DEJAN LUČKA: Sramotni dokument Hrvatske akademije o Jasenovcu kao “mitu” i trećem entitetu u BiH

Iako se od akademika očekuje smirivanje tenzija, naučni pogled na svijet i racionalno promišljanje, u ovom slučaju se čini kao da su Prilozi pisani od strane hrvatske emigracije koja se vratila u Zagreb iz Argentine tamo negdje koncem 1990. godine.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) objavila je dokument pod nazivom „Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihovog ulaska u Evropsku uniju”. Ovaj dokument HAZU je ranije dostavila predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću, predsjedniku Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću i predsjedniku hrvatske Vlade Andreju Plenkoviću.

U ovim Prilozima veoma su zanimljivi stavovi akademika u pogledu Bosne i Hercegovine (BiH) i Srbije, gdje u određenim dijelovima postoji veoma snažan krajnje nacionalistički narativ u obraćanju. Iako se od akademika očekuje smirivanje tenzija, naučni pogled na svijet i racionalno promišljanje, u ovom slučaju se čini kao da su Prilozi pisani od strane hrvatske emigracije koja se vratila u Zagreb iz Argentine tamo negdje koncem 1990. godine.

Bosna i Hercegovina

U pogledu Bosne i Hercegovine HAZU traži da se aktuelizuje potreba poštovanja preuzetih obaveza iz potpisanih sporazuma i dogovora, odnosno zaštita prava Hrvata i stvarno, a ne samo deklarativno pravo na nesmetan povratak i slobodno raspolaganje svojom imovinom svih koji su za vrijeme rata na području bivše Jugoslavije morali napustiti svoje domove, uz postavljanje pitanja konstitutivnosti hrvatskog naroda.

Akademici smatraju da je potrebno razriješiti najveći izazov u BiH s kojim su Hrvati suočavaju i to kroz dvije nepomirljive politike, „srpsku secesionističku” i „bošnjačku unitarističku”. Tako BiH treba odustati od „nasilnog utjerivanja Hrvata u zajednicu koja gazi njihova elementarna ljudska i kolektivna prava” i treba im osigurati savremene mehanizme zaštite vitalnih interesa, a po svaku cijenu „izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH i izbor članova u Predstavnički dom i Dom naroda”, kako Parlamentarne skupštine BiH, tako i Parlamenta Federacije BiH. HAZU smatra da se bez toga, Hrvati kao podanici prisiljavaju da napuštaju „vjekovna obitavališta na povijesnom hrvatskom etničkom prostoru”.

U ovom pogledu vjerovatno se cilja na aktuelne izmjene Izbornog zakona i Ustava u BiH, sa ciljem vršenja pritiska za usvajanje rješenja koja bi osigurala da se hrvatski član Predsjedništva bira na područjima na kojima Hrvati čine većinu stanovništva u Federaciji BiH. Ovo praktično znači da se i HAZU želi posredno uključiti u rješavanje izbornih problema u BiH, što uz domaće političare, partije, međunarodnu zajednicu i međunarodne organizacije daje veoma šarenolik sastav predlagača i učesnika u promjenama. Jedino se još građani i ogromna većina domaćih organizacija u BiH ništa ne pitaju u ovom procesu.

Korišćenje sintagmi „hrvatski etnički prostor” i „povijesni hrvatski etnički prostor”, koje se nalaze u Prilozima, zvuči veoma nacionalistički određeno i neodoljivo podsjećaju na ratnu propagandu devedesetih i još raniju fikciju o hrvatskom državnom i istorijskom pravu. Ratna propaganda je insistirala na borbi za „etničke prostore” određene nacije, i na krajnje odricanje da se u toj borbi eliminišu druge nacije, čak i u slučajevima kada je taj „etnički prostor” bio prošaran različitim narodima i kada se on nikako ne bi mogao nazvati prostorom samo jedne etničke zajednice. Hrvatsko državno pravo je predstavljalo fikciju o skupu dokumenata i pravila koja predstavljaju temelj neprekinute hrvatske državnosti od ranog srednjeg vijeka i sa njome „povezane teritorijalne cjelokupnosti hrvatskih zemalja”. Politika „krvi i tla” bi valjda morala biti relikt nekih drugih vremena. Možda akademici misle drugačije?

