INTERVJU, UKRAJINSKA AKADEMKINJA OLGA BAJŠA: Zločini koje čini režim Zelenskog najviše podsjećaju na Pinočeove!

Komičar koji je dospio na najvišu funkciju u zemlji 2019. godine, Volodimir Zelenski je bio praktično nepoznat prosečnom Amerikancu, osim možda kao mali igrač u teatru opoziva bivšeg predsednika SAD Donalda Trampa. Ali kada je Rusija napala Ukrajinu 24. februara, Zelenski se iznenada transformisao u slavnu ličnost sa liste A u američkim medijima. Američki potrošači vesti bili su bombardovani slikama čoveka koji je izgledao savladan tragičnim događajima, verovatno preko glave, ali na kraju saosećajan. Nije trebalo dugo da se ta slika preobrati u predstavu u kaki obučenog, neumornog heroja koji vlada nad malom demokratijom i sam samcat odvraća varvare autokratije sa istoka. Ali pored te pažljivo osmišljene slike zapadnih medija je nešto mnogo komplikovanije i manje laskavo. Zelenski je izabran sa 73 odsto glasova uz obećanje da će težiti miru, dok je ostatak njegove platforme bio nejasan. Uoči invazije, međutim, njegov rejting je pao na 31 odsto zbog vođenja duboko nepopularne politike Ukrajinska akademkinja Olga Bajša, autorka knjige Demokratija, populizam i neoliberalizam u Ukrajini: na rubovima virtuelnog i realnog, proučavala je dolazak Zelenskog na vlast i kako je koristio tu moć otkako je postao predsednik. U intervjuu koji slijedi, Bajša govori o Zelenskom koji je prihvatio neoliberalizam i sve veći autoritarizam, o tome kako su njegove akcije doprinele aktuelnom ratu; njegovom kontraproduktivnom i samozadovoljnom vođstvu tokom celog rata, složenim kulturnim i političkim pogledima i identitetima Ukrajinaca, partnerstvu između neoliberala i radikalne desnice tokom i posle pobune na Majdanu i da li bi rusko preuzimanje čitavog regiona Donbasa moglo biti manje popularno među lokalnim stanovništvom nego što bi to bilo 2014. godine.

Recite nam nešto o svojoj pozadini. Odakle ste i kako ste se zainteresovali za vašu trenutnu oblast studija?

Ja sam etnička Ukrajinka, rođena u Harkovu, ukrajinskom gradu na granici sa Rusijom, gde još uvek žive moj otac i ostali rođaci. Pre sadašnjeg rata, Harkov je bio jedan od vodećih ukrajinskih obrazovnih i naučnih centara. Stanovnici grada se ponose što žive u „intelektualnoj prestonici“ Ukrajine. Tu je 1990. godine osnovana prva televizijska kuća oslobođena partijske kontrole; ubrzo je izašao njen prvi informativni program. Tada sam već diplomirala na Univerzitetu u Harkovu, a jednog dana me je jedan univerzitetski prijatelj pozvao da radim kao novinarka u ovom programu. Sledećeg dana, bez prethodnog iskustva, počela sam da izveštavam. Za par meseci postala sam voditelj vesti. Moja meteorska karijera nije bila izuzetak. Novi nekontrolisani mediji, čiji se broj svakodnevno povećavao velikom brzinom, zahtevali su sve više medijskih radnika. U ogromnoj većini slučajeva radilo se o mladim ambicioznim ljudima bez ikakvog novinarskog obrazovanja i životnog iskustva. Ono što nas je ujedinilo bila je želja za vesternizacijom, nedostatak razumevanja društvenih kontradikcija koje karakterišu postsovjetsku tranziciju i oglušenost za brige radnih ljudi koji su se protivili reformama. U našim očima, ovi drugi su bili „retrogradni“: nisu razumeli šta je civilizacija. Videli smo [se] kao revolucionarnu avangardu i izabrane progresivne reformatore. Mi smo – medijski radnici – ti koji smo stvorili povoljno okruženje za ukrajinsku neoliberalizaciju, predstavljenu kao vesternizacija i civilizacija, sa svim pogubnim posledicama po društvo koje su doneli. Tek godinama kasnije sam shvatila o čemu se radi. Kasnije, dok sam nadgledala proizvodnju istorijskih dokumentarnih filmova u kijevskoj televizijskoj kući, prepoznala sam da je mitologija jednosmernog istorijskog napretka i neizbežnosti vesternizacije za „varvare“ predstavljala ideološku osnovu za neoliberalne eksperimente ne samo u bivšim sovjetskim državama već i širom sveta. Upravo to interesovanje za globalnu hegemoniju ideologije vesternizacije dovelo me je prvo do doktorskog programa iz kritičkih medijskih studija na Univerzitetu Kolorado u Boulderu, a zatim i do istraživanja koje sada radim.

