ELIS BEKTAŠ: Vjernici religije smrti

Neuralgično pitanje utvrđivanja broja ubijene djece tokom opsade Sarajeva u Ratu za raspad Jugoslavije već četvrt vijeka potresa i polariše ovdašnju javnost, uglavnom na vulgaran i ostrašćen način, koji odgovara prevashodno onima čiji su interesi u vječnom ratu sa činjenicama, kao i sa interesima modernog i za život podnošljivog društva. Takav pristup mnogima zamagljuje uvid u činjenicu da to pitanje izvire iz prostorno znatno šireg i vremenski znatno dužeg pitanja manipulacije žrtvama kao ideološke i propagandne tehnike koja nije specifikum južnoslovenskih društava, ali koja je u njima zadobila burlesknu i operetsku fizionomiju, a ujedno na marginu potiskuje činjenicu da iz pitanja broja djece poginule tokom opsade Sarajeva izviru i neka druga neuralgična pitanja, među kojima je i pitanje o broju djece poginule na onoj drugoj strani. Taj broj skoro sigurno nije velik kao onaj unutar opsađenog Sarajeva, ali ako smo išta mogli naučiti ovih dana od vjernika broja 1.601, onda je to da brojevi – nisu važni i da je smrt jednog djeteta jednaka smrti čitavog svijeta.

Ja se na ovom mjestu neću studiozno baviti tim pitanjem i biće dovoljno da čitaoca uputim na izvrsne tekstove Edina Ramulića i Srđana Puhala, koji baštine i društvenu i građansku i humanističku svijest u njihovom najboljem izdanju i koji se bore protiv potčinjavanja poštovanja za žrtve kulturi i religiji smrti kao jedinom vezivnom tkivu društva. Nasuprot tim tekstovima, kao paradigmatični kontrapunkt, stoje tekstovi Dragana Bursaća i Mustafe Drnišlića, dvojice prvosveštenika religije smrti i manipulacije njome. Bursaća ću ovaj put preskočiti, jer sam se nedavno pozabavio njegovim malignim i izopačenim učešćem u propagandnim makabričnim ritualima, a potom je i Neven Šimić svojim tekstom obavio preciznu vivisekciju bursaćevštine kao modela i koncepta.

No najnoviji tekst Mustafe Drnišlića nesumnjivo zavrijeđuje jedan kraći osvrt, ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog toga što su u njemu vidljivi najvažniji simtpomi etničarskog i većinarskog ideološkog kancera i što Drnišlić svojim tekstom i nehotice, ne dekonstruiše, već upravo razara laž na kojoj, kao na pokretačkom prapočelu, počiva svaki reakcionarni ideološki svjetonazor, a onaj kog Drnišlić servisira tom je prapočelu laži dodao još i princip histerične i uporne neinteligencije, koja sve dublje propada u vlastiti mrak.

Čitav Drnišlićev tekst je nakaradan, kako sa logičkog, tako i sa etičkog aspekta i zahtijevalo bi mnogo prostora da se do u tančine osvijetle sva njegova gnojna vrela, pa ću se ovdje osvrnuti samo na neke od manjkavosti. Već na samom početku on pokušava diskvalifikovati Srđana Puhala po osnovu njegovog učešća u ratu, kao pripadnika VRS, koju Drnišlić poredi sa Vermahtom, pa čak i sa SS trupama, čime je počinio združenu formalnologičku i etičku grešku. Prvo, VRS je legalna vojna formacija u istoj mjeri u kojoj su to, recimo, Zelene beretke ili Patriotska liga, koje se u današnjem političkom Sarajevu neometano slave, a njen legitimitet retroaktivno je dodatno učvršćen u Parizu, kada je upravo Alija Izetbegović stavio svoj potpis na mirovni sporazum iz Dejtona.

Drugo, odgovornost političkog i vojnog rukovodstva VRS za počinjene zločine ničim ne implicira ogovornost svih njenih pripadnika niti je VRS igdje proglašena zločinačkom organizacijom eo ipso, kao što je to slučaj sa SS trupama. Drnišlićev podmukli postupak tim je odvratniji ima li se u vidu da je upravo on servant ideološkog okvira koji insistira na aboliranju Huseina Đoze kao osuđenog pripadnika 13. SS brdske divizije „Handžar“.

