VUK BAČANOVIĆ: Fukara i “ona zabrađena”

Dosadni i zamorni nastup Stjepana Kljujića na Face TV-u, oko kojeg se bez ikakve potrebe digla znatna prašina, nije donio ništa naročito novo kada je ova ličnost u pitanju. Standardno preuveličavanje svoje uloge u procesu uništenja jugoslovenske civilizacije, priča o sebi ko je, navodno, donio „istorijsku odluku” suprostavljanja Tuđmanu, zatim paranoisanje o KOS-u kao drugoj obavještajnoj sili iza MOSAD-a i niz drugih distorzija prošlosti u smislu pozicioniranja sebe u centar događaja. Ali te opet i opet ponovljene smijurije i svinjarije nisu bile razlog za kritičan odnos javnog mnijenja, to jest njegovih instanci, prema Klujiću.

Tuđman kad nije bilo kul

Te smijurije i svinjarije su i dalje razlozi pohvale. Razlog je bio taj jer je rekao da je „ona zabrađena”, misleći na ministarku obrazovanja Kantona Sarajeva Naidu Hota-Muminović, sablazan za „ono malo djece inovjeraca” što je ostalo u Sarajevu. Kljujićeva izjava jeste skandalozna u svakom smislu. Ne samo zbog toga jer je glupa, u smislu da u startu negira mogućnost da žena koja nosi tradicionalnu islamsku odjeću može dobro obavljati posao ministarke kulture, već i zbog toga što ne propituje šta ta žena, nezavisno o svojoj marami, zaista propagira u obrazovnoj politici, već se obrušava na njenu maramu, baš kao da bi žene bez marame iz njegovih uskih svjetonazora, ili on, kao tipična malograđanska prostačka i maloumna spodoba, to bolje radili jer je ne nose/ne propagiraju ili da bi se djeca trebala osjećati manje neugodno i zastrašeno kada bi se čovjek koji, u sklopu istog intervjua, tvrdi da je 1958. bio „ono što i Tuđman 1991”, pitao o školskim programima.

I to je upravo ono što u potpuno upropaštenom i kretenizovanom sarajevskom društvu ne smeta ni onima koji su potrčali da maramu odbrane, ni onima kulturološki iskompleksiranim prozapadnjacima koji uživaju u njenom gaženju. Da u Bosni i Hercegovini postoji bilo kakva autentična, suverenistička, kulturna politika, ne bi bilo ni pomisli o tome da li je prozivanje žene koja nosi maramu skandal ili nije. Jeste jer je u našom zemlji islam dio autohtone kulture i dio je našeg identiteta, ma šta ko iz Evrope mislio o tome i o tome se nema šta raspravljati! Da, u našoj zemlji niko ne smije dovoditi u pitanje smije li žena koja nosi hidžab biti ministarka ili ne. Kvalitet obrazovanja i obrazovna i kulturna politika i koliko ona zaista odgovara istorijskoj stvarnosti i prilikama naše zemlje je sasvim druga stvar. Nažalost, ta kulturna, obrazovna i, nažalost, sveukupna identitetska politika, pa vodila je ministarka sa hidžabom ili bez njega, ponajviše odgovara onome što je gotovo sat vremena u prisustvu Senada Hadžifejzovića u svojstvu „predsjednika” mljeo opskurant Kljujić. Zbog čega Tuđmanu zamjera trgovinu Posavinom, Kljujić objašnjava: „Oni su nastradali i 1945 jer je Odžak pao poslije Berlina! Pobilo ih otjeralo ih, onda su oni išli u Njemačku, radili, vratili se, napravili kuće, uzorna imanja i on (Tuđman op.a.) proda Posavinu…“ Tuđman je, dakle, grdno izigrao potomke ustaša i kao grdni krimen mu se uzima jer je odabrao da, za razliku od Zapadne Hercegovine koju je sačuvao, trguje ljudima čiji su se preci utoliko žrtvovali za Hrvatsku da su 1941. kapitulirali poslije Berlina? Na stranu sada tragičnost i zločinački karakter Tuđmanovih povijesnih teorija i kao i sumanutost zločinačkih planova o razmjeni stanovništva. Je li takva antijugoslovenska pozicija za Kljujića nešto pozitivno i hvalevrijedno da je moralo biti nagrađeno barem jednako kao Zapadna Hercegovina? Da li je to razlog, a ne činjenica da, kako smo učili u Jugoslaviji, nije lijepo ljude mrziti i progoniti jer su određene nacionalnosti?