Prema akademskom radu nekih ukrajinskih sociologa, ankete su u nedavnoj prošlosti pokazale da većina Ukrajinaca nije bila mnogo zainteresovana za pitanje identiteta, već su se više bavila pitanjima kao što su poslovi, plate i cene. Vaš rad se mnogo fokusira na neoliberalne reforme koje su sprovedene u Ukrajini od 2019. godine – protiv popularnog raspoloženja. Možete li da kažete kakav je pogled na ekonomska pitanja većine Ukrajinaca i zašto?

U društvenom miljeu [u kome sam] živela — na istoku Ukrajine, Krimu i Kijevu — bilo je vrlo malo ljudi koji su se bavili pitanjem etničkog identiteta. Ne ističem uzalud „moj društveni milje“. Ukrajina je složena i podeljena država sa svojim dalekim istokom i krajnjim zapadom koji imaju dijametralno različite poglede na sva društveno značajna pitanja. Od proglašenja nezavisnosti Ukrajine 1991. godine, dve ideje nacionalnog identiteta su se takmičile u Ukrajini: „etnički Ukrajinac“ naspram „istočnoslovenskog“.

Etnička ukrajinska nacionalna ideja, zasnovana na ideji da bi ukrajinska kultura, jezik i istorija orijentisana na etničku pripadnost trebalo da budu dominantne integrišuće snage u ukrajinskoj nacionalnoj državi, bila je mnogo popularnija na zapadu Ukrajine. Istočnoslovenska ideja, koja predviđa da je ukrajinska nacija zasnovana na dve primarne etničke grupe, jezicima i kulturama — ukrajinskom i ruskom — prihvaćena je kao normalna na jugoistoku Ukrajine. Međutim, generalno, mogu se složiti da se većina Ukrajinaca mnogo više bavi ekonomskim pitanjima, što je oduvek bio slučaj.

U stvari, nezavisnost Ukrajine 1991. godine u velikoj meri je bila i pitanje ekonomske brige. Mnogi Ukrajinci su podržali ideju političkog razvoda od Rusije zbog očekivanja da će Ukrajini biti bolje ekonomski — to su nam obećavali propagandni leci. Ova ekonomska nada se nije ostvarila. Na mnogo načina, raspad Sovjetskog Saveza je radikalno promenio živote ljudi na gore zbog ukrajinske neoliberalizacije — marketizacije društvene sfere i rušenja sovjetske države blagostanja. Šta je sa neoliberalnim reformama koje je pokrenuo Zelenski? O njihovoj popularnosti možete suditi na osnovu istraživanja javnog mnjenja – čak 72 odsto Ukrajinaca nije podržalo njegovu zemljišnu reformu, vodeću ulogu neoliberalnog programa Zelenskog. Nakon što ga je njegova stranka odobrila uprkos negodovanju ljudi, rejting Zelenskog je pao sa 73 odsto u proleće 2019. na 23 odsto u januaru 2022. Razlog je jednostavan: dubok osećaj izdaje. U svojoj nezvaničnoj predizbornoj platformi — emisiji „Sluga naroda“ — Zelesnski-Holoborodko [Holoborodko je bio lik Zelenskog u televizijskoj emisiji – NB] je obećao da će, ako može da vlada zemljom samo jednu nedelju, „naterati učitelja da živi kao predsednik, a predsednik živi kao učitelj.” Najblaže rečeno, ovo obećanje nije ispunjeno. Ljudi su shvatili da su još jednom prevareni — reforme su sprovedene u interesu ne Ukrajinaca, već globalnog kapitala.

U kojoj meri mislite da se davanje prioriteta ekonomske bezbednosti u odnosu na pitanja identiteta promenilo sa ruskom invazijom? Šta mislite, kako će to ispasti za političko bogatstvo nacionalista/ultranacionalista u odnosu na umerene ili levičare?

To je zanimljivo pitanje. S jedne strane, sada je prioritet ljudi da prežive, zbog čega je bezbednost njihova primarna briga. Da bi spasili svoje živote, milioni Ukrajinaca, uključujući moju mamu i moju sestru sa decom, otišli ​​su iz Ukrajine u Evropu. Mnogi od njih su spremni da tamo ostanu zauvek, da uče strane jezike i da se prilagode stranom načinu života — svi ovi razvoji teško da mogu dati prioritet brizi o identitetu. S druge strane, međutim, evidentno je i zaoštravanje etničkih osećanja i konsolidacija nacije pred invazijom. O tome mogu da sudim na osnovu javnih diskusija na društvenim mrežama — neki Harkovčani koje lično poznajem su čak počeli da objavljuju postove na ukrajinskom [jeziku], koji nikada ranije nisu koristili, kako bi istakli svoj nacionalni identitet i signalizirali da su protiv bilo kakve strane invazije. Ovo je još jedan tragični aspekt ovog rata.

