ELIS BEKTAŠ: Svinjarija sa Sinjajevinom

Premda ne toliko slavna i opjevana kao njen brat Durmitor, Sinjajevina je nesumnjivo jedno od prirodnih čuda Crne Gore. Planina čiji se vrhovi izdižu preko dva kilometra u visinu po svoj je prilici jedan od najvećih pašnjaka u Evropi i, gle čuda, taj pašnjak ne propada neiskorišten, kao u većini zemalja uništenih kriminalnom tranzicijom, već se na njemu svakog ljeta stječu brojna stada bez kojih Crna Gora ne bi imala baš mnogo izgleda da se upiše na gastronomsku kartu Evrope.

Javnost vjerovatno nikada neće saznati kojem je činovniku prije nekoliko godina prvom pala na pamet monstruozna ideja o vojnom poligonu i strelištu na planini koja nije samo u neposrednoj blizini UNESCO rezervata biosfere, već je i sama nemjerljivo vrijedan ekosistem čijim bi uništavanjem bila nanijeta nepopravljiva šteta i ekonomiji i ugledu i samoj budućnosti Crne Gore, a sve zarad nečije činovničke i sluganske pameti.

Neću se na ovom mjestu baviti razlozima zbog kojih je idiotski čak i pomisliti da se na Sinjajevini pozicionira vojna instalacija i to takve vrste da dinamika i obim njene upotrebe ne ostavlja ni najmanju nadu u mogućnost kompromisa sa zahtjevima ekologije i stočarstva, jer ti razlozi mogu zvučati uvjerljivo i razložno samo imbecilnim diletantima i entuzijastima koji se vojnim pitanjima bave između dva gutljaja Nikšićkog piva i na osnovu informacija napabirčenih po žutoj štampi i opskurnim forumima.

Ovdje je riječ o jednom još dubljem i još opasnijem problemu, odnosno o odnosu vlasti, kao entiteta koji sebe percipira kao maltene nekakvo nad-biće, i javnosti. Kroz taj se odnos, kao kroz kakvu prizmu, prelamaju sve anomalije i malignosti savremene civilizacije, koja se i dalje zaklinje u sladunjave i isprazne floskule o legalizmu, pravima, društvenoj svijesti i odgovornosti, naslijeđu za buduće naraštaje… ali njeni upravljački aparati imaju samo jednu misao u glavi – više profita i više moći. Ako za profit i moć treba žrtvovati čak i budućnost vlastite djece, pa dobro, šta se može, i za to će se naći prigodno obrazloženje.

Nema potrebe naširoko pisati o svinjariji na Sinjajevini, jer su hronologija i suština čitavog slučaja veoma jednostavne. Prije četiri godine crnogorsko ministarstvo odbrane obznanilo je namjeru korištenja Sinjajevine kao poligona za taktičku i vatrenu obuku NATO trupa iz sastava oružanih snaga Crne Gore, SAD, Italije, Slovenije i Sjeverne Makedonije. Vijest o toj odluci trenutno je podijelila javnost u Crnoj Gori i još tad su se mogla čuti uvjeravanja da Sinjajevina neće biti ekološki devastirana, a u septembru 2019. godine pokrenuta je društvena kampanja „Spasimo Sinjajevinu“, koja je djelomično i privremeno urodila plodom i usporila proces uništavanja prirodnog čuda i pašnjačkog kompleksa.

Uprkos pritisku ekološki osviještene javnosti, odlazeća crnogorska vlada, koja je izgubila izbore 2020. godine, ne odustaje od namjere da organizuje vojnu vježbu na Sinjajevini, a pitanje vojnog poligona na toj planini bilo je u decembru iste godine predmet sastanka generalnog sekretara NATO-a Stoltenberga i novoustoličenog premijera Zdravka Krivokapića, koji je pažljivo biranim riječima odgovor ostavio nemuštim i prepustio bavljenje njime drugima.

Premda su u proteklih par godina mediji u više navrata prenosili uvjeravanja zvaničnika i nadležnih organa da će Sinjajevina biti pošteđena i da će zahtjevi stočara i drugih građana biti uvaženi, to pitanje nikako ne silazi sa dnevnog reda crnogorske politike, s tim da se sada u prvi plan ne istura narativ o NATO poligonu, već o poligonu na dispoziciji crnogorskoj vojsci, čije se potrebe za vježbovnim zemljištem i strelištima, s obzirom na njenu veličinu i namjenu, sasvim komotno mogu zadovoljiti na zemljišnoj prostoriji veličine stadiona podgoričke Budućnosti ili nešto malo većoj.

