MARKO KRŽAN: Rusija i Ukrajina, vladajuće klase, rat i razvojni modeli

Poznati pruski general i vojni teoretičar Carl Von Clausewitz svojedobno je pravilno primijetio da je rat nastavak politike drugim sredstvima. Ali, naknadno ga je Lenjin nadopunio nešto konkretnijim sadržajem: posrijedi je uvijek politika određenog tipa države i određenih, prvenstveno vladajućih klasa. Kad je u pitanju Ukrajina, rat je započeo 2014. godine kao građanski rat između zvaničnih ukrajinskih oružanih snaga i poluprivatnih milicija oligarha s jedne strane i pobunjenika u Donbasu s druge strane. Oba aktera su imala podršku vanjskih faktora, SAD-a i članica NATO-a odnosno Ruske Federacije. Nedovršeni građanski rat je sada prerastao u izravni rat između oružanih snaga Donbasa i Rusije i Ukrajine u kojem NATO i SAD sudjeluju vojnom i obavještajnom pomoću te ekonomskim mjerama prema Rusije.

Od četiri spomenuta aktera u predratnom su razdoblju najjasniju politiku vodile SAD i zapadne velesile koje su forsirale restauraciju kapitalizma i ponovno podčinjavanje istočnoeuropskih zemalja imperijalističkome poretku kao bazena jeftine radne snage i prirodnih resursa. Pod Jeljcinom su ruske vladajuće klase očigledno išle na kompromis u kojem bi Ruska Federacija imala ulogu napola podčinjene (subimperijalističke) države, međutim SAD nije bio spreman na takve ustupke. Nakon 1997. godine proširen je NATO, a poslije 1998. godine vojnim intervencijama u SRJ, Iraku, Libiji i Siriji i podržavanjem “obojanih revolucija” SAD je nastavio s uvođenjem svog međunarodnog poretka (tzv. rules based order), a poslije 2002. godine otkazao je skoro sve dogovore o nuklearnoj ravnoteži (sporazume ABM, INF i Openy Skies sa Rusijom, dogovor s Iranom).1 Neko vrijeme su Francuska i Njemačka dopuštale vojnu i političku autonomiju Rusije, no poslije 2014. su i one provodile američku politiku i nisu, na primjer, napravile ništa da se realiziraju dogovori iz Minska. Čak i kad su zapadne snage već znale da se sprema ruska intervencija nisu bile spremne ni na kakav ustupak oko proširenja NATO-a i vojne, naročito nuklearne, ravnoteže.

I u Ukrajini i u Ruskoj Federaciji je obnovom kapitalizma nastala politička struktura u kojoj koalicija krupnog kapitala (“oligarha”) i birokracije izravno upravlja državom. U takvim je strukturama čak i formalna, buržoaska demokracija prividna. Razlika je u tome što u Ukrajini glavnu ulogu imaju krupni kapitalisti (“oligarsi”), koji su posredstvom paravojski i medija diktirali državnu politiku, dok su u Rusiji kapitalisti postali podčinjeni partner političke birokracije. Razlika je i u tome što su ukrajinske vladajuće klase izraženije “kompradorske”, što znači da one pored vlastitih interesa vode računa i o interesima zapadnih zemalja dok im se ruske vladajuće klase, naročito politička birokracija, suprotstavljaju. Naime, u sadašnjem imperijalističkom sustavu svakako ima mjesta za jeftinu rusku radnu snagu i prirodne resurse, pa čak i za lokalni kapital, no nema mjesta za snažan državni aparat i vojsku sa nezavisnom politikom.

Predratni trendovi

Na ekonomskom planu, obnovom kapitalizma u objema zemljama došlo je do masovnog razvlaštenja radnih ljudi, zbog čega je bogatstvo vrlo koncentrirano, a stanovništvo siromašno. Naročito ukrajinsko jer je Ukrajina postala jedna od najsiromašnijih europskih zemalja, u kojoj je BDP (po stanovniku) još uvijek daleko ispod razine 1989. godine, a broj stanovništva se smanjio za više od 15 % (ne uzimajući u obzir odcjepljenje Krima i Donbasa).2 Zbog toga velik dio ukrajinskog stanovništva rješenje vidi u EU. Međutim, mi iz primjera Rumunjske, Bugarske ili Hrvatske znamo da članstvo u EU ne rješava ekonomske probleme te da čak ubrzava problematične demografske procese. Članstvo u EU bi, recimo, značilo liberalizaciju i time poskupljenje grijanja, struje i ostalih komunalnih usluga za stanovništvo (što je pod pritiskom MMF-a djelomično postigla već administracija Petra Porošenka), ukidanje prepreka za ulazak stranog kapitala u unosnije privredne grane i njihovu racionalizaciju, što između ostaloga podrazumijeva otpuštanja radnika i radnica, potpunu komodifikaciju najdragocjenijeg ukrajinskog privrednog resursa – zemlje (uključujući i neograničenu mogućnost prodaje strancima i stranim korporacijama), dok bi se sa druge strane olakšalo iseljavanje radno sposobnog stanovništva u druge europske zemlje. Znači, Ukrajina ulaskom u EU ne bi postala ni Slovenija ni Poljska, čak ni Rumunjska ili Bugarska, nego nova najsiromašnija zemlja saveza.