Pored toga, HAZU navodi da BiH treba „priznati pravu, osloboditeljsku ulogu Hrvatskoj i Hrvatima u uspostavi i obrani države od srpske agresije te prestati lažno optuživati Hrvate pred sudovima”, kao i osigurati ravnopravnost hrvatskog naroda. U okviru toga traže i treći entitet i sva prava koja iz toga proizlaze i da se odmah osigura ravnopravnost hrvatskog jezika i sloboda djelovanja hrvatskih medija i kulturnih institucija.

Pored navoda o „agresiji”, koji predstavljaju kontinuiran izraz koji se koristi u hrvatskim naučnim krugovima, sa kojim se ne slažu srpski naučnici, koji smatraju da je riječ o građanskom ratu, veoma je specifičan zahtjev za stvaranjem trećeg entiteta u BiH. HAZU sa ovakvim prijedlogom praktično traži raspakivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, prekompoziciju susjedne države i stvaranje novog federalnog uređenja u njoj, u kome ne bi postojale sadašnje dvije, nego tri federalne jedinice (entiteta). Time se praktično hrvatskim političarima i državnom vodstvu preporučuje da rade na podrivanju trenutnog ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, što na trusnom bosanskohercegovačkom tlu uvijek može biti povezano sa ogromnim zaoštravanjem situacije i prijetnjom miru.

Zahtjev prema kojem se treba prestati „lažno optuživati Hrvate pred sudovima” je takođe veoma zanimljiv, jer predstavlja svojevrstan „nalog” hrvatskim vlastima da izvrše pritisak na tužilaštva u komšijskoj zemlji kako se ne bi pokretali postupci protiv Hrvata (sic!). Naravno da ne treba nikoga lažno optuživati, ali je sasvim jasno iz tona i načina obraćanja akademika da se ovo odnosi na pitanja ratnih zločina hrvatskih vojnika koji su ih počinili u BiH i njihovog procesuiranja. Dodatak „lažno” je tu stavljen samo zbog toga da rečenica ne bi bila suviše očito usmjerena ka opštoj eskulpaciji od zločina pripadnika jednog naroda. Valjda zločinci ne bi trebalo da izbjegnu primjerenu kaznu, ukoliko su krivi za počinjena djela!?

Po pitanju BiH, hrvatski akademici traže i, između ostalog, razgraničenje u Malostonskom zalivu, saniranje odlagališta otpada u području Neuma, potrebu osavremenjivanja kanalizacione infrastrukture, potrebu osiguranja čišćenja kanalizacione vode prije njenog izlijevanja u Mljetski kanal, zaštitu voda rijeke Neretve, pitanja vezana za energetiku, klimatske promjene i zaštitu životne sredine te sprovođenje mjera za ublažavanje klimatskih promjena i mjera u području okoliša i održivog razvoja i smanjivanje negativnog djelovanja hidroelektrana ukupne snage oko 260 MW na zaštitu životne sredine.

Srbija

HAZU smatra da Srbija treba da prestane s podsticanjem neprijateljstva prema Hrvatskoj i progonom hrvatskih državljana uz odricanje od „velikosrpske propagande”, u šta ubrajaju pitanje Bunjevaca, jezika, „jasenovački mit”, odnos prema Alojziju Stepincu i dr.

Između mnogih krajnje kontroveznih stvari u ovom dokumentu, navođenje „jasenovačkog mita” i traženje preispitivanja odnosa prema Alojziju Stepincu je sigurno i najsramnije. Ono predstavlja otvorenu negaciju odnosno minimiziranje genocida počinjenog nad Srbima, Jevrejima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), koje dolazi od strane najviše naučne i umjetničke ustanove u Republici Hrvatskoj. Jasenovac je bio koncentracioni logor za istrebljenje ogromnog broja Srba, Jevreja i Roma, ali i dijela komunista, kao i nepodobnih Hrvata i Bošnjaka, koji služi kao ogledni primjer rasističke i klerofašističke politike NDH u vrijeme Drugog svjetskog rata. To je istorijska činjenica, kao što je to npr. Holokaust i to hrvatski akademici dobro znaju.

