ELIS BEKTAŠ: Procvat umne retardacije

Premda se politički lideri u Bosni i Hercegovini, koju ja od milja, a i da bih ostao vjeran zahtjevu za semiotičkom preciznošću jezika, zovem Dejtonlukom, često razmeću pokazateljima o ekonomskom napretku, ne postoji bukvalno niti jedan mehanizam kojim bi najšira javnost mogla pouzdano utvrditi da li oni govore istitnu ili po ustaljenoj tradiciji lupetaju idiotluke s ciljem hinjave i glodarske manipulacije društvom kog su upravo oni ojadili svojom nesposobnošću da posvemašnju korupciju barem malo umanje i da obuzdaju lojalnost koja objedinjava kretenluk i zatucanost kao dominantni i poželjni model mišljenja i osjećanja. Pa i samo odsustvo tog mehanizma provjere rječito govori i o glodarluku političkih lidera, ali i o društvenoj svijesti njihovih podanika.

Postoji, ipak, nešto što u Dejtonluku buja i daje rekordne prinose, a to je umna retardacija. Bili bi potrebni tomovi i tomovi voluminoznih knjižurina da se evidentiraju svi primjeri te retardacije koja je poput otrovnog bršljana prekrila dejtonlučko društvo, pa ću ja ovdje pred čitaoca podastrijeti samo nekoliko njih, a čitalac nek se poslije sam zabavlja u potrazi za drugim sličnim primjerima, kad već nema namjeru, niti pamet i hrabrost da javno digne glas protiv te retardacije.

U magazinu Stav objavljen je članak o promociji knjige „Odbrana Sarajeva“ iz pera Nedžada Ajnadžića, koji se nakon generalskog čina u međuvremenu uspio domoći i titule doktora nauka te profesorskog zvanja. Rečenice koje je Ajnadžić izgovorio na svojoj promociji, međutim, otvaraju širok manevarski prostor osnovanoj sumnji da mu je disertacije potrebne za sticanje titule i zvanja pisao neko drugi, jer teško da subjekt koji protiv elementarne logike vodi tako silovit totalni i uništavajući rat može sam napisati nešto što zadovoljava makar i najniže postavljene kriterijume čak i u jednoj truloj i posunovraćenoj akademskoj zajednici kakva je dejtonlučka.

„Od vremena Latasa do devedesetih godina 20. stoljeća Bosna i Hercegovina i njeni narodi su prolazili kroz jedno teško vrijeme. Obnavljanjem nezavisnosti naše domovine stekli su se uslovi da smo ponovo na neki način svoji na svome. Literatura je prostor u koji treba svjedočiti o burnim vremenima, ali ona mora biti i opomena za budućnost“ Ajnadžićeve su riječi izgovorene na promociji. Pa da vidimo šta sve iz njih nužno proističe i kakve plodove pred javnost iznosi njegova umna retardacija.

Prije svega, Ajnadžić izravno sugeriše da su prije Latasove ekspedicije u Bosni i Hercegovini tekli med i mlijeko za sve njene žitelje i da sultan nije imao niti jedan opravdan razlog za upućivanje jednog od svojih najsposobnijih seraskera u pomahnitalu pokrajinu carstva u kojoj su divljali vjerski fanatizam, te bezakonje i samovolja lokalnih begova i ajana i u kojoj je život za najšire društvene slojeve bio sve nepodnošljiviji i neizvjesniji.

Najodvratnije u svemu tome je to što Ajnadžić u traumatično iskustvo beglučkog hamelja u Bosni i Hercegovni hinjski pokušava da ugura sve „njene narode“. Jedan doktor nauka, pa makar bila riječ i o geodeziji, a kamoli o nekoj društvenoj nauci, morao bi znati da među narodima ni tada nije postojao konsenzus, kao što ne postoji ni danas u povijesnom sjećanju njihovih potomaka na period o kom je riječ. No, kako već rekoh, umna retardacija buja kao iz vode i nezaustavljiva je.

