KRISTINA LJEVAK: Rasuta k’o riža

Tako je tužno i naporno živjeti ovdje. I tako smo dosadni mi koji ne odustajemo. Tačno nas treba protjerati. Kao kad nasilni muž istjera ženu iz kuće pa ona tek tada shvati da je kraj

Kada se raspeš kao riža možeš sresti različite ljude, iste one koje srećeš kada si u svom redovnom, sabranom izdanju. Dobro je ako rasuta naiđeš na Edisa, uposlenika jedne od nacionalnih telekomkompanija, pa za nekoliko minuta Edis uradi ono za šta si mislila da je višesatna procedura za koju će ti trebati CIPS potvrda o mjestu prebivališta, jer sa njom još jedino nismo počeli u pozorište ići. I lijevi bubreg. Da im se nađe.

Edis bi trebao svakoj firmi i kući koja drži do sebe. A očigledno mnoge ne drže. Ili imaju previše rođaka i amidžića koje treba zbrinuti pa se o poslovnim afinitetima i vještinama ne razmišlja. Toliko je bio ljubazan i profesionalan da mi je bilo jako žao kada sam rekla da nemam vikendicu za koju bi satelitska antena kao dio njihove ponude bila odličan izbor. A mogla sam je kupiti onako, šta fali, pa s njom k’o Nurija s limunom kroz grad, uz objašnjenje kako bih, da je nema, poludjela.

Prije susreta sa Edisom malo sam pohodila jednu medicinsku ustanovu. Sve je ok i povod nije tema, niti ću reći koja je bolnica, jer samo se u ovom našem bolesnom društvu možemo svađati koja je gora i propagirati onu s boljim PR-om a da predstave nemamo kako bilo koja funkcioniše.

Upoznala sam nekoliko smjena medicinskih sestara i uglavnom su bile k’o Edis u bijelom. Dok se nije pojavila ona. Koja ima loš dan, sedmicu ili godinu. Ili se takva rodila. I navikla je da se obraća uplašenim ljudima kojima nešto od nje zavisi. Ona ima moć i pri svakom susretu sa mnom imala je neku primjedbu, meni upućenu. A ja sam u tim trenucima bila najsmirenija osoba na svijetu, iako rasuta k’o riža. Plašila me je snaga kojom bih je k’o muhu mogla razlijepiti. I bilo je bolje da ćutim. Ali nemaju svi rasuti jednaku snagu. Želim joj da naleti na nečiju žutu minutu, a ako je moguće da ona bude žuća od moje trenutne, biće to intenzivno žuta. A njoj, moćnici s ograničenim ovlastima, će da se zacrni.

Moja pokojna baka je govorila da smo dobro živi šta nas je sve pretralo, analizirajući ukratko istoriju naših specifičnih porodičnih iskustava. „Ovu kuću k’o da je grom pogodio“, znala bi s razlogom reći.

I kako to obično biva s gromovima, ako nisi meteorolog, ne možeš ih predvidjeti. I valjda deverati, dok nas definitivno „ne pretare“.

„Najvažnija je ona ruka što vrati deku kad spadne s tebe u vrijeme nemirnog podnevnog sna”, rekao mi je u jednom intervjuu Semezdin Mehmedinović. Razmišljam o tome ovih dana dok se presabiram na temu važnog i nevažnog. Istovremeno me Facebook, taj novi hroničar naših uspomena, podsjeća da je u ova doba prije tri godine počela hajka na mene povodom početka jednog od najkraćih mandata u istoriji menadžmenta. Tada sam bila i homoseksualna aktivistica i četnik. I imala snage da pomjerim planine. Danas bi me i Zahiragićeva tetka oduvala.

Nevjerovatno je kako se događaji drugačije doživljavaju kada se promijeni perspektiva. Ili kada te „pretaru“ novi. Da sam se tada posvetila autoviktimizaciji kao jednoj od najtrofejnijih disciplina u našoj zemlji, danas bih možda imala poneki problem manje.

Živimo u državi u kojoj nikada neće biti bolje i zato se svaki lični problem, ili zbirka njih, čini većim. Tako je tužno i naporno živjeti ovdje. I tako smo dosadni_e mi koji_e ne odustajemo. Tačno nas treba protjerati. Kao kad nasilni muž istjera ženu iz kuće pa ona tek tada shvati da je kraj.