Katolički nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac je nakon Drugog svjetskog rata proglašen krivim zbog stupanja u vrijeme rata i neprijateljske okupacije u političku saradnju s neprijateljem, zato što je kao pomagač radio na prisilnom provođenju na katoličku vjeru pravoslavnih Srba, zbog pomoći naoružanim vojničkim formacijama u cilju službe neprijatelju i zajedničke borbe s njima protiv svoje domovine te je osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju 16 godina, kao i gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. Ovu presudu je poništio Županijski sud u Zagrebu 2016. godine zbog „povreda priznatih načela pravne države i demokratskog društva”.

Negacionistički stavovi akademika, nažalost, zorno pokazuju da apologija ustaških zločina i same NDH živi i ima veoma plodno tlo među određenim hrvatskim naučnim krugovima. Pored naučne nevjerodostojnosti, ovo je suprotno čak i od formalnih izvorišnih osnova važećeg Ustava Republike Hrvatske koje nalaze uspostavu temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženu nasuprot proglašenju NDH (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947).

Hrvatski akademici smatraju i da je potrebno novo definisanje položaja Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj, jer prema njihovim riječima „položaj Srpske pravoslavne crkve ne može biti jednak u Srbiji i Hrvatskoj, u kojoj ta crkva treba imati punu slobodu u javnom vjerskom djelovanju brinući se za vjerski život manjine, ali recipročno na razini koliko je to omogućeno hrvatskoj manjini na području Srbije”.

Ovo može biti veoma kontroverzno pitanje, naročito ovako formulisano. Naime, obje države su dužne da poštuju međunarodne instrumente ljudskih prava i ustavne garancije istih, a vjerske zajednice moraju uživati najviši stepen slobode u funksionisanju i ispovjedanju svoje vjere. Ovakve formulacije i nastojanja lako mogu generisati nove probleme, posebno ukoliko se ima u vidu djelovanje Crne Gore prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi prije par godina, što je dovelo do velikih protesta širom države.

HAZU smatra i da je neophodno priznati hrvatski etnički integritet Bunjevcima i tražiti odricanje od proglašenja bunjevačkog govora Hrvata službenim u Subotici jer bi se to moglo shvatiti kao „dio političkog plana identitetskoga rastakanja hrvatske bunjevačke zajednice u Vojvodini”, odnosno „kao potiranje hrvatskoga nacionalnog identiteta Bunjevaca”.

U Statutu Grada Subotice je određeno da se u ravnopravnoj službenoj upotrebi nalaze srpski, hrvatski, mađarski i bunjevački jezik. Bunjevci se u Srbiji smatraju nacionalnom manjinom i spominju se i u npr. Statutu Autonomne pokrajine Vojvodine, pored Mađara, Slovaka, Hrvata i ostalih, kao pripadnici nacionalnih zajednica koji žive u Srbiji s pripadnicima srpskog naroda. Prema Popisu stanovništva iz 2011. godine u Srbiji je živjelo 16 706 Bunjevaca, dok je Hrvata bilo 57 900. Bunjevački je bio maternji jezik za 6 835 a hrvatski za 19 223 građana Srbije. Bunjevci imaju i svoj nacionalni savjet, kao i Hrvati, Mađari i još 19 nacionalnih manjina u Srbiji.

Akademici smatraju da od Srbije treba da se traži razgraničenje na Dunavu, kako HAZU smatra da je pogrešno određena granica između Republike Hrvatske i Republike Srbije u pitanju prirodnog toka Dunava, aktuelizovanje „neodgodivog povratka hrvatskoga katastarskog teritorija te Šarengradske ade pod suverenitet hrvatske države”, aktuelizovanje potrebe poštovanja preuzetih obaveza iz potpisanih sporazuma i dogovora, u šta spadaju zaštita recipročnih prava hrvatske manjine, osiguranje slobodnog političkog i kulturnog organizovanja i djelovanja Hrvatima na nivou koji Hrvatska osigurava srpskoj manjini s paritetom u finansiranju djelovanja, kao i stvarno, a ne samo deklarativno pravo na nesmetan povratak i slobodno raspolaganje svojom imovinom svih koji su za vrijeme rata na području bivše Jugoslavije morali napustiti svoje domove.