Uz političko-ekonomsku dimenziju valja analizirati i ideološki plan. Pošto je u pitanju obnova kapitalizma, u objema zemljama značajnu ulogu igraju antikomunizam, nacionalizam i orijentalizam. Ukrajinske vladajuće klase na tim osnovama provode politiku homogenizacije društva (“ukrajinizacije”): rehabilitaciju tradicija ukrajinske nesocijalističke državnosti za vrijeme prvog i drugog svjetskog rata, uključujući i kolaboraciju sa fašizmom; forsiranje ukrajinskog jezika iako je za velik dio Ukrajinaca i ukrajinskih Rusa materinji jezik ruski; suprotstavljanje tobožnje europske civilizacije ruskom, odnosno neeuropskom barbarstvu. Mi u bivšoj Jugoslaviji znamo rezultate ovakve politike. I u Ukrajini je dovela do građanskog rata, a ukrajinske vladajuće klase poslije 2014. godine nisu učinile ništa da bi se taj sukob razriješio. Dapače, one su de facto odbacile dogovore iz Minska o samoupravi Donecka i Luganska, blokirale vodoopskrbu Krima, lobirale za zatvaranje Sjevernog toka 2, primjenom Ustava ozakonile “euroatlantsku politiku”, uključujući ulazak u NATO, ustrajale na rješenju pitanja Donbasa i Krima svim sredstvima, ne isključujući ni vojna, i slično.

Antikomunizam i nacionalizam su značajni elementi vladajuće ideologije i u Rusiji, samo što je ta varijanta „širokogrudnija“ jer prihvaća velikodržavne tradicije Sovjetskog saveza (“sovjetizam” bez socijalizma), naličje više narodnosti, jezika i religija (pod uvjetom da su lojalne velikodržavnim tradicijama) te ne pretpostavlja superiornost europskog iznad azijskim “identitetom”. Homogenizacijom društva na tim osnovama ruske su vladajuće klase osnažile svoju poziciju u Ruskoj federaciji i u nekim područjima bivšeg SSSR-a (naročito u Donbasu i Bjelorusiji) što je omogućilo i promjenu vanjske politike. Dok je prije Rusija samo simbolički protestirala zbog proširenja NATO-a, njegovih vojnih intervencija i narušavanja nuklearne ravnoteže, 2008. i 2014. je spriječila narušavanje statusa quo poslije napada gruzijske vojske na Južnu Osetiju odnosno poslije promjene režima u Kijevu da bi ove godine izvela jedan preventivni udar (preemptive strike) u Ukrajini s sličnim ciljevima.

Mogući ciljevi

Stoga možemo zaključiti da su vojno-politički ciljevi ukrajinskog režima pored, naravno, njegovog održavanja, završetak nacionalno-ideološke homogenizacije Ukrajine te njezine političko ekonomske integracije u imperijalistički sustav. Završetak integracije Ukrajine u imperijalistički sustav je i vojno-politički cilj zapadnih velesila, koje uz to žele da iscrpe Rusiju ratovanjem, sankcijama i mogućom izolacijom od Kine i trećeg svijeta, a sve u svrhu očuvanja svog privilegiranog položaja u svijetu kojeg ugrožava premještanje težišta ekonomskog i tehnološkog razvoja prema globalnom istoku i jugu. Vojno-politički ciljevi ruskog režima su spriječiti ovakav scenarij. Mogući rezultati ostvarenja ciljeva zapadnih velesila su prilično jasni svima nama koji živimo na europskoj periferiji (da o svjetskoj i ne govorimo), a također i kakva može biti cijena u ljudskim životima i materijalnoj šteti ako se rat brzo ne završi. Što bi značilo ostvarenje ciljeva ruskog režima nije sasvim jasno jer je njegova pozicija proturječna: želi da se riješi zavisnosti od centra svjetskog kapitalističkog sistema izvana, a ne bi se odrekao kapitalističkog poretka iznutra. To je, inače, i glavno pitanje ostalih zemalja i naroda svjetske periferije jer se hiperiskorištavanje radnih ljudi i grubo izrabljivanje prirodnih resursa periferije ne može stvarno ukloniti kapitalističkim putem, bez ukidanja “domaćeg” kapitalizma.