Revolucija na Majdanu 2014, koju mnogi ljudi na jugoistoku nisu podržali, pretvorila je ove ljude u „robove“, „sovke“ i „vatnike“ – pogrdne termine koji označavaju njihovu zaostalost i varvarstvo. Tako su majdanski revolucionari, koji su sebe smatrali progresivnom snagom istorije, videli antimajdanske „druge“ zbog njihove privrženosti ruskom jeziku i kulturi. Ovo prorusko stanovništvo nikada nije moglo zamisliti da Rusija granatira njihove gradove i uništava njihove živote. Tragedija ovih ljudi je dvostruka: prvo, njihov svet je simbolično uništio Majdan, sada ga fizički uništava Rusija.

Ishodi ovih dešavanja su do sada nejasni jer nije jasno kako će se rat završiti. Ako jugoistočni regioni ostanu u Ukrajini, propast svega što se opire agresivnom nacionalizmu najverovatnije će biti završena. Ovo će verovatno biti kraj ove jedinstvene granične kulture koja nikada nije htela da bude ni potpuno ukrajinizovana ni rusifikovana. Ako Rusija uspostavi kontrolu nad ovim regionima, kako se sada hvali, teško mogu da predvidim kako će se nositi sa masovnim negodovanjem — barem u gradovima koji su znatno oštećeni, kao u Harkovu.

Prelazeći konkretno na Zelenskog – jedna stvar koju ističete u svojoj knjizi je kako je Zelenski služio kao ovakva „Pied Piper” figura jer je koristio svoju slavnu ličnost i glumačke veštine da natera ljude da ga podrže u ime ovog nejasnog, dobrog plana ( mir, demokratija, napredak, antikorupcija), ali to je zaista zamaglilo drugu agendu koja ne bi bila popularna, posebno neoliberalnu ekonomsku agendu. Možete li reći kako je to uradio – kako je vodio svoju kampanju i koji su mu bili prioriteti nakon što je stupio na funkciju?

Osnovni argument koji sam iznela u mojoj nedavnoj knjizi je da zapanjujuća pobeda Zelenskog i njegove stranke, kasnije pretvorene u parlamentarnu mašinu za izvršavanje i pečat neoliberalnih reformi (u „turbo režimu“, kako su ga oni nazivali), ne može biti objašnjiva mimo uspeha njegove televizijske serije, koja je, kako veruju mnogi posmatrači, poslužila kao neformalna predizborna platforma Zelenskog. Za razliku od njegove zvanične platforme, koja se sastojala od samo 1.601 reči i koja je sadržala malo specifične politike, 51 polučasovna epizoda njegove emisije pružila je Ukrajincima detaljnu viziju šta treba da se uradi da bi Ukrajina mogla da napreduje. Poruka koju je Zelenski uputio Ukrajincima kroz svoju emisiju je jasno populistička. Narod Ukrajine je u njemu prikazan kao neproblematični totalitet lišen unutrašnjih rascepa, iz kojeg su isključeni samo oligarsi i korumpirani političari/funkcioneri. Zemlja postaje zdrava tek nakon što se oslobodi i oligarha i njihovih marioneta. Neki od njih su zatvoreni ili beže iz zemlje; njihova imovina se oduzima bez obzira na zakonitost. Kasnije će predsednik Zelenski učiniti isto prema svojim političkim rivalima. Zanimljivo, emisija ignoriše temu rata u Donbasu, koji je izbio 2014. godine, godinu dana pre početka emitovanja serije.

Budući da su Majdan i odnosi Rusije i Ukrajine pitanja koja izazivaju podele u ukrajinskom društvu, Zelenski ih je ignorisao kako ne bi ugrozio jedinstvo svoje virtuelne nacije, svojih gledalaca i na kraju birača. Izborna obećanja Zelenskog, data na rubu virtuelnog i stvarnog, uglavnom su se odnosila na „napredak“ Ukrajine, shvaćen kao „modernizacija“, „zapadnjaštvo“, „civilizacija“ i „normalizacija“.

Upravo je ovaj progresivni modernizujući diskurs omogućio Zelenskom da zakamuflira svoje planove za neoliberalne reforme, pokrenute samo tri dana nakon što je nova vlada došla na vlast. Tokom kampanje, ideja „napretka“ koju je Zelenski istakao nikada nije bila povezana sa privatizacijom, prodajom zemljišta, smanjenjem budžeta itd. Tek nakon što je Zelenski konsolidovao svoju predsedničku vlast uspostavljanjem pune kontrole nad zakonodavnom i izvršnom granom vlasti, jasno je stavio do znanja da „normalizacija“ i „civilizacija“ Ukrajine podrazumevaju privatizaciju zemlje i državne/javne imovine, deregulaciju radne odnose, smanjenje moći sindikata, povećanje komunalnih tarifa, itd.

