkovo žaljenje za neuzvraćenom djevojčinom ljubavi. Ovdje dominira klasni motiv, naročito u Germanskom, Indijskom i Arapskom pjesništvu. Kod Slavena (ali i Iraca, Kurda i Jevreja) kao nisko-teritorijalnih i endogenih koji žive u simbiozi sa mnoštvom drugih etniciteta snažniji motiv ljubavne žalosti zbog religijski motivisanog odbijanja ljubavi.
5. glava
Klimatski predodređena odstupanja
Kod istorijski mlađih etniciteta, naročito onih koji su nastali u procesu širenja željeznodopskih grupa, pojaviće se privid odstupanja. U šokantnosti kontakta sa novom teritorijom, i kontaktom sa drugačijom klimom, žene pojedinih etniciteta mogu prividno korigovati svoje mjesto promjenom načina odjevanja.
Pa tako na primjer imamo skandinavske (germanske) žene kod kojih se uprkos snažne teritorijalnosti i dominacije muškarca može pojaviti istaknutost žene, uslijed njene gologlavosti i snažnije potrebe za pokrivanjem donjih dijelova tijela (stomaka sa jajnicima i matericom) od hladnoće, ili obratno, zakrivanja žena u pustinjskim i do-ekvatorijalnim oblastima kod željeznodopskih grupa.
Ali, to je posljedica šokantnosti, na primjer na sjeveru, Ugrofinske i Slavenske žene se pokrivaju umjereno, čak se ponekada čini da se sjevernoslavenske urbane žene (Ruskinje i Poljakinje) pokrivaju više nego urbane južnoslavenske (Srpskinje i Hrvatice), prosto jer su Slaveni izraženiji mješanci bronzanodopskih (poljoprivredničkih) i željeznodopskih (stočarskih) kultura (po Ć.Truhelki).
Na ekvatorijalnom regionu je obratno. Bantuinske i Hamitske žene, iako naseljavaju područije koje je slično onom koje naseljavaju daleko mlađi Arapi ili južnoazijski Indoevropljani (željeznodopci), skoro su sasvim gologlave dok se žene mlađih etniciteta nastalih u željezno doba uslijed šokantnosti više pokrivaju da se zaštite od sunca.
Nastaviće se
¹ Koja je mogla da se prenosi generacijama, i koja je u svom startu mogla da zahvati društvo (i bogataše, i čvrste vojnike, i lelujave pjesnike, i siromašne ribare i carinike i trgovce), a ne samo određene društvene grupe (adolescente, bogataše, tragače) i da se vjernik u okviru te religije zadrži cio svoj život (i u djetinjstvu, i u pubertetu, i u adolescenciji, i u individuaciji, i u zrelom, i staračkom dobu), a ne samo u jednoj svojoj fazi (adolescentstvu)
² Neki etnokonfesionalni narodi poput Iraca, Jevreja i Jermena su daleko najprosvjećeniji narodi na svijetu, a visoku prosvjećenost imaju i grupe zapadnih Slavena čija je ranija etnokonfesionalnost oštećena vjerskim ratovima kao što su Česi, Poljaci, Rusi iz Odese i Slovenci.
³ Pojedini narodi kod kojih se pojavljuje monoteistički sveštenik kao nasljednik drevnog vrača (u Južnoj Americi, kod nekih Altajskih naroda sa etnokonfesionalnom strukturom i među ne-habzburškim Slavenima) su tehnikom „kalemljenja“ skoro sasvim iskorijenili neke zarazne bolesti još početkom 19 vijeka.
⁴ Ili nekim drugim oblikom osobenosti koju domorodac smatra vrijednošću
⁵ Ovdje sam uzeo Slavene kao predstavnike ne-teritorijalnog i endogenog oblika ispoljavanja ksenofobije, kao i čestih slučajeva snažne etnokonfesionalnosti.
ფრევოდილაც იე აუტორ