Ovo Ajnadžićevo sužavanje „teškog vremena“ na period od Latasove ekspedicije pa do devedesetih godina 20. stoljeća neugodno podsjeća na ustaljenu floskulu njegove partije o „dobu mraka“ koje je trajalo od 1945. do 1990. godine, iz čega nužno slijedi da je povijesni period do 1945. godine po mjerilima te partije bio doba svjetlosti, sa Mustafom Busuladžićem kao reflektorom. Ili svjetionikom. Kakve god da su bile zablude i greške socijalističke Jugoslavije, samo posve mračnjački i reakcionaran duh njen dolazak i propast nacističke okupacije i NDH može nazvati početkom „doba mraka.“

Dalje, Ajnadžić spominje nekakvo obnavljanje nezavisnosti računajući da niko iz njegove publike neće imati pameti da mu postavi pitanje kada je ta nezavisnost tačno izgubljena. Odmah potom Ajnadžić toj obnovljenoj nezavisnosti, za koju će se ispostaviti da je bila sve osim nezavisnost, dodjeljuje ulogu uslova da žitelji Dejtonluka ponovo budu „na neki način svoji na svome“.  Ajnadžić, dakle, izravno priznaje da se u postojećem državnopravnom okviru ne osjeća sasvim komotno, odnosno da je on u njemu „svoj na svome“ samo uslovno, a kao lojalan vojnik svoje partije po svoj prilici i od svoje publike očekuje da uzgoji identično osjećanje.

Pored toga, on svim žiteljima Bosne i Hercegovine u periodu od Latasovog dolaska na čelu kaznene ekspedicije sa zadatkom umirivanja samovoljnih i odmetnutih begova, pa do uskrsnuća partije koja baštini sjećanje na tu samovolju kao na zlatno doba i koja period okupacije i Pavelićeve vladavine ne smatra „dobom mraka“, retroaktivno odriče pravo da budu „svoji na svome“. U najmanju ruku ružno od jednog subjekta koji je kao oficir, i to toliko pravilno usmjeren da je bio određen za dodatnu obuku u centru za uzgoj kadrova bezbjednosti u Pančevu, budno motrio na sve one koji su kidisali na državnopravni okvir u kom se on čak ni na neki način nije osjećao kao „svoj na svome“.

To što se Alija Izetbegović, sa svojim panislamističkim tlapnjama, i Omer Behmen, sa svojim vjerskim fanatizmom, u socijalističkoj Jugoslaviji odnosno u socijalističkoj Bosni i Hercegovini nisu osjećali kao svoji na svome, to se još i da razumjeti. Ali s kojim pravom Ajnadžić to osjećanje odriče svim žiteljima Bosne i Hercegovine prije 1990. godine i retroaktivno ih tjera da u vlastitoj državi postanu tuđini i građani drugog reda? I da li, evo jednog žuljajućeg i visprenog driblerskog pitanja, Ajnadžić smatra da se stanovnici Donjecka i Luganska u Ukrajini nisu mogli osjećati kao svoji na svome i da su s punim pravom krenuli putem nezavisnosti?

Uostalom, šta ako se povijesne karte tako podijele da sutra Kanton Sarajevo završi kao nezavisna državica u srcu zapadnog Balkana, nalik na Donjeck i Lugansk, i kao pravna nasljednica minderske shizofrene fatamorgane o suverenoj, nezavisnoj, građanskoj, bošnjačkoj i muslimanskoj Bosni i Hercegovini, kakvu Ajnadžićeva partija uporno održava u svom narativu? Hoće li tada Ajnadžić odahnuti i uzviknuti – e sada smo konačno, bezuslovno i potpuno svoji na svome!

Nije Ajnadžićeva demonstracija plodova umne retardacije i njegovog krvoločnog odnosa prema logici i znanju na promociji njegove knjige pitanje od najšireg društvenog značaja. U vremenu skribomanske hiperprodukcije ni knjige ni njihove promocije nemaju značaj kakav im nastoje pridodati njihovi autori. I dobro je što ga nemaju, jer bi društvo, povijesno nam iskustvo to govori, u kom se knjige kanonizuju po osnovu partijske lojalnosti bilo još beznadežnije oboljelo.

Ali jeste pitanje od najšireg društvenog značaja ono koje zahtijeva odgovor kako i zašto je podučavanje mladih naraštaja povjereno subjektu koji uspijeva u samo par rečenica demonstrirati ne samo nepoznavanje povijesti vlastite zemlje i svijesti njenih pređašnjih žitelja, već i neposobnost da uobliči misao koja neće biti – retardirana.

Drugi primjer umne retardacije kog sam odabrao za ovu priliku jeste Fejsbuk objava minderskog junoše Harisa Zahiragića u kojoj taj križanac između behmenovskog jastreba i izetbegovićevskog sebiljskog golubana zahtijeva da „nam Puhalo i njegovi advokati dokažu da Puhalo nije ubio nijedno dijete?“ Potpuno identičan zahtjev u svom tekstu “Neka Puhalo dokaže da je po bošnjačkim civilima bacao cvijeće, a ne granate” objavljenom u magazinu Stav isporučuje i Almir Telibećirović, što ukazuje na izglednu mogućnost da je riječ o diletantskom pokušaju koordinisane propagandne operacije čiji su vektori dogovoreni na nekoj kafici. Ali ako se jednom žurnalisti još i može omaknuti takav kretenluk, kako, dođavola, razumjeti kada se on omakne diplomiranom pravniku sa sarajevskog Pravnog fakulteta.

Čak i brucoš tog fakulteta zna da svoju nevinost treba dokazivati samo onaj ko je pravosnažno optužen na osnovu prikupljenih dokaza iz kojih izvire osnovana sumnja i ko je izveden pred nadležni sud. Zahiragić, međutim, ne haje za temeljne principe i postulate pravne nauke i prakse, čime se i nehotice svrstava među sljedbenike Josipa Broza koji izgovara „nećemo se valjda držati zakona kao pijan plota“. Zahiragić svojim prezirom prema temeljima i nosećim stubovima prava pokazuje kakav je društveni i legalistički prostor za njega poželjan i u čijem oblikovanju učestvuje kao poslušni vojnik svoje partije. Prostor u kom ni diplomirani pravnici ne razumijevaju razliku između verbalnog delikta kao dokinutog krivičnog djela i govora mržnje udruženog s klevetom kao djela inkriminisanog po važećem krivičnom zakonu.

A možda on ustvari ne pokazuje ništa, možda je i tu samo riječ o dobrovoljnoj umnoj retardaciji za koju su civilizacijske tekovine i prava ništavni i koja poput leminga hrli ka unifikaciji mnijenja koje, da bi uopšte moglo biti unificirano, dakle lišeno pluralizma, nužno mora biti i kretensko.

Broj poginule sarajevske djece tokom rata nesumnjivo je neuralgično i teško pitanje, koje ne bi smjelo biti predmetom ideoloških i propagandnih prepucavanja po medijima i društvenim mrežama. Ali još bi manje smjelo biti predmetom ideološke i propagandne manipulacije, a jedini način da se takva zloupotreba tragedije spriječi jeste precizno utvrđivanje činjenica, što je dugotrajan i bolan proces koji se mora strpljivo obavljati i kog svako emotivno bješnjanje, poput ovog Zahiragićevog i Telibećirovićevog, vraćaju krupnim koracima ka početku.

Da se odmah razumijemo, da je taj broj jedini koji izaziva sumnju, to ne bi bio bitan problem i on bi se mogao uvažiti i prihvatiti kao simbolička vrijednost. Problem je, međutim, što je recentna povijest južnoslovenskih naroda prepuna neutvrđenih i nepouzdanih brojeva na kojima etnički i vjerski kolektivi grade ekskluzivističke paradigme samo svog stradalništva i samo svoje ugroženosti. Ako je iluzorno očekivati da se nakon toliko decenija precizno utvrdi broj žrtava po stratištima iz Drugog svjetskog rata, onda barem nije preambiciozno zahtijevati da se konačno utvrdi što precizniji broj žrtava iz ovog posljednjeg rata, jer jedino na taj način i krivica za te žrtve može biti do kraja precizno adresirana, umjesto raspoređivana na čitave kolektive.

I upravo stoga što je u predmetnom slučaju riječ o djeci, kao najnevinijim mogućim žrtvama, etika nalaže da se mukotrpni, ali i nužni i sramotno zakašnjeli posao preciznog utvrđivanja broja žrtava započne upravo od poginule sarajevske djece i da se na taj način pokuša presjeći Gordijev čvor i uspostaviti civilizacijski presedan, koji će potom prerasti u normu i tako društvu olakšati put u modernitet i podnošljivost, umjesto u mrak koji bi neki da zovu svjetlom.

Piše: Elis Bektaš/Preokret; Ilustracija: Mark Šagal, Cirkus

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top