Istakli ste da su mnogi stranci postavljeni na važne ekonomske i društvene funkcije nakon državnog udara 2014. i pre mandata Zelenskog. Slično tome, mnogi zvaničnici Zelenskog imaju bliske veze sa globalnim neoliberalnim institucijama i vi ste sugerisali da postoje dokazi da oni manipulišu Zelenskim koji nesofisticirano razume ekonomiju/finansije. Možete li da razgovarate o tom aspektu posledica prozapadne promene vlasti 2014. godine? Koji su veći interesi ovde u igri i da li uopšte imaju na umu interese opšte ukrajinske populacije?

Da, promena vlasti na Majdanu 2014. označila je početak potpuno nove ere u istoriji Ukrajine u smislu uticaja Zapada na njene suverene odluke. Naravno, od kada je Ukrajina proglasila nezavisnost 1991. godine, ovaj uticaj je uvek postojao. Američka privredna komora, Centar za odnose SAD-Ukrajina, Američko-ukrajinski poslovni savet, Evropsko poslovno udruženje, MMF, Evropska banka za obnovu i razvoj, STO, EU — sve ove institucije koje lobiraju i regulišu značajno utiču[ing] ukrajinske političke odluke. Međutim, nikada u istoriji Ukrajine pre Majdana ova zemlja nije postavljala strane državljane na najviša ministarska mesta — to je postalo moguće tek posle Majdana 2014. godine, Natali Jaresko, državljanka SAD, imenovana je za ministra finansija Ukrajine; Ajvaras Abromavičijus, državljanin Litvanije, postao je ministar ekonomije i trgovine Ukrajine; Aleksandar Kvitašvili, državljanin Gruzije, ministar zdravlja. Ulana Suprun, državljanka SAD, je 2016. godine imenovana za vršioca dužnosti ministra zdravlja. Ostali stranci preuzimali su funkcije nižeg ranga. Nepotrebno je reći da su sva ova imenovanja proizašla ne iz volje Ukrajinaca, već iz preporuka globalnih neoliberalnih institucija, što nije iznenađujuće s obzirom da sam Majdan nije podržala polovina stanovništva Ukrajine. Kao što je već pomenuto, većina ovih antimajdanskih „ostalih“ živi u jugoistočnim regionima. Što se više gledalo na istok, to bi se naišlo na jače i jedinstvenije odbacivanje Majdana sa njegovom evropskom agendom.

Više od 75 odsto onih koji žive u Donjeckoj i Luganskoj oblasti (dva istočna regiona Ukrajine sa pretežno ruskim stanovništvom) nije podržalo Majdan, dok ga je podržalo samo 20 odsto ljudi koji žive na Krimu. Ove statističke brojke, koje je izneo Kijevski institut za sociologiju u aprilu 2014, nisu sprečile zapadne institucije moći da tvrde da je Majdan bio ustanak „ukrajinskog naroda“. Predstavljen je, dakle, kao neproblematičan totalitet pri čemu se radi o veoma moćnom ideološkom triku. Obilazeći trg Majdan i ohrabrujući njegove revolucionare na proteste, pripadnici „međunarodne zajednice“ nisu poštovali milione Ukrajinaca koji su imali antimajdanske stavove, čime su doprineli eskalaciji građanskog sukoba, koji je na kraju doveo do katastrofe koju danas bespomoćno posmatramo.

Šta je sa stranim interesima uloženim u ukrajinsku neoliberalizaciju, sprovedenu u ime ukrajinskog naroda? Oni su različiti, ali iza zemljišne reforme, koju sam pažljivo analizirala, stajali su finansijski lobiji na Zapadu. Zapadni penzioni i investicioni fondovi želeli su da ulože novac koji je depresirao. Tražeći sredstva za ulaganja, tražili su podršku MMF-a, Svetske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj i raznih lobističkih grupa da promovišu svoje interese i postave sve neophodne osnove. To, naravno, nema veze sa interesima Ukrajinaca.

Kakav je dosije Zelenskog u pogledu demokratije – slobode govora i štampe, političkog pluralizma i tretmana različitih političkih partija? Kako se to može porediti sa bivšim predsednicima postsovjetske Ukrajine?

Slažem se sa Džodi Din koja tvrdi da je demokratija neoliberalna fantazija u smislu da ne može postojati u neoliberalnim sistemima vlasti koje kontrolišu ne ljudi, već nadnacionalne institucije. Kao što je ranije pomenuto, to je postalo posebno evidentno nakon Majdana kada su ove institucije postavile ministre spoljnih poslova da predstave svoje interese u Ukrajini. Međutim, u svojoj reformatorskoj revnosti, Zelenski je otišao dalje. Početkom februara 2021. prva tri opoziciona televizijska kanala — NevsOne, Zik i 112 Ukraine — su zatvorena. Još jedan opozicioni kanal Neš zabranjen je početkom 2022. godine, pre početka rata. Nakon izbijanja rata, u martu, uhapšeno je na desetine nezavisnih novinara, blogera i analitičara; većina njih je levičarskih stavova. U aprilu su ugašeni i televizijski kanali desničarske orijentacije — Kanal 5 i Prjamij.

