AHMED ISANOVIĆ: Nekoliko riječi o biopolitici

Biopolitika nije samo način da određena zajednica funkcionira na izvjestan način, već da ona misli, osjeća, želi, ponaša se na izvjestan način. Fundamentalno obilježje biopolitike jeste proces politizacije golog života, ulazak „zoe“ u sferu „biosa“, odnosno u sferu „polisa“, piše Ahmed Isanović za Prometej.ba.

Ako je politika umijeće upravljanja nekom zajednicom ili organizacijom, odnosno umijeće upravljanja u općem smislu, onda je biopolitika umijeće upravljanja zajednicom ili organizacijom u smislu upravljanja nad pukim, običnim, golim životom, gdje se političko, kao upravljanje u općem smislu, pretvara u upravljanje životom u doslovnom biološkom smislu.

Dakle, biopolitika nije samo način da određena zajednica ili organizacija funkcionira na izvjestan način, već da određena zajednica ili organizacija misli, osjeća, želi, ponaša se na izvjestan način.

Dakle, biopolitika je pojam koji ne označava upravljanje nekim sistemom na općoj osnovi, niti znači odlučivanje o sudbini i načinu života neke zajednice ljudi, nego znači odlučivanje o tome šta će čovjek biti i šta neće biti u svojoj psihofizičkoj jedinosti, a to odlučivanje realizira se političkim sredstvima.

Prema tome, biopolitika nastoji regulirati biološke, životne, elementarne psihofizičke procese.

Biopolitika nameće norme i mišljenja po pitanju krajnje individualnih i intimnih stvari, svojim regulativima želi ući u spavaću sobu, u wc, u utrobu trudnice, u donji veš, biopolitika želi zaposjesti ono što je krajnje individualno i biološko, najbliže životu i najbliže čovjeku, a to je ponajprije tijelo.

Biopolitika želi kontrolu nad tijelom kako bi regulirala seksualnost kao osnov biološkog i psihološkog postojanja. Seksualnost u najširem smislu označava način na koji doživljavamo naše tijelo i tjelesnost općenito. Biopolitika upravo želi odrediti način na koji ćemo gledati ili doživljavati našu tjelesnost, jer to znači kontrolu želja, a kontrola želja znači kontrolu života u cjelini.

To znači da je razumijevanje tijela kao samo biološkog entiteta nepotpuno, jer je tijelo koliko biološki, toliko i ideološki entitet. Prema tome, neka od važnih biopolitičkih pitanja jesu: pitanje abortusa, bolesnih osoba, starih osoba, zdravlja, prehrane, demografije, istospolnog odnosa, izbjeglica itd. Dakle, sva ova pitanja postaju politička, politika kao moć hoće da upravlja pukim životom ljudi i na taj način se politika pretvara u biopolitiku.

Termin biopolitika uvodi francuski filozof Mišel Fuko 70-ih godina 20. stoljeća. Nastanak termina vezan je najprije uz disciplinarnu regulaciju života i smrti u modernim političkim sistemima. Predmet biopolitike jeste stanovništvo kao objekt državnog nadzora koje prodire u samo tijelo i tjelesne forme života kao novi oblik moći. Biopolitička moć ulazi u „gole“ živote stanovništva legitimišući vlastito djelovanje pod krinkom brige za cjelokupni život, oduzimajući prirodno pravo individue da upravlja vlastitim životom i smrću.

U skladu s tim, biopolitika se prepoznaje, kako Žarko Paić kaže, „u potrebi pojedinca da usmjerava svoj život sukladno fikciji o ‘dobrome životu’“, jer biopolitika se predstavlja kao struktura moći koja jedina može osigurati prosperitet i opstanak ljudske zajednice, a njeni efekti manifestiraju se u djelovanju političkih organizacija.

Prepoznatljivom genealoškom metodom kao analizom provenijencije ili porijekla, Fuko nastoji pokazati kako tijelo, kao biopolitički entitet par excellence, nije biološka, nego politička činjenica. U tekstu “Niče, genealogija, istorija”, Fuko smatra kako je tijelo ustvari proizvod povijesti, odnosno da je tijelo predmet oblikovanja, transformacije, instrumentalizacije, manipulacije, kulturno i društveno uvjetovan. U konačnici, kroz pojam biopolitike, Fuko predstavlja tijelo kao političku, a ne biološku činjenicu.

Polazeći od Fukoovog razumijevanja bipolitike, italijanski filozof Đorđ Agamben uočava – i tu se nalazi njegov najvažniji doprinos biopolitičkom mišljenju – da su totalitarni režimi 20. stoljeća biopolitičko mjesto par excellence, mjesto koje je Fuko zanemario. Fukoove bolnice i zatvore, Agamben zamjenjuje koncentracionim logorom kao biopolitičkom paradigmom modernosti.

Cilj je koncentracionih logora, primjećuje Agamben u djelu “Homo sacer”, potpuna dominacija nad čovjekovim životom. U koncentracionom logoru kao paradigmatičnom primjeru biopolitike, svoj potpuni izraz pronašla je simbioza dva potpuno različita aspekta: biološko i političko. Njihovo sjedinjenje ili poistovjećivanje rezultira potpunom kontrolom nad životom kao činjenicom koja postaje zakon, odnosno zakon postaje činjenicom.

Kao temeljni kategorijalni par zapadnjačke politike, Agamben smatra da to nije prijatelj-neprijatelj kako je smatrao Karl Šmit, nego goli život-politička egzistencija, odnosno „zoe“-„bios“, na čijem primjeru funkcionira temeljna logika isključivanje-uključivanje. Naime, „zoe“ predstavlja „jedinstvenu činjenicu života svim živim bićama“, dok „bios“ predstavlja „formu ili način življenja svojstven nekom pojedincu ili grupi“. Fundamentalno obilježje biopolitike jeste proces politizacije golog života, ulazak „zoe“ u sferu „biosa“, odnosno u sferu „polisa“.

Tu se nalazi jezgra savremene moći koja proizvodi biopolitičko tijelo kojem je svojstveno apsolutno nerazlikovanje između prava i činjenice, norme i biološkog života. To je život i tijelo umrtvljeno u normi, gdje su biološko, intimno, seksualno, tjelesno, „golo“ tjelesno postali „bios“, političko. Tijelo je predmet i instrument moći. Moć proizvodi tijelo s krajnjim ciljem da načini poslušnog subjekta, režimskog subjekta, jer je tijelo režimski proizvod.

Smatram da se pojam biopolitike ne treba ograničavati na ono značenje prema kojem je biopolitika „moderna struktura moći suverene države u vladavini nad životima državljana“ (Žarko Paić), dakle ne samo kao artikulacija moći u poretku vladavine, nego i kao artikulacija moći u životnim praksama ljudi.

Piše: Ahmed Isanović za Prometej.ba
Foto: Pexels

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top