Slučaj ostrvljivanja većinski kretenizovane sarajevske javnosti na Srđana Puhala, a radi ponavljanja nečega što je poznato već gotovo 15 godina – da broj ubijene djece u ratnom Sarajevu, na svu sreću, ako se o bilo kakvoj sreći u ratu može govoriti, nije 1601, kako godinama uporno prenose neobavješteni i nepismeni mediji i njihovi još nekompetentniji kolumnisti, već 705, od čega 94 maloljetna vojnika – nije nam pokazao ništa novo. Sve ide po staroj dobroj matrici.
Neko, naročito kada je u pitanju etnički Srbin, kaže nešto što se kosi za mejnstrim kompostom neukosti i opšteprihvaćenih dezinformacija i bam! Proglašeni ste krvoločnim sudionikom ubijanja djece i ideološkim sljedbenikom Radovana Karadžića dok ne dokažete suprotno, iako niste rekli ništa suštinski pogrešno. To jest ako to neprestano ne dokazujete. Ako se svakog dana ne izvinete za svoje postojanje. Da bi se na kraju, redovno, ispostavilo da se tu nema šta dokazivati. Opšte je poznato da, za razliku od drugih naroda, svi Srbi, osim nekolicine koja je shvatila vizionarstvo i genijalnost Alije Izetbegovića, imaju, ako već ne genetske, a onda kulturološke predispozicije da razviju naročit afinitet prema snajperisanju, klanju, mučenju i svim drugim najjezivijim oblicima ubijanja nenaoružanih ljudi i maloljetne djece.
I u takvim rasističkim predrasudama čak ne bi bilo ničeg neočekivanog ukoliko bi se one bazirale isključivo na kolektivnim traumama iz rata 1992-1995. Jer, iako je rat završio prije više od četvrt vijeka, njihova eksploatacija, kao i straha straha od novog rata, je osnova političke retorike u svim jugoslovenskim državama. Ljudi poludjeli od straha loše reaguju na svaki podražaj kulture traumatizacije. Međutim, svedruštveno sarajevsko zlostavljanje Puhala, njemu sličnih, ali i onih koji su poušali da ga odbrane, ima i dublju dimenziju. Koja nema veze sa ratom 1992-1995., pa tako ni bijednim pokušajem da ga se proglasi ratnim zločincem jer je, navodno, kao mobilizovani mladić i vojni obveznik raznosio vojnu poštu u Kalinoviku. Radi se o odbrani temeljne ideologije osnivača Stranke demokratske akcije. I koja nema malo ili nikako veze sa radikalnim islamom, pa čak ni principima Islamske deklaracije svoga osnivača, ma kako to bilo opšte mjesto srpske šovinističke propagande radi dodvoravanja Evropi.
A ta ideologija nije ništa drugo nego lokalna i primitivnija i nerazvijenija modifikacija hrvatskog pravaštva, kako u pogledu falsifikovanja istorijskih činjenica, u smislu proglašenja Srba stranim tijelom u Bosni i Hercegovini, tako i njihovo svođenje na bića čija priroda, a zbog njihove specifične istorije, nije sasvim dosegla čovječnost. Da je ova konstatacija tačna govori i podudarnost rasističkih spisa preminulog prof. dr. Rasima Muminovića sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji je u tezama o „srpskoj genocidnoj svijesti“ sa onima utemeljitelja pravaštva dr. Ante Starčevića o „slavjanoserbskoj pasmini“ koja još uvijek nije dosegla ni životinjski stepen razvoja. Oni, kako u svojoj studiji „Fenomenologija srpske genocidne svijesti“, sljedstveno Starčeviću, piše Muminović „jedva da imaju pravo na životinjsko ime, te ih valja nazvati sataninim sinovima“ i to ne zbog zvjerstava iz rata 1992-1995, već jer „objelodanjuju carstvo kome se priklonio knez Lazar sa svojim borcima na Kosovu“ kao i zbog pravoslavne crkve koja je „još od Svetog Save (prije 800 godina op.a.) izgubila svetački karakter zbog čega se njena uloga može navoditi samo u negativnom značenju“. Za Muminovića i širok spektar njegovih ideoloških sljedbenika nije problem u Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku i Biljani Plavšić i generalno srpskoj politici u procesu raspada Jugoslavije, odnosno jednom od radikalnih reakcionarnih šovinizama, već sa potpornim stubovima srpskog identiteta, Svetim Savom i Knezom Lazarom kao navodnim direktnim uzrocima srpske animalnosti. Što ga ne približava samo Anti Starčeviću koji se pita „je li moguće da je koj narod dobio ime od serba (svraba op.a.), od bolesti“, već direktno nacističkim neopaganskim teoretičarima jevrejske agresivne i svirepe subljudskosti koja, kako dokazuju, proizlazi iz Tore, ili zapadnjačkim radikalnim desničarima koji poručuju da muslimani, ukoliko žele ostati u Evropi i biti priznati za ravnopravna ljudska bića, moraju raskrstiti s Muhamedom.