Štaviše, Zelenski je potpisao dekret kojim se obavezuju svi ukrajinski kanali da emituju jedan teleton, iznoseći samo jedan provladin stav o ratu. Sva ova dešavanja su bez presedana za istoriju nezavisne Ukrajine. Zagovornici Zelenskog tvrde da bi sva hapšenja i medijske zabrane trebalo da budu ignorisana zbog vojne svrsishodnosti, zanemarujući činjenicu da su se prva zatvaranja medija dogodila godinu dana pre ruske invazije.

Što se mene tiče, Zelenski koristi ovaj rat samo da ojača diktatorske tendencije unutar svog režima vlasti, koji je počeo da se formira odmah nakon dolaska Zelenskog na vlast — kada je stvorio partijsku mašinu za kontrolu parlamenta i neoliberalne reforme bez obzira na javnost. raspoloženje. Savet za nacionalnu bezbednost i odbranu (NSDC) Zelenski je 2021 koristio da sankcioniše određene ljude – uglavnom političke rivale.

Možete li da objasnite šta je NSDC i zašto je Zelenski to radio i da li je to bilo legalno ili ne?

Nakon što je njegova popularna podrška naglo pala 2021. godine, Zelenski je pokrenuo neustavan proces vansudskih sankcija svojim političkim protivnicima, koje je uveo Savet za nacionalnu bezbednost i odbranu (NSDC). Ove sankcije su podrazumevale vansudsko oduzimanje imovine bez ikakvih dokaza o nezakonitim radnjama relevantnih fizičkih i pravnih lica. Među prvima koje je NSDC sankcionisao bila su dva poslanika iz Opozicione platforme — Za život (OPZŽ) — Viktor Medvedčuk (kasnije uhapšen i prikazan na televiziji prebijenog lica nakon ispitivanja) i Taras Kozak (koji je uspeo da pobegne iz Ukrajine), kao i članovi njihovih porodica. To se dogodilo u februaru 2021; marta 2022. zabranjeno je 11 opozicionih partija. Odluke o zabrani opozicionih partija i sankcionisanju opozicionih lidera doneo je NSDC; stupili su na snagu predsedničkim dekretima.

Ustav Ukrajine kaže da je Savet za nacionalnu bezbednost i odbranu koordinaciono telo: ono „koordinira i kontroliše rad organa izvršne vlasti u oblasti nacionalne bezbednosti i odbrane“. Ovo nema nikakve veze sa gonjenjem političkih protivnika i konfiskacijom njihove imovine — nešto što NSDC radi od 2021. Podrazumeva se da je ovo znanje režima Zelenskog neustavno — samo sudovi mogu da odlučuju o tome ko je kriv ili ne i da konfiskuju svojstvo. Ali problem je u tome što se pokazalo da ukrajinski sudovi nisu bili spremni da služe kao marionete Zelenskog.

Nakon što je šef ukrajinskog Ustavnog suda Oleksandr Tupicki nazvao neustavne reforme Zelenskog „pučem“, Zelenski nije preostalo ništa drugo nego da se osloni na NSDC da pogura svoju nepopularnu politiku. Šta je sa „disidentom“ Tupickim? 27. marta 2021. godine — takođe kršeći ustav Ukrajine — Zelenski je potpisao dekret kojim je otkazao njegovo imenovanje za sudiju. Pod vladavinom Josifa Staljina, Narodni komesarijat unutrašnjih poslova (NKVD) je stvorio „trojke“ za izricanje kazni ljudima nakon pojednostavljenih, brzih istraga i bez javnog i pravičnog suđenja. Ono što vidimo u slučaju NSDC-a je veoma sličan razvoj, samo protivustavna suđenja NSDC-a imaju veći broj učesnika — sve ključne ličnosti države, uključujući predsednika, premijera, šefa ukrajinske službe bezbednosti, generalnog tužioca Ukrajine itd. Jedan sastanak NSDC može odlučiti o sudbinama stotina ljudi. Samo u junu 2021. Zelenski je sproveo odluku NSDC-a o uvođenju sankcija protiv 538 pojedinaca i 540 kompanija.

Želeo bih da vas pitam za listu „Mirotvorac“ (Mirotvorets) koja je navodno povezana sa ukrajinskom vladom i obaveštajnom službom SBU. Koliko sam shvatio, ovo je lista „državnih neprijatelja“ i da objavljuje lične podatke tih neprijatelja. Nekoliko onih koji su se pojavili na njemu su naknadno ubijeni. Možete li da pričate o ovoj listi, kako ljudi završavaju na njoj i kako se ona uklapa u vladu za koju nam je rečeno da je demokratska?

