EDIN RAMULIĆ: Zona sumraka sociologije

Sociolog Bajtal je izabrao da gledaoce sa malih ekrana prosvijetli primjerom izmišljenim u „Zoni sumraka“, visokotiražnom crnom tabloidu. U ozbiljnom smo mi ljudi problemu, mnogo gorem nego što mislimo da nam ga političari prave

Sociolog Esad Bajtal, koji važi za uglednog i često je viđen na televizijama, nije propustio da se na tv FACE u subotu dotakne teme broja ubijene djece u Sarajevu. Mudri nam je sociolog svoju besjedu započeo sa: „Igrati se tom brojkom ubijene djece u Sarajevu, to je potpuno bespredmetno i nemoralno.“ I već u narednim rečenicama se i sam poigrao brojkama. Odoka je rekao netačan broj 534, onda ga smanjio na 34, pa na 4 i na kraju svu ubijenu djecu sveo na primjer jednog slučaja, sve se pozivajući na religijski princip: „ko ubije jedno…“.

Ušao je ugledni sociolog u trans, u sferu metafizičkog i gledaoce već izmorene prethodnim mislima, sve prebacio ispred ekrana, sa onu stranu vjerovatnog, u zonu sumraka, u kojoj ih je uveo u august 1992. godine u Sarajevu. Dočarao je scenu djevojčice sa majkom, kao da je i on lično stajao sa kanisterom pored iste česme. Drhtav glas sociologa Bajtala nas je prebacio na snajperistu čija hladnokrvna ruka povlači obarač, u zoni sumraka to je jednostavna stvar, brzo prebacivanje radnje, pa tako opet dolazimo na vodu. Tamo vidimo kako devetogodišnja djevojčica Dijana, kojoj je profesor i ime upamtio, pada oblivena krvlju i gubi sigurnost koju joj daje majčina ruka. Priči nije tu kraj, jer u zoni smo sumraka. Djevojčica Dijana se kao utvara prikazuje snajperisti i on to ne može izdržati, piše pismo u kojem sve objašnjava i ubija se. Srećom to pismo kao svjedočanstvo njegove patnje završava nigdje drugo nego u „Zoni sumraka“.

Primjer kojim je ugledni sociolog Bajtal predstavio cjelokupno stradanje djece Sarajeva našao je na stranicama časopisa „Zona sumraka“. Taj časopis se ovako predstavio javnosti: “Zona sumraka je visokotiražni ‘crni tabloid’ pokrenut u martu 1997. koji se bavi temama sa one strane nauke: natprirodne pojave, čuda, NLO, neobjašnjivi fenomeni, neobični ljudi i događaji, astrologija, proročanstva i onostrano.“

Priča o navodnom snajperisti koji se ubio jeste objavljena u „Zoni sumraka“, prenosili su to zdravo za gotovo i neki mediji u Bosni i Hercegovini, ali je ta priča, kao i sve ostalo u tom časopisu, izmišljena. Ne postoji autentično pismo, nije postojala ni ta osoba sa imenom Predrag O., a kao najveći dokaz da je priča izmišljena je da ne postoji ni devetogodišnja djevojčica po imenu Dijana na popisu ubijene sarajevske djece.

Mnogo je zabilježenih priča u sudskim procesima o ubijenoj sarajevskoj djeci, poput one koja je mene najviše dojmila, priče o sedmogodišnjem Nerminu Divoviću (ime mu se nalazi na spomeniku) koji je prelazio pješački prelaz sa majkom Dženanom. „Nermin Divović joj je bio s lijeve strane i držao joj se za jaknu. Dok su prelazili ulicu Franje Račkog, na pješačkom prijelazu, Dženana Sokolović i Nermin Divović su ustrijeljeni. U tom trenutku već su bili prošli Muzej. Dženana Sokolović je vidjela sina kako pada, ali tek kasnije je shvatila da je ustrijeljen. Isto tako, tek kasnije je shvatila da je i sama ustrijeljena.“ – detalj je ovo iz presude Dragomiru Miloševiću, presuđenom ratnom zločincu, načelniku štaba Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS. Najstrašnije što možemo u toj pogibiji djeteta spoznati je da je metak, prije nego će ga ubiti, prošao kroz stomak njegove majke. Ništa na ovom svijetu ne može upečatljivije predočiti nemoć sarajevskih roditelja da zaštite svoju djecu u ratu, vlastito tijelo tu ne pomaže pred hladnokrvnim snajperistom. Ako je već sociolog Bajtal htio da svede smrt sve djece u Sarajevu u smrt jednog djeteta, onda je to mogla biti pogibija dječaka Nermina Divovića. A i sve druge smrti su priča za sebe, zastrašujuće zbog njihove zbiljnosti i našeg sjećanja na te dane.

Umjesto takvih preteških ali istinitih primjera o ubijanju sarajevske djece, sociolog Bajtal je izabrao da gledaoce sa malih ekrana prosvijetli, a nekom tamo Srbinu iz Banja Luke održi lekciju, primjerom izmišljenim u „Zoni sumraka“, visokotiražnom crnom tabloidu.

U ozbiljnom smo mi ljudi problemu, mnogo gorem nego što mislimo da nam ga političari prave. Sve je u ovoj zemlji manje upitno od znanja i zvanja naše intelektualne elite.

Piše: Edin Ramulić za Prometej.ba
Foto: Printscreen YouTube / FACE HD TV

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top