MUHAREM BAZDULJ: Henri Kisindžer, Jirgen Habermas i Džordž Soroš zajedno imaju 284 godine i još su aktuelni

Prisećajući se svoje izmaštane Vizantije, Vilijam Batler Jejts je 1927. godine napisao stih „Nema zemlje za starce”. Njemu su tada bile šezdeset dve; četiri godine ranije je dobio Nobelovu nagradu za književnost. U to vreme je u Sjedinjenim Američkim Državama prosečan životni vek muškarca iznosio oko 53 i po godine, pa se može reći da je i sam pesnik bio strašno star. Imajući u vidu da je trenutni prosečni životni vek muškarca u SAD oko sedamdeset i osam godina, mogli bismo reći da je, prema tim merilima, Jejts u to doba bio, po današnjem standardu, već duboko zagazio u devedesete. 

Mnogi ozbiljni biolozi i antropolozi tvrde da je jedna od ključnih razlika Homo sapiensa u odnosu na druge životinjske vrste briga za stare jedinke. Petar Medavar, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu i fiziologiju, u jednom nezaboravnom eseju tvrdi da su likovi mudrih starih orlova ili vukova sa naočarima na glavi, iz bajki ili stripova, teška fikcija ili antropomorfizacija. U životinjskom svetu jedinka koja više nije fizički u stanju da se izbori za opstanak vrlo brzo umire. Pojednostavljeno govoreći, a kao u parafrazi onih Bregovićevih stihova, mesožder bez zuba je praktično već mrtav.

Religiozni ljudi i filozofi-moralisti lako će naći razlog zašto se ljudi ponašaju drukčije, odnosno zašto se brinu za „seniore” vlastite vrste. Evolucionisti su pak mnogo manje sentimentalni, a mnogo skloniji praktičnim i pragmatičnim interpretacijama. Po njima je suština „funkcije” staraca u društvu briga za mlade, ponajpre one s kojima dele genetski materijal, odnosno prenos znanja i iskustva.

Više od svedoka epohe

Dok traje rat u Ukrajini i dok ljudi na Zapadu imaju osećaj da se u Evropi prvi put nakon osamdesetak godina vodi rat, čini se da ključne pozicije u njegovoj interpretaciji simbolički zauzimaju tri starca kojima jedina zajednička stvar nipošto nisu samo poodmakle godine. Navedimo ih po hronologiji rođenja: Henri Kisindžer je rođen u maju 1923. u Firtu, u Nemačkoj; Jirgen Habermas je rođen u junu 1929. u Gumersbahu, takođe u Nemačkoj; naposletku, Džordž Soroš je rođen u avgustu 1930, u Budimpešti, što će reći u Mađarskoj.

Između rođenja najstarijeg i najmlađeg „člana” ovog ad hoc trojca je sedam godina razlike, a između njihovih rodnih mesta je jedva nekoliko stotina kilometara, i to cestovne, a ne vazdušne udaljenosti: između Gumersbaha i Firta nešto manje od četiri stotine kilometara, a između Firta i Budimpešte nešto više od sedam stotina.

Ova trojica staraca u javnosti Zapada već decenijama su opštepoznate figure. Prvi se doživljava kao političar, drugi kao filozof, a treći kao biznismen i filantrop. Međutim, granice između njihovih „sfera delovanja” su ipak dosta fluidne. Daleko od toga da Kisindžer nije i mislilac, daleko od toga da je Habermasov angažman lišen političkog, daleko od toga da Soroš nije i političar i, ako baš ne filozof, a ono barem popularizator filozofije.

Milan Kundera je negde napisao da je vrhunac uspeha nekog romansijera to kad simbolički „patentira” neki pojam kao što je Kafka patentirao „proces”, Kami „apsurd”, Kuci „sramotu”, a Dostojevski, recimo, „zločin i kaznu”. Slična teza mogla bi da vredi i generalno za ljude s glasom u javnosti, naročito za pripadnike „delatne manjine” koji usmeravaju trendove, da baš ne kažem – procese.

Realpolitika, ustavni patriotizam, otvoreno društvo 

I zaista, sva trojica naših „junaka” poznata su po pojmovima i konceptima koje ako i nisu sami skovali, danas su praktično neodvojivi od njih. Kod Kisindžera je to pojam „realpolitike”, kod Habermasa „ustavnog patriotizma”, a kod Soroša „otvorenog društva”.

Zadržimo se malo na ovim konceptima. Većina istraživača tvrdi da je pojam  „realpolitike” u tom i takvom obliku prvi upotrebio nemački novinar i političar Ludvig fon Rohau (1810-1873). Ako on i jeste na taj način prvi poredao suglasnike i samoglasnike u tu reč, preteče sadržaja tog pojma su brojne: od Sun Cua, Tukidida i Ibn Halduna preko Makijevalija, Rišeljea i Tomasa Hobsa, do Klauzevica, Bizmarka i Meterniha.

Priču o „ustavnom patriotizmu”, Habermas i njegovi sledbenici su pokušavali da primene na različitim geografskim širinama i istorijskim epohama. Sam pojam prvi put navodi Dolf Šternberger, i to 1979, o tridesetoj godišnjici utemeljivanja Savezne Republike Nemačke. Od tada je, međutim, pojam često potenciran i variran, pa i na našim prostorima: od BiH do Crne Gore.

Naposletku, famozna fondacija Soroševa pod imenom „Otvoreno društvo”, a što je pojam koji se već decenijama skoro sinonimno navodi uz ime i prezime mađarsko-američkog biznismena i filantropa, potiče iz naslova knjiga Karla Popera Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, izvorno objavljene 1945.

Kriza smisla

Rat koji trenutno besni u Ukrajini, Zapad više potresa kao kriza smisla, nego kao humanitarna katastrofa. Kad je onomad Semjuel Hantington pisao o „sukobu civilizacija”, unutar te podele sveta Rusija i Ukrajina su spadale u istