MORIC RUDOLF: Brat kao trojanski konj

Bratstvo je zarazna zajednica koja ne dopušta odstupanja, zahtijeva obranu obiteljske časti i spašavanje izgubljenog brata. U bratoubilačkom ratu susreću se zavađeni članovi obitelji, spojeni čudnom ljubavi koja vas može izluditi ako brat ne čini ono što vi želite.

Prvo ubojstvo počinjeno je među braćom. Kajin je ubio Abela, čija je “krv” od tada “vapila” sa “zemlje” u nebo. Putin zapravo nije želio ići tako daleko, zamišljao je “skupljanje ruskog tla” kao laganu invaziju od jednog ili dva tjedna tako da nariba tvrdoglavog mlađeg brata koji je pobjegao i da ga dovede kući. No, on se pokazao nevjerojatno obrambenim, a veliki brat je postajao svakim tjednom sve bestijalniji nego što se to moglo očekivati, tako da se bratov vrisak već može čuti čak od Moskve. Tamo se pak oči i uši zatvaraju kako bi se posao odradio.

Ne treba se čuditi brutalnosti, ako se nastavi pratiti priča o bratskoj metafori. Za francuske revolucije su tisuće glava odrubljene u ime bratstva. Zatim je Europu zahvatio prvi totalni rat kako bi se Code Napoléon (Napoleonov zakonik, op. prev.), proizvod bratstva – koji zasigurno nije loš – odnio do najskrivenijih zakutaka svijeta. Upravo jer čovjek voli svoje neprijatelje – bili su uostalom braća – trebalo im je požuriti priskočiti u pomoć, ako treba i „giljotinom“, „najboljim liječnikom“, kako Georg Büchner dopušta Dantonu da kaže.

To također nije bilo previše teško jer je moderno bratstvo umjetno, ono ne proizlazi iz iskustva zajedničkog odrastanja, nego iz želje za sličnošću. Bratstvo je cilj, a ne polazište, ne temelji se na nježnosti nego na želji za homogenizacijom što zahtijeva odgovarajuće mjere. Gledano na taj način, ukrajinski rat je čin obrazovanja koji je Kremlj smatrao potrebnim iz dva razloga.

Zarazna zajednica

Prvo, bratstvo ne dopušta slobodu. Braća su toliko bliska da utječu jedno na drugo. Ako jedan od njih smatra utjecaj drugoga lošim, mora ga dovesti k pameti, ako je potrebno i silom. Mnogi Rusi se osjećaju povezano s Ukrajinom kroz zajedničku povijest, jezik i kulturu, kako to neumorno naglašava Putin. Sluti, da bi ta blizina mogla postati opasna ako se bude koristila da se Ruse približi liberalnom razmišljanju.

Nije li se Ukrajina posljednjih godina korak po korak demokratizirala i krenula putem da postane zapadno-liberalno društvo – iako uz neke manjkavosti? Ne bi li to moglo pobuditi žudnju i u Rusiji, jer ukrajinski eksperiment pokazuje da rusko-pravoslavna kultura nipošto nije fiksirana na autoritarizam, koji vlada u Kremlju? Takve misli tjeraju Putina na znojenje i postavljanje vojske. Želi pokazati kako je ruski način superiorniji – tu važnu ulogu igraju i natjecateljski motivi među braćom, kojih čini se ne nedostaje ni ukrajinskoj strani. Ona ne želi biti najbolja, nego samo da ju ostave na miru.

Veliki brat to ne smije dopustiti. Čak i ako je bio dovoljno samouvjeren da se ne osjeća ugroženim tvrdoglavošću manjeg, ipak je osjećao poriv da intervenira – upravo zato što voli svog brata. Ne može ga pustiti da ide svijetom sa svojim glupostima u glavi! Mora ga zaštititi. Taj se zaštitnički motiv često pojavljuje u Putinovim govorima o Ukrajini. On govori o zločinačkom režimu u Kijevu koji maltretira stanovništvo i koji mora biti svrgnut – zbog čega je „denacifikacija“ proglašena ratnim ciljem do dana pobjede nad hitlerovskim fašizmom.

Obiteljska čast i odgoj

No iza toga stoji više: brata ne treba štititi samo od sebe, nego i obitelj od njega. Njegov loš karakter, njegov raskalašeni život i njegova nevjera mogu diskreditirati cijeli klan i dovesti do njegovog raspada kada drugi shvate o kakvoj se lakoumnoj grupi tu radi.

U slučaju Ukrajine, tu je i činjenica da je obitelj osnovana upravo tu. Obiteljsko stablo Istoka seže do u 10. stoljeće, tako da je Ukrajina na neki način u posjedu obiteljskih dragulja na koje je Kremlj bacio oko. Dok je veliki brat naslijedio snagu od svojih predaka, manji brat je naslijedio slavu i dostojanstvo kuće, koja je jedino u Ukrajini potpuno doma, tako da se Putinov rat na neki način može opisati kao pokušaj razgradnje i otuđenja, kao ubojito putovanje samootkrivanja.

Ako Ukrajina ostane kući – to nas opet vraća na prvi problem – ona postaje prijetnjom. Na primjer, mogla bi pustiti u kuću najgoreg neprijatelja Kremlja, Zapad, budući da je vrlo šarmantan, i tako okrenuti glavu obitelji. Stoga se s gledišta Kremlja, Ukrajinu treba ne samo vratiti kući u carstvo, nego i preodgojiti ili ako nema drugog izbora i ubiti, kako bi se sačuvao mir u kući. Brat je najopasniji trojanski konj. Bolje da ne živi, nego da živi krivo.

Svjetski rat braće

Postoji još nešto više uznemirujuće u bratoubilačkom ratu. On nije lokalni fenomen. On se pokazao globalnim – u ovom slučaju ne protiv Zapada, nego preko njega. Njegov deklarirani cilj je bratimljenje čovječanstva, koje je nastalo u dvostrukom podrijetlu industrijske revolucije u Engleskoj i političke revolucije u Francuskoj krajem 18. stoljeća. Od tada se zajednica proizvođača i glasača probija kroz povijest kao model liberalne države s univerzalnim zahtjevima, zauzimajući državu po državu. Dozvolila si je nekoliko zastoja i padova, ali se nije dala odvratiti od svoga puta i smiritiće se tek kada preobrazi svijet u jedno bratstvo koje globalizaciji daje politički okvir – osiguran vojnim savezima na Atlantiku (NATO, koji je proširen na sjever) i Pacifiku („Quad“ savez Japana, Australije, Indije i SAD-a).

Pa čak ako bi se svijet i dobrovoljno ujedinio bez ikakvih vojnih pohoda, ono što nas mami nije vječni mir, kojeg je Kant priželjkivao, nego vječni rat na koji nas je upozoravao Max Horkheimer. U razgovoru s Adornom 1956. godine rekao je: „Meni je uvredljivo vjerovanje da bi se nešto bitno postiglo kad bi se ljudi razumjeli. U stvarnosti bi sva priroda od toga trebala strepiti. Naprotiv, dobro će biti samo dok se budu međusobno držali pod kontrolom.“ U „zamislivom svjetskom parlamentu, kako ga je zagovarao Kant“, Horkheimer nije vidio ništa dobro, jer „ono što oduvijek vrijedi za nacije, mogući neprijatelj izvana […] nužni je uvjet kohezije.”

Stoga trebamo biti oprezni kada se ispuni obećanje Ode radosti – „Svi će ljudi braća biti / Cjelov svijet nek’ prožima“. Jer bratimljenje čovječanstva će vjerojatno završiti pokoljem iz navedenih razloga: bratstvo je zarazna zajednica koja ne dopušta odstupanja, zahtijeva obranu obiteljske časti i spašavanje izgubljenog brata. Kao trzavi pokušaj homogenizacije, bratoubilački ratovi nadilaze normalnu razinu državnog usklađivanja, pa čak i nadilaze stari bauk raspada države, građanski rat. U građanskom ratu se sukobljavaju pojedinci koji su apstraktno komunitizirani, pripadnici istog polisa. U bratoubilačkom ratu, s druge strane, susreću se zavađeni članovi obitelji, spojeni čudnom ljubavi (odatle poljubac/cjelov), koja vas može izluditi ako brat ne čini ono što vi želite.

Piše: Moric Rudolf za Philomag.de
Prevod: Darko Pejanović za Prometej.ba
Foto: Wikimedia Creative Commons

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top