U najgorih deset dana u novijoj istoriji, smjestila se i degustacija gela za tuširanje. Popila je koji mililitar moja starija dvogodišnja kćerka. Pomislila sam kako je tu kraj danima iz pakla i kako bih trebala odustati od konvencionalnih metoda psihološke podrške i otići hodži.

Potom je počela da curi voda niz naše zidove, iz stana iznad u kojem je očigledno bila poplava. Vlasnik u stanu ne boravi niti se znalo kako do njega doći. Upravitelj nije pokazao spremnost da se pozabavi vlastitim poslom. Saznala sam da poplavljivač ima veze sa jednim poslovnim objektom u gradu. I otišla do njegovih radnika. Ventili su zavrnuti a ja sam otišla u frizerski salon kako bih se uprispodobila za događaj koji sam moderirala tog dana. Bio je to onaj užasni prošlosedmični utorak kada su se pljuskovi, sparina i pomalo bolesnog sunca smjenjivali.

Nadala sam se da je nakon utjerivanja komšije poplavljivača stvarno kraj. U frizerski salon je ušla gospođa koja nam je saopštila da je umrla Segmedina Srna. Nadala sam se da je neka pijačna besmislica i da je žena nešto pogrešno čula. Ne može umrijeti osoba koju sam srela mjesec dana ranije, izgrlila i izljubila, nasmijavala svojim komentarima o njenoj neprolaznoj ljepoti i konzerviranoj mladosti. Obećale smo kafu jedna drugoj, u ovom životu punom nepopijenih kafa.

Segmedina je bila moja prva televizijska urednica. Obožavala sam je kao dijete dok sam gledala „Rat Art“. Jednom sam se naljutila na nekog montažera i „prijetila“ kako ću otići na drugu televiziju k’o da me baš za ruke vuku da na drugu televiziju dođem. Izvadila je mirišljavu gumenu macu koju je tog dana kupila od uličnog prodavca i rekla: „Evo ti maca, nemoj ići“. Bilo je smiješno i slatko da me je instantno prošla huja.

Segmedina Srna je bila velika televizijska zvijezda u vrijeme dok je televizija bila ozbiljan medij i nikada nije bila dio „celebrity kulture“. Ona je baš bila „djevojka iz komšiluka“, usput vjerovatno jedna od najljepših koji su ikada ovim gradom hodale. Bila je profesionalna, pristojna, odmjerena, beskrajno talentovana za svoj posao i uspjelo joj je čak i da se u ovoj kaljuži ulaskom u politiku ne isprlja. Bila je fokusirana na deprivilegovane i bilo bi dobro kada bi njene kolege kao dio duga prema njoj nastavili da se bave osjetljivim društvenim kategorijama na jednak način. Zaslužila je sretnu starost sa najmilijim. Otišla je s nepunih pedeset, u zemlji u kojoj ljudima u najboljim godinama „puca“ srce.

Svaka smrt, pogotovo ovako besmislena, ako smisla u umiranju uopšte ima, podsjeti nas na nužnost ispravnih prioriteta. Na to koliko zapravo imamo najmanje vremena za one koje najviše volimo.

„Toliko često propuštamo biti jedni drugima podrška“, rekao mi je neki dan kolega koji je izgubio premladog brata. Dani kakvi su bili moji u posljednje dvije sedmice dobro dođu kao podsjetnik na ispravnost vlastitih izbora. Na privilegiju „malog kruga velikih ljudi“ koji će biti tu u svaka doba i ne postavljati nikakva suvišna pitanja. Zanimljivo je i da govnjivi dani u život donesu i one koje ni na koji način niste zadužili i koji su spremni biti podrška. Nije još sve otišlo dođavola, tješim se zbog ljudskosti kojom sam opkoljena.

Dugo sam vjerovala da je Semezdin u pravu kada kaže da je najvažnija ona ruka što vrati deku kad spadne s tebe u vrijeme nemirnog podnevnog sna. Sad znam da stražnjica može malo i da nazebe ako spadne ćebe i da su najvažniji oni koji na tvoju poruku – dođi – uvijek dolaze.

Piše: Kristina Ljevak za Prometej.ba
Foto: Pixabay

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top