Da, jeste, i Kljujić je, po vlastitom priznanju bio antijugosloven i prema tome jedan od vinovnika uništavanja jugoslovenske države i njenih vrijednosti iz 90-tih, s tim što je nezadovoljan jer se ta propast nije odvijala na način na koji je on zamislio kad je 90-tih u Mostaru huškao na etničke podjele, hvaleći one, uključujući sebe, „koji nisu prihvatili komunizam i koji nisu prihvatili da pljujemo po interesima hrvatskog naroda“ (Ko su to oni u BiH koji to nisu prihvatili? Bugojanska grupa? Poštovaoci lika i djela blaženog Alojzija Stepinca ili Ivana Šarića? Simpatični momci u crnim košuljama koji nisu to što mislite kad ih vidite nego vrijedni domaćini koji su utekli u Njemačku pred komunističkim zvijerima?). Jer vidite, objašnjava nam Kljujić u tekstu koji je nedavno pisao za Jutarnji list, „Hrvati su tada imali 70 posto deviznog kapitala u svojim rukama i nama je trebala samo brza tranzicija“. Nebitno da li je ovaj podatak tačan, jer je Kljujić inače sklon izmišljanjima i pretjerivanjima, ali šta ovo znači nego viziju kontrole BiH hrvatskim kapitalom nakon uništenja Jugoslavije?

Dozvoljeni rasizam

Naravno, niko u Sarajevu ovakve tvrdnje nije ocijenio kao skandalozne, jer, vidite, on je branio BiH. Samo što mu je nekako promaklo da raspad Jugoslavije odnosno mogućnosti zajedničke države Južnih Slovena posljedično implicira i raspad BiH i da učestvovati u jednom neumitno znači učestvovati i u drugom, ma koliko se danas pravio lud jer ima pred kime. Lud na način da, tobože, nije znao da se priključuje stranci na čije je čelo i postavljen po diktatu Zagreba, koja je bez ikakve sumnje bila ispostava HDZ-a Hrvatske i koja je još 1989. pri svome osnivanju u Zagrebu usvojila deklaraciju da je politika stranke između ostalog „izraz i nastavak samo gledišta takvih hrvatskih političara, prošloga i ovoga stoljeća, kakvi su bili ‘otac domovine’ dr. Ante Starčević, pa Mihovil Pavlinović, dr. Ante Trumbić i Stjepan Radić… koji su redom govorili o Bosni i Hercegovini sa stajališta njihova geopolitičkog jedinstva i s Hrvatskom i sa Zapadom, ne dvojeći o tome što bi njihov narod referendumom odlučio gdje mu je mjesto“. Da ne govorimo o atmosferi na osnivačkoj skupštini HDZ-a BiH 18. avgusta 1990. u sarajevskoj Skenderiji koju su kao članovi radnog predsjedništva nadzirali najbliži Tuđmanovi ljudi (Dalibor Brozović, Neven Jurica, Gojko Šušak, Muhamed Zulić, Marin Sopta, Ante Beljo i drugi) na čijem početku se intonirala „Lijepa naša“ i osim hrvatskih zastava nije bilo nikakvih drugih obilježja, dakle niti jedne insignije Bosne i Hercegovine ili Jugoslavije. Dakle, tvrditi da si se učlanio u takav HDZ radi jedinstvene Bosne i Hercegovine je jednako da si kao vatrogasac pristupio udruženju deklarisanih piromana ne sluteći šta su njihovi ciljevi. I šta je još osim „one zabrađene“ očigledno namjerno promaklo skandalizovanim Sarajlijama, uključujući i razložno uvrijeđenoj ministarki obrazovanja i kulture koja je Kljujića naknadno pozvala na kafu da mu objasni kako njegove europejske rasističke bljuvotine ne odgovaraju istini. Npr. konstatacija: „Rusi su zlo!“ Ok, živimo u vremenu histerične rusofobije, ali reći za kompletan narod da je „zlo“, makar to dolazilo od osnivača i drugog predsjednika revizionističkog HDZ-a BiH, je malo previše. A onda, naravno, nešto što se u kretenizovanoj sarajevskoj javnosti prima zdravo za gotovo, baš kao i antisemitizam u puku Azov: „Taj fašizam koji je neizlječiv koji je nastao 1903 kad su Obrenovića ubili, pa onda Apis, pa Crna ruka, pa mlada Bosna, i najtragičnije, diktatura kralja Aleksandra, Beograd je bio jedina prijestolnica gdje su se ljudi nekažnjeno ubijali u parlamentu… taj Puniša Račić nikada nije kažnjen.“

Dakle, nakon što je obznanio da su Rusi „zlo“, što ih, kolektivno, kandiduje za neki od udobnih centara za rekreaciju tipa Stare Gradiške, kakve su osnivali ljubazni domaćini koji su branili Odžak nakon pada Berlina, doznajemo da je nepostojeći „srpski fašizam“ iz 1903 neizlječiv. Ako pretpostavimo da je ovaj borac za jedinstvenu Bosnu i Tuđmanov protivnik u pravu i ako je „srpski fašizam“ neizlječiv, onda su oni njegovi obespravljeni gastarbajteri iz Njemačke čija su „uzorna imanja“ propala 1992. opet bili u pravu i Mlada Bosna i Gavrilo Princip i sama jugslovenska ideja za koju su se žrtvovali je isto tako fašistička. Ali ako je to tako i ako je Jugoslavija, a ne neoustaška skupština na Skenderiji 1990., fašistička, onda je fašistički i ZAVNOBiH, budući da bez postojanja Jugosavije, NOP Jugoslavije ne bi imao šta oslobađati, pa u sklopu tog oslobođenja ne bi bilo ni nastanka BiH za koju se Stjepan, navodno, tako hrabro zalagao.