Nacionalistički sajt „Mirotvorets“ pokrenuo je 2015. godine „narodni poslanik koji je na poziciji savetnika Ministarstva unutrašnjih poslova Ukrajine“ — ovako se to opisuje u izveštaju UN. Ime ovog narodnog poslanika je Anton Geraščenko, bivši savetnik bivšeg ministra unutrašnjih poslova Arsena Avakova. Pod pokroviteljstvom Avakova 2014. [to] su stvoreni nacionalistički kazneni bataljoni koji će biti poslati u Donbas za suzbijanje narodnog otpora Majdanu. Mirotvorec je bio deo opšte strategije zastrašivanja protivnika puča.

Svaki „narodni neprijatelj“ — svako ko se usuđuje da javno izrazi stavove protiv Majdana ili ospori ukrajinsku nacionalističku agendu — može se pojaviti na ovoj veb stranici. Na Mirotvorecu su bile i adrese Olesa Buzine, poznatog publiciste [novinara], koga su nacionalisti ubili u blizini njegove stambene zgrade u Kijevu, i Olega Kalašnjikova, poslanika opozicije koje su nacionalisti ubili u svojoj kući, što je pomoglo ubicama da pronađu svoje žrtve. Imena ubica su dobro poznata; međutim, oni nisu zatvoreni jer se u savremenoj Ukrajini, čiji politički život kontrolišu radikali, smatraju herojima.

Sajt nije ugašen ni nakon međunarodnog skandala kada je Mirotvorec objavio lične podatke poznatih stranih političara, među kojima je i bivši nemački kancelar Gerhard Šreder. Ali, za razliku od gospodina Šredera koji živi u Nemačkoj, hiljade Ukrajinaca čiji su podaci na Mirotvorecu ne mogu da se osećaju bezbedno. Svi uhapšeni u martu 2022. bili su i na Mirotvorecu. Neke od njih lično poznajem — Jurija Tkačeva, urednika odeskih novina Tajmer i Dmitrija Džangirova, urednika Kapitala, IouTube kanala. Mnogi od onih čija su imena na Mirotvorcu uspeli su da pobegnu iz Ukrajine posle Majdana; neki su to mogli da urade nakon masovnih hapšenja ovog marta. Jedan od njih je Tarik Nezaležko, Džangirovov kolega. On je 12. aprila 2022, već bio bezbedan van Ukrajine, objavio objavu na Jutjubu, nazvao je ukrajinsku bezbednosnu službu „Gestapo“ i davao savete svojim gledaocima kako da izbegnu da budu uhvaćeni od strane njenih agenata. Uz to, Ukrajina nije demokratska zemlja. Što više posmatram šta se tamo dešava, to više razmišljam o modernizacijskom putu Augusta Pinočea, kome se, u stvari, dive naši neoliberali. Dugo vremena zločini Pinočeovog režima nisu bili istraženi. Ali na kraju je čovečanstvo otkrilo istinu. Nadam se samo da će se to u Ukrajini dogoditi ranije.

Ukrajinski akademik Volodimir Iščenko rekao je u nedavnom intervjuu za New Left Review da, za razliku od Zapadne Evrope, u postsovjetskoj istočnoj Evropi postoji više partnerstva između nacionalizma i neoliberalizma. To je čak primećeno u Donbasu među imućnijima. Da li se slažete sa tim? Ako jeste, možete li objasniti kako je ta kombinacija evoluirala?

Slažem se sa Volodimirom. Ono što vidimo u Ukrajini je savez nacionalista i liberala zasnovan na njihovoj zajedničkoj netrpeljivosti prema Rusiji, odnosno prema svima koji se zalažu za saradnju sa njom. U svetlu aktuelnog rata, ovo jedinstvo liberala i nacionalista može izgledati kao opravdano. Međutim, alijansa je stvorena mnogo pre ovog rata — 2013. godine, tokom formiranja pokreta Majdan.

Liberali su Sporazum o pridruživanju sa Evropskom unijom, za koji je zagovarao Majdan, viđen pretežno u smislu demokratizacije, modernizacije i civilizacije — zamišljan je kao sredstvo za dovođenje Ukrajine do evropskih standarda vlasti. Nasuprot tome, Evroazijska ekonomska unija, na čelu sa Rusijom, bila je povezana sa civilizacijskom regresijom u sovjetski etatizam i azijski despotizam. Ovde su se spojile pozicije liberala i nacionalista: ovi poslednji su aktivno podržavali Majdan ne zbog demokratizacije, već zbog jasnog antiruskog stava.

Od prvih dana protesta, radikalni nacionalisti su bili najaktivniji borci Majdana. Jedinstvo između liberala koji povezuju Evromajdan sa napretkom, modernizacijom, ljudskim pravima itd., i radikala koji su kooptirali pokret za svoju nacionalističku agendu, bio je važan preduslov za transformaciju građanskog protesta u oružanu borbu koja je rezultirala neustavnim rušenjem vlasti. Odlučujuća uloga radikala u revoluciji takođe je postala ključni faktor u formiranju masovnog antimajdanskog pokreta na istoku Ukrajine protiv „državnog udara“, kako je hegemonistički antimajdanski diskurs nazvao promenu vlasti u Kijevu. Ono što danas posmatramo, barem delimično, je tragičan ishod ovog kratkovidog i nesrećnog saveza, formiranog tokom Majdana.