HAZU navodi i da je potrebno insistirati na dostavljanju podataka iz „odnesenih arhiva nakon Drugog svjetskog rata”, pod šta ubrajaju arhiv Nezavisne Države Hrvatske, arhiv JNA o križnim putevima i logorima, o hrvatskom proljeću, vraćanje dokumentacije iz Vukovarske bolnice itd., odnosno sve što je relevantno za istoriju Hrvata na „hrvatskom etničkom prostoru” i šire.

Akademici traže i da se otkriju sva mjesta pogubljenja Hrvata te imena ubijenih, uz omogućavanje njihovog dostojnog ukopa. Oni smatraju i da treba insistirati na dostavljanju podataka o svim zatvorenim i nestalim hrvatskim vojnicima i civilima, uz odgovarajuće dozvole simboličkog obilježavanja mjesta takvih stradanja širom Srbije. HAZU smatra da je potrebno da se traži od Srbije da prizna „agresiju na Hrvatsku”, i to prvenstveno plaćanjem štete, naročito na kulturnoj baštini, uz vraćanje odnesenog kulturnog blaga.

Članovi HAZU smatraju i da treba na svim nivoima Srbije javno i nedvosmisleno priznanje hrvatskoga jezika kao posebnog i nezavisnog standardnog jezika, navodeći da se to posebno odnosi na obrazovni sistem u Srbiji gdje se prema njihovim riječima „hrvatski jezik lažno prikazuje kao srpski jezik koji se samo naziva hrvatskim imenom”. Traži se i odricanje od svojatanja i prisvajanja istorijskih dosega kulture s hrvatskih prostora te hrvatske književne baštine, posebno starije hrvatske književnosti (naročito dubrovačke), od strane kulturnih i drugih institucija Republike Srbije.

Pitanje je na koji način se ovo misli izvesti jer su u mnogo pogleda kroz istoriju srpska i hrvatska kultura bile isprepletene, kao i književnost i različiti oblici stvaralaštva. Posebno je zanimljivo pitanje šta su to dosezi kulture sa „hrvatskih prostora” i koji su to tačno hrvatski prostori: da li je to teritorija današnje Hrvatske, one srednjovijekovne ili su to širi prostori od same države? Uz to, da li su kulturni dosezi Mađara, Srba, Italijana, Bošnjaka i mnogih drugih na tom nedefinisanom području ekskluzivitet hrvatske kulture?

HAZU takođe smatra da se Srbiji treba ukazati na proizvodnju litijuma koja prouzrokuje zagađenje kako u proizvodnji, tako i u primjeni u praksi, kako Srbija raspolaže s više od 10% svjetskih zaliha litijuma uz navođenje problema TE Kolubara, koja se u pogonu koristi ugljenom.

U globalu, hrvatski akademici su vrlo neakademski, nenaučno ali svakako nacionalistički, ukazali ka čemu treba da streme hrvatski političari u pregovorima sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom po pitanju njihovog pristupa Evropskoj uniji. Pitanje je da li će ih političari poslušati, a uzimajući u obzir dosadašnje iskustvo, tas na vagi ide prema pozitivnom odgovoru na ovo pitanje.

Treba istaći da akademici nisu pretjerano ukazali na to da bi hrvatski nacionalni interes bio da se eto, primjera radi, popravi ekonomski položaj Hrvata u susjednim državama, da se uspostave mehanizmi i sistemi povjerenja u države da Hrvati sa tih područja ne odlaze u inostranstvo „trbuhom za kruhom” ili zbog boljeg i kvalitetnijeg života bježeći od sivila društva, da se povećaju davanja za stipendije hrvatskim učenicima i studentima, da se radi na zajedničkim projektima po uzoru na one u bivšoj Jugoslaviji i sl. Ali da, „nacionalni interes” izgleda nije da narod prosperira, nego da mrzi druge.

Dakle, slijede nam godine mukotrpnih, dugačkih i nimalo prijatnih pregovora.

Piše: Dejan Lučka za BUKA Magazin
Foto: Wikimedia Creative Commons

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top