Ono što je u čitavoj svinjariji sa Sinjajevinom najindikativnije, jeste odbijanje nadležnih tijela da studiju o ekološkom uticaju vojnih aktivnosti na toj planini učine dostupnom javnosti, uprkos činjenici da je riječ o informacijama od javnog značaja, čije se skrivanje ne može razumno opravdati nikakvim zahtjevima čuvanja vojne tajne, te uprkos činjenici da su građani i nevladine organizacije u više navrata upućivali zahtjeve za uvid u tu studiju, čime se pokazalo da su građanska svijest i odgovornost, kao i nevladin aktivizam prilično nemoćni kada im se na putu ispriječe interesi struktura koje su obogotvorile floskule o građanskoj svijesti i odgovornosti, te o značaju nevladinog aktivizma.

Slučaj Sinjajevina i čitav politički narativ u njemu i oko njega, bez obzira da li je riječ o vladajućem ili opozicionom, razapetom između fraza o unutrašnjim i spoljnim interesima Crne Gore, zorno pokazuje kakva je sudbina namijenjena desubjektiviziranim zemljicama lišenim suvereniteta, čiji se međunarodni značaj iscrpljuje sa odgovorom na pitanje šta te zemljice mogu ponuditi svojim korporativnim gospodarima.

Oni koji vjeruju da prijetnja uništavanjem Sinjajevine kao stočarskog, turističkog i ekološkog područja izvire direktno iz činjenice pridruživanja Crne Gore sjevernoatlanskom vojnopolitičkom savezu i da tog problema ne bi bilo kada bi Crna Gora bila u savezu sa Moskvom, obični su tutmezi čija percepcija svijeta počiva na luckastim starovjekovnim mitovima, pa ne shvataju je Rusija danas takođe korporativni Megadolon čiji mehanički mozak razumijeva samo dvije riječi – profit i moć, pa bi Sinjajevina pod uplivom Moskve vjerovatno još brže završila kao vojni poligon, a možda čak i kao opitno strelište za taktičke nuklearne projektile. Zato što je Sinjajevina dovoljno daleko od Moskve, a za Moskvu, kao i za Brisel i Vašington, sve što je na bezbjednoj udaljenosti, nije bitno, niti ima prava na vlastite interese.

Svinjarija sa Sinjajevinom paradigma je poniženja kom su se prepustile postjugoslovenske despotije kada su se odrekle moderniteta i samosvijesti, zarad samopotčinjavanja debilnim etničkim i antinacionalnim, pa samim tim i antigrađanskim konceptima koji su u pristojnim društvima skapali još u XIX vijeku, pa danas guslaju svoje tlapnje o slobodi i suverenitetu servilno se nudeći jednom ili drugom okupatoru. Jer, u današnjem svijetu i Brisel, odnosno Vašington, i Moskva malim i beznačajnim zemljicama mogu i žele biti samo okupatori, a svijest o vlastitim interesima u tim zemljicama zavisi od sposobnosti njihovih društava da se putem autohipnoze ubijede da su njihovi interesi uvaženi. Izvan samoubjeđivanja i slijepog vjerovanja, uvažavanja tih interesa neće niti ga uopšte može biti.

Nemam namjeru čitaoca dovoditi u zabludu i ovaj tekst zaključiti sladunjavim i optimističnim ukazivanjem na moguće pravce razrješenja i izlaska iz takve onespokojavajuće situacije ispred koje stoji nimalo svijetla budućnost. Čini se da spas leži u međusobnom termobaričkom satiranju dva poludjela korporativna moloha, pa da iz pepela tog završnog čina ove civilizacijske epohe iznikne neka nova društvena svijest, koja će polako krenuti naprijed, sve dok, po dobrim starim običajima ljudske vrste, jednom opet ne dođe do tačke kada će se naći pred vlastitim Gordijevim čvorom, kog će opet moći presjeći samo neki Aleksandrov termobarički mač.

A dotad, dragi moji, uživajte u svijetu kog ste priželjkivali, svijetu kojim odjekuju floskule, svejedno da li uz muzičku pratnju gusala i šargija ili nekih modernijih instrumenata kakvi prate pobjednike Evrovizije, u svijetu u kom čobani koji na Sinjajevini čuvaju stoku imaju razvijeniju društvenu, ekološku, nacionalnu i građansku svijest i izgrađeniju odgovornost od čobana koje ljudska stoka bira da im budu predvodnici na putu u korporativnu budućnost u kojoj će ta stoka svojim moći nazvati jedino – vlastite brabonjke.

Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top