Treće, Drnišlić očito nema dovoljno pameti da uvidi kako ga nepoštivanje principa individualne odgovornosti i insistiranje na kolektivnoj odgovornosti vodi sve dalje od modernog i za život podnošljivog društva i sve bliže plemenskoj hordi uspostavljenoj na načelima krvi i tla, već ga vodi i ka granici krivične odgovornosti. Naravno, čak i takav Drnišlić i dalje je lukaviji od brojnih vjernika broja 1.601, koji se u osnovi ne razlikuju od vjernika bilo kog sličnog broja, računajući i onaj od 700.000, pa šićardžijski oprezno dolazi do granice utuživosti, ali je ne prelazi i ne optužuje Puhala za neposredno i lično učešće u zločinu, no samo malo dalje u tekstu on u odbranu uzima bilmeze koji tu granicu prelaze i njihove baljezgarije definiše kao „nešto što bi se bilo kako moglo protumačiti prijetnjom“, što je ustaljeni metod relativizacije prijetnji i govora mržnje usmjerenog ka pojedincu, toj omiljenoj zabavi baštinika etničarske i većinarske svijesti koji će, međutim, svaku pa i utemeljenu kritiku na račun nekog od pripadnika svog kolektiva spremno proglasiti prijetnjom i govorom mržnje prema čitavom kolektivu.

U nastavku teksta Drnišlić Puhala označava kao šovinistu, odnosno šovinjaru i ubjeđuje čitaoca da je tu riječ o jednoj dobro uigranoj predstavi u kojoj i Puhalo i oni koji su ga uzeli u odbranu unaprijed razrade sve svoje poteze koje povlače samo s jednim ciljem – da napakoste Bošnjacima. To što je Puhalo postavio jedno veoma bitno i neuralgično pitanje, na koje odgovor, između ostalog, zahtijeva i sama etika – a koga među etničarima i većinarima boli kurac za to? Reduciranoj svijesti, potopoljenoj u formaldehid religije smrti činjenice ne znače ništa, baš kao ni etička svijest niti društvena odgovornost. Bitno je samo – što više smrti, da bi se horda strahom od nje mogla držati zbijena i u pokornosti.

No svakako je najbitniji momenat Drnišlićevog teksta onaj u kom on broj od 1.601 djeteta poginulog tokom opsade Sarajeva proglašava ni više ni manje nego – bošnjačkom svetinjom, čime se taj broj pridružio drugoj bošnjačkoj svetinji, Aliji Izetbegoviću, kojem je ta atribucija dodijeljena u partijskom saopštenju prije nekoliko godina, izdatim povodom Andronikove karikature. Ako Izetbegoviću senioru još i može biti priznat status travestijske i ideološki nategnuto konstruisane bošnjačke svetinje, ostaje pitanje kako to mogu biti poginula sarajevska djeca, među kojima jedan, ne baš zanemariv dio, nije imao bošnjačke roditelje. Kako je već rečeno, Drnišlić nema baš puno pameti, a tu mu je nedostajala da shvati kako proglašavanjem poginule djece bošnjačkom svetinjom on ustvari ispaljuje razorni projektil u zvanični ratni i postratni propagandni narativ sarajevske političke čaršije.

Ako se ima u vidu da povijesno iskustvo govori da se manipulacija žrtvama i preuveličavanje njihovog broja, premda može imati određene utilitarne efekte i određenu korist s aspekta vladajućih oligarhija, dugoročno ne isplati nijednom, a pogotovo ne malim društvima, ostaje pitanje čega se ustvari tačno plaše vjernici broja 1.601? Da će utvrđivanje stvarnog broja poginule djece tragediju učiniti manjom i bezvrijednijom? Da će razobličavanje te, naizgled sitne, propagandne manipulacije voditi ka razobličavanju nekih drugih manipulacija? Da će zadati matadorski udarac laži kao ideološkom prapočelu?

Odgovor na prvo pitanje je odričan – kada se utvrdi koliko je zaista djece poginulo u Sarajevu, to neće obezvrijediti niti umanjiti tu tragediju, ali će je zato zaštititi od budućih ideoloških i propagandnih manipulacija. Odgovor na druga dva pitanja je potvrdan, ali zašto bi se toga iko plašio, osim vjernika religije smrti – suzbijanje manipulacije, pogotovo one koja za svoj predmet ima ljudske žrtve, i potiskivanje laži kao prapočela nešto je što etična i odgovorna društvena svijest već dugo čeka i što može dočekati samo s odobravanjem.

A ako postoji krivac koji je nanio stvarnu štetu društvu, pa samim tim i Bošnjacima, onda je to onaj ko je plasirao preuveličani broj poginule djece i insistirao na njegovom kodifikovanju i ugrađivanju u svijest zajednice. Zato se i taj krivac i zaštitnici njegovog legata panično plaše društvenog moderniteta, jer u modernom društvu laž ima kratke noge i zato bi da se vrate u neka pređašnja vremena u kojima je laž imala dugačke i snažne, atletske noge, a na njima čizme od sedam milja.

Piše: Elis Bektaš/Preokret; Foto: Wikipedia

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top