Odabrani neprijatelji

Ali dobro, očigledno je to malo previše za javnost i ministarku obrazovanja kojima je bitnija marama od glave koju pokriva i onoga što je u njoj, pa nije u stanju osuditi suštinu Kljujićevih opskurantizama. A i kako bi, kad se sarajevsko mitsko probosanstvo upravo bazira na ovakvim i sličnim neopisivim mrzilačkim budalaštinama prema kojima je sve što je vezano sa Srbima, pa konzekventno time i Jugoslavija, ontološko zlo. Ali šta očekivati od pameti kojoj je najbolji prijatelj lukavi prevrtljivac Stjepan Mesić koji je uspio da je ubijedi da joj je najveći prijatelj, iako je u vrijeme formiranja koncentracionih logora za bošnjake u Hercegovini i dalje sjedio uz Tuđmanove skute i štoviše sa Tuđmanom dijelio stav da je BiH potrebna jedino kao tampon zona, više provizorijum nego država između Hrvatske i Srbije, kako više nikada nikakva Jugoslavija ne bi bila moguća, ili Mesićevim riječima sa sjednice Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) održane 11. maja 1993. u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu: „Meni se čini da jedan dio islamskih fundamentalista ide na to – osvojiti što više teritorija bez obzira na čiju štetu i stvoriti jedan nukleus – islamsku državu na europskom tlu. I, ako gledamo u perspektivi, ta državica bi bila centar terorizma narednih pedeset godina, ali bi bila i centar ekspanzije islama u Europi, kada i ako gledamo sa fundamentalističkog stanovišta. Svakako da bi islamske zemlje tu najviše pomagale. Sutra možemo očekivati jedan od najvećih aerodroma u Europi, jer odatle bi išle sve akcije koje islam zanima, jer je to vjera koja po svojoj logici ekspandira. Ta vjera nikada nije rekla da će stati, nego uvijek da će se širiti. Svijet na islamsku zemlju ne može pristati. Zato Srbija inzistira na državi i srpskoj republici, jer to onda tjera i Muslimane da inzistiraju na svojoj državi. (…) Bojim se da strukturiranje državice u BiH vodi novoj Jugoslaviji. Da bismo to spriječili, jedini je izlaz, po mom, da dva faktora budu za državu BiH, a to znači da vidimo kojim silama možemo nametnuti suradnju Muslimana i Hrvata. Jer ako su dva faktora za BiH, ona će ostati država, ako su Hrvati i Muslimani za to, a trećem faktoru će se jednostavno to nametnuti. I ako na taj način organiziramo svoju političku volju, mislim da onda nikakva Jugoslavija ne može više doći u pitanje i svijet će morati priznati ono što je već priznao, a to znači priznao tu jednu tampon-zonu između nas i Srbije. Zato ja ne uzimam to kao dnevnu politiku, nego uzimam strateški, da moramo svim silama inzistirati na zajedništvu Muslimana i Hrvata, jer nam je to onda opstanak i Hrvatske.

Dakle, Mesić ne samo da dijeli Kljujićev iskreni odijum „onom zabrađenom”, već objašnjava suštinu hrvatske etnošovinističke kontrole nad bosanskim muslimanima i njihovim umovima i mimo prepirke oko Izbornog zakona, a koju je, kako vidimo zagovarao i dalje zagovara građanin Kljujić, koji je 2003., ne zaboravimo, pristao na funkciju savjetnika tadašnjem hrvatskom članu Predsjedništva BiH, Draganu Čoviću, vjerovatno zato što, vjerovatno bi nas ubjeđivao, to nije bio „onaj” HDZ. Baš kao što „probosanske snage” koje u Sarajevu organizuju protestne šetnje za neonacistički Azov, misle da to „nije onaj Azov” koji inače organizuje manifestacije u čast Ratka Mladića, ili vjerovatno, logikom Miljenka Jergovića koji ih ubjeđuje da je Azovstal isto što i Srebrenica, misle da Kljujić nije onaj isti iz 1958, kada je bio ono što Tuđman tada nije bio, ali jeste 1991.

Piše: Vuk Bačanovič za Preokret, Foto: FACE TV, YouTube, printscreen

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top