I sve bi to bila blebetanja jednog zlog i poludjelog starca da njegove, samo donekle modifikovane misli o „slavoljubljem narušenoj i vlastoljubljem podsticanoj“ srpskoj psihi, a koja ih, ekskluzivno među narodima „stoljećima tjera da koriste mitologiju i mir da bi se pripremali za rat“ nije ono što redovno slušamo iz usta Bakira Izetbegovića, Harisa Silajdžića, Huseina Kavazovića, Rešida Hafizovića, Mustafe Cerića, Filipa Mursela-Begovića i njihovih bezbrojnih opskurantskih epigona po novinama, portalima i portaloidima kojima, kada se sve do kraja ogoli, nema nikakve razlike između masovnog ubice, silovatelja i Alekse Šantića. Jer na isti način na koji su srpski šovinisti devedesetih riješili da iskorijene „Turke“ i da se prema islamskoj kulturi i civilizaciji na Balkanu odnose kao prema nečemu stranom i neljudskom, a Bošnjacima kao ostatcima osvajačke kulture koja se mora ili ograničiti ili potpuno zbrisati, tako i ovo dominantno šovinističko mišljenje proglašava Srbe strancima i subljudskim, vječno potencijalno koljačkim bićima i to u vlastitoj zemlji čija je istorija i njihova istorija od njenog prvog pomena u vrijeme Konstantina Porfirogeneta, dakle, po svemu sudeći, od njenog postanka. I za čiju modernu državnost uspostavljenu 1943. najveće zasluge ne snose frankovački rasisti u bošnjačkoj verziji koji su osnovali SDA, već tri Srbina partizana i ljevičara: Vojislav Kecmanović, Rodoljub Čolaković i Vlado Zečević, od kojih je potonji bio pravoslavni sveštenik. A koji je, ako bismo vjerovarli dominantnim narativima vladajućeg bošnjačkog šovinizma, sve to, vjerovatno, radio samo i jedino kako bi koristio mitologiju i mir da bi se spremao za rat. I tome slično.
Prema tome, hajka na Srđana Puhala nema nikakve veze sa njegovom navodnom uvredom uspomene ubijene djece Sarajeva (oni koji gaje stvarni pijetet prema bilo kojim ljudskim žrtvama na planeti uvijek sa radošću prihvataju argumentovane činjenice da ih je bilo manje), ili time što, ukazujući na odavno utvrđene fakte, nije bio dovoljno licemjerno skrušen prema sarajevskom kretenizovanom javnom mnijenju.
Hajka je sprovedena jedino i samo zbog toga jer je Srđan Puhalo Srbin i jer je Srbima javnim ličnostima, po važećim rasističkim obrascima, nije dozvoljeno ništa drugo nego da u svojim javnim nastupima fizički i simbolički kleče na grobu Alije Izetbegovića, preko puta kojeg je, ne slučajno, sahranjen Mušan Topalović-Caco, e da bi bili smatrani kandidatima za ljudska bića. A takvi, klečeći radi vlastitih amoralnih ambicija, paradoksalno, najviše ponižavaju one kojima se dodvoravaju i tobože ih brane. Pa tako niko nije pronašao ništa problematično u tome što Dragan Bursać korice svog novog romana sa tematikom stradanja trojice dječaka, braće Pašića iz Srebrenice ilustruje vlastitom fotošopiranom facom, demonstrirajući po ko zna koji put kako manipulisanje patnjom, bolom, stradanjima i traumama, ponajviše služi za prodavanje vlastitog neznanja, diletantizma i vrlo lošeg pisanja. Zaista, zašto bi postavljanje vrlo logičnih pitanja bila uvreda, a svođenje traumatizovane mase na tržište literarnog smeća a što je zanat Bursaća i njemu sličnih, čin vrijedan pohvale? To bi trebalo da nam objasne dežurni patološki srbomrsci koji, kao i svi mrsci, zapravo, patološki mrze sebe u drugima i druge u sebi.
P.S.
Još samo da se neko upita zbog čega se imena 120 djece poginule „s one strane“ sarajevskog ratišta nisu našla na spomeniku ubijenoj djeci Sarajeva u Velikom parku, već imaju izdvojen spomenik u dvorištu OŠ Sveti Sava u Istočnom Sarajevu? Ili zašto nemaju zajednički spomenik negdje drugo? To je pitanje kako za administraciju Sarajeva, tako i Istočnog Sarajeva. A odgovor bi, siguran sam, ostao da lebdi nad svim službenim snishođenjima i licemjerstavima. I bio bi jeziv. Sasvim sigurno nešto o tome da „đavolje sjeme Muhamedovo“ i „okot Svetog Save“ ne idu zajedno.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Ilustracija: Društvene mreže