Neke se snage u ruskom društvu, recimo KPRF, zalažu za preustrojstvo društva i privrede povećanjem uloge države, ponovnom industrijalizacijom i smanjenjem zavisnosti od izvoza primarnog sektora. Premda takav rezultat nikako nije neminovan, mogao bi mu pridonijeti raskid sa SAD i EU zbog rata, ali i njihovo napuštanje fosilnih goriva u doglednoj budućnosti . Novi “model” bi mogao biti sličan bjeloruskoj “razvojnoj državi sa autoritarnim karakteristika”3 , dakle s velikom ulogom državnog vlasništva i netržišnih mehanizama koje je u Bjelorusiji omogućilo dosta uspješan razvoj4 , naročito industrije, te nisku ekonomsku nejednakost, ali uz značajna ograničenja buržoaske demokracije. Jedan od glavnih uvjeta za to bi bila “deoligarhizacija” države. Zbog toga nije iznenađujuće da je oligarh Oleg Deripaska sredinom aprila ruskoj javnosti poručio: “Za uspješan razvoj privrede treba zaboraviti supstituciju uvoza i državni kapitalizam te založiti se za obnovu izvoza, za njegovo preorijentiranje na nova tržišta,“ jer, tobože, „naša će zemlja biti ne samo slobodna, nezavisna, nego i bogata samo ako će biti izvoza.”

Ovaj osvrt ni približno nije temeljita analiza rata u Ukrajini. a kamoli prognoza daljnjih zbivanja već i zbog toga jer ishod svake borbe uvijek rezultanta djelovanja svih upletenih sila. Međutim, nadamo se da je barem ilustracija pristupa koji bi mogao izbjeći ideološke predrasude i poslužiti kao polazište za naučni rad i političku praksu.

  1. Štoviše, SAD su poslije otkazivanja sporazuma o zabrani protubalističkih sistema (ABM) izgradile protubalistički štit na brodovima i u istočnoj Europi i time dovele u pitanje efektivnost ruskog nuklearnog odvraćanja. Također su, samo dva tjedna nakon otkazivanja sporazuma o zabrani balističkih raketa srednjeg dometa (INF), testirale takvu raketu. []
  2. Prema statistikama Svjetske banke, BDP po stanovniku 2020. godine u Ukrajini je bio 3.725 $, u Moldaviji 4.547, a na Kosovu 4.311 $. Doduše, sa stajališta kupnje moći (PPP) na Kosovu je bio 11.294 $, u Moldaviji 13.000 $ a u Ukrajini 13.055 $. Ukrajina je također i nekoliko mjesta ispred Moldavije prema HDI (za Kosovo podataka nema). Međutim, ukrajinski BDP po stanovniku nikada za vrijeme samostalnosti nije dostignuo razine iz sovjetskih vremena, dok je, primjerice, u Rusiji, Bjelorusiji i Moldaviji već odavno nadmašen. Ukrajinski BDP po stanovniku (u stalnim dolarima 2015) 1989. godine bio je 3.330,50 $, a 2020. godine tek 2.466,50 $. Kad je u pitanju pad BDP-a u razdoblju 1991–2014, Ukrajina – to jest, njezine vodeće klase – drži svjetski rekord (- 35 %) ispred Moldavije (- 29 %), Gruzije (- 15,4 %) i Zimbabvea (- 2,3 %). Između 1990 i 2013 (prije početka građanskog rata) BDP Ukrajine se smanjio za 31 %, dok je u Ruskoj Federaciji porastao za 19 %, a u Bjelorusiji čak za 96 %. []
  3. Vidi: Joachim Becker, „Divergent political-economic trajectories Russia, Ukraine, Belarus“, v: Crises in the Post-Soviet Space, ur. F. Jaitner i ostali, Routledge, 2018, str. 61–80. []
  4. Barem naspram Ukrajine i RF. Prema podacima Svjetske banke, BDP na stanovnika u Bjelorusiji 2020. godine bio je 6.424 $ (20.239 $ po kupovni moći), a u Ukrajini tek 3.725 $ (13.055 $ po kupovni moči). Doduše, u RF je viši (10.127 $, odnosno 29.812 $), međutim, kod RF 9,2 % odnosno 2,8% BDP čine naftna i plinska renta. Pri tome treba voditi računa, da je bio BDP Bjelorusije (u stalnim dolarima 2015. godine) prije obnove kapitalizma (1990. godine) niži nego u Ukrajini (2.891 $ naspram 3.112 $) a danas (po podacima za 2020. godinu) 2,6 puta viši (6.235 $ naspram 2.344). Razlika između Bjelorusije i RF se u to vrijeme smanjila, a između Ukrajine i RF povećala.

Piše: Marko Kržan za Bilten, Foto: Pixabay

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top