Možete li da objasnite kakav je odnos Zelenskog sa krajnjom desnicom u Ukrajini?

Sam Zelenski nikada nije iznosio stavove krajnje desnice. U njegovoj seriji „Sluga naroda“, koja je korišćena kao nezvanična predizborna platforma, ukrajinski nacionalisti su prikazani negativno: pojavljuju se kao ništa drugo do marionete glupih oligarha. Kao predsednički kandidat, Zelenski je kritikovao zakon o jeziku koji je potpisao njegov prethodnik Petro Porošenko, kojim je poznavanje ukrajinskog jezika postalo obavezan uslov za državne službenike, vojnike, lekare i nastavnike. „Moramo inicirati i usvojiti zakone i odluke koji konsoliduju društvo, a ne obrnuto“, tvrdio je kandidat Zelenski 2019. Međutim, nakon što je preuzeo predsedničku funkciju, Zelenski se okrenuo nacionalističkoj agendi svog prethodnika. Njegova vlada je 19. maja 2021. odobrila akcioni plan za promociju ukrajinskog jezika u svim sferama javnog života striktno u skladu sa Porošenkovim jezičkim zakonom, na radost nacionalista i zgroženost Rusofona. Zelenski nije učinio ništa da procesuira radikale za sve njihove zločine protiv političkih protivnika i naroda Donbasa. Simbol desničarske transformacije Zelenskog bila je njegova podrška nacionaliste Medvedka — jednog od optuženih za ubistvo Buzine — koji je javno odobrio Zelenskovu zabranu opozicionih kanala na ruskom jeziku 2021. Pitanje je zašto? Zašto je Zelenski napravio preokret ka nacionalizmu uprkos nadi ljudi da će voditi politiku pomirenja? Kako mnogi analitičari veruju, to je zato što radikali, iako predstavljaju manjinu ukrajinskog stanovništva, ne oklevaju da upotrebe silu protiv političara, sudova, agencija za sprovođenje zakona, medijskih radnika i tako dalje — drugim rečima, jednostavno su dobri u zastrašivanje društva, uključujući sve grane vlasti.

Propagandisti mogu ponavljati mantru „Zelenski je Jevrejin, pa ne može biti nacista“ koliko god žele, ali istina je da radikali kontrolišu politički proces u Ukrajini nasiljem protiv onih koji se usuđuju da se suoče sa njihovim nacionalističkim i suprematističkim agendama.

Slučaj Anatolija Šarija — jednog od najpopularnijih blogera u Ukrajini koji živi u egzilu — dobar je primer za ilustraciju ove tačke. Ne samo da on, zajedno sa članovima porodice, stalno dobija pretnje smrću, radikali neprestano zastrašuju aktiviste njegove stranke (koju je Zelenski zabranio u martu 2022), tukući ih i ponižavajući. To je ono što ukrajinski radikali zovu „politički safari“.

Trenutno je Zelenski najuticajnija ličnost na svetskoj sceni u pogledu sukoba koji ima ozbiljne implikacije ako eskalira. Zabrinut sam što on koristi te iste manipulativne veštine šou-biznisa da okupi podršku iza ove slike neke lične inkarnacije demokratije i pravednosti protiv sila zla i autokratije. To je kao film zasnovan na Marvelovom svetu stripova. Upravo je to vrsta okvira koja izgleda suprotno diplomatiji. Da li mislite da Zelenski igra konstruktivnu ulogu ratnog lidera Ukrajine ili ne?

Redovno pratim ratne govore Zelenskog i mogu sa sigurnošću da kažem da način na koji on postavlja sukob teško može dovesti do bilo kakvog diplomatskog rešenja, jer on stalno ponavlja da sile dobra napadaju sile zla. Jasno je da za takav Armagedon ne može biti političkog rešenja. Ono što ispada iz ovog mitskog referentnog okvira za rat je širi kontekst situacije: činjenica da Ukrajina godinama odbija da sprovede mirovne sporazume iz Minska, koji su potpisani 2015. nakon poraza ukrajinske vojske u ratu u Donbasu. Prema ovim sporazumima, Donbas je morao da dobije političku autonomiju unutar Ukrajine — što je za radikale nezamislivo i neprihvatljivo. Umesto da sprovede dokument, koji su ratifikovale UN, Kijev se već osam godina bori sa Donbasom duž linije razgraničenja. Život Ukrajinaca koji žive na ovim teritorijama pretvoren je u noćnu moru. Za radikale, čiji se bataljoni tamo bore, ljudi Donbasa — zamišljeni kao sovki i vatnici — ne zaslužuju milost i popustljivost.

Sadašnji rat je produžetak rata iz 2014, koji je počeo kada je Kijev poslao trupe u Donbas da suzbiju pobunu protiv Majdana pod pretpostavkom takozvane „antiterorističke operacije“. Priznanje ovog šireg konteksta ne pretpostavlja odobravanje ruske „vojne operacije“, ali podrazumeva priznanje da je Ukrajina takođe odgovorna za ono što se dešava. Uokvirivanje pitanja sadašnjeg rata u smislu borbe civilizacije protiv varvarstva ili demokratije protiv autokratije nije ništa drugo do manipulacija, a to je od suštinskog značaja za razumevanje situacije.

Formula bivšeg predsednika SAD Džordža V. Buša „ili ste sa nama ili sa teroristima“, koju je Zelenski propagirao u svojim apelima „civilizovanom svetu“, pokazala se veoma zgodnom u smislu izbegavanja lične odgovornosti za tekuću katastrofu. U smislu prodaje ove jednodimenzionalne priče svetu, umetničke veštine Zelenskog izgledaju neprocenjive. Konačno je na globalnoj sceni, a svet aplaudira. Bivši komičar ni ne pokušava da sakrije zadovoljstvo. Odgovarajući na pitanje francuskog izveštača 5. marta 2022. — 10. dana ruske invazije — o tome kako mu se život promenio početkom rata, Zelenski je sa osmehom oduševljenja odgovorio: „Danas je moj život lep. Verujem da sam potreban. Osećam da je najvažniji smisao u životu – biti potreban. Da osetite da niste samo praznina koja samo diše, hoda i nešto jede. Ti živiš.”

Aleksandar Gabujev je sugerisao da rusko rukovodstvo nema dovoljno znanja o zemlji koja je doprinela ovom sukobu. Takođe sam čuo kako ruski komentatori sugerišu da Ukrajina ima superioran stav u pogledu toga da bude prozapadna u odnosu na prorusku. Da li mislite da je ovo značajan faktor za obe strane?

Sklona sam da se složim sa tvrdnjom o nedostatku adekvatnog razumevanja ruskog rukovodstva za društvene procese koji se odvijaju u Ukrajini od Majdana. Zaista, polovina stanovništva Ukrajine to nije pozdravila, a milioni koji žive na jugoistoku želeli su da Rusija interveniše. Znam to sigurno jer svi moji rođaci i stari prijatelji žive na ovim teritorijama. Međutim, ono što je bila istina 2014. možda nije nužno slučaj i sada. Prošlo je osam godina; izrasla je nova generacija mladih ljudi, odgajanih u novom društvenom okruženju; a mnogi ljudi su se jednostavno navikli na novu stvarnost. Konačno, čak i ako većina njih prezire radikale i politiku ukrajinizacije, oni još više mrze rat. Ispostavilo se da je realnost na terenu složenija nego što su donosioci odluka očekivali.

Šta je sa osećajem superiornosti među onim Ukrajincima koji se identifikuju sa Zapadnjacima pre nego sa Rusima?

To je tačno i, što se mene tiče, ovo je najtragičniji deo cele postmajdanske priče, jer je upravo taj osećaj superiornosti sprečio „progresivne“ promajdanske snage da nađu zajednički jezik sa svojim „zaostalim“ ” proruski sunarodnici. To je dovelo do pobune u Donbasu, „antiterorističke operacije“ ukrajinske vojske protiv Donbasa, intervencije Rusije, mirovnih sporazuma iz Minska, njihovog neispunjavanja i, konačno, aktuelnog rata.

Olga Bajša je magistrirala novinarstvo na Državnom univerzitetu Kolorado i doktorirala komunikacije na Univerzitetu Kolorado u Boulderu. Ranije je radila kao reporter i urednica u Harkovu, Ukrajina, zatim kao glavni i odgovorni urednik kompanije za dokumentarnu produkciju u Kijevu, Ukrajina. Njeno istraživanje se uglavnom fokusira na političke i kulturne aspekte globalizacije sa naglaskom na nove medije i globalne društvene pokrete za pravdu i demokratizaciju. Dr Bajša je posebno zainteresovan za analizu inherentnih antidemokratskih tendencija diskursa vesternizacije koje koriste postsovjetski društveni pokreti. Dr Bajša je autor dve monografije: „Mitologije kapitalizma i kraj sovjetskog projekta“ (2014) i „Pogrešno komuniciranje društvenih promena: pouke iz Rusije i Ukrajine“ (2018). Njeno istraživanje je takođe objavljeno u vodećim međunarodnim časopisima kao što su Critical Discourse Studies, European Journal of Cultural Studies, International Communication Gazette, International Journal of Communication, International Journal of Cultural Studies, Journal of Multicultural Discourses, itd.

Razgovarala: Natylie Baldwin za Consortium News, Prevod: Redakcija Preokreta, Foto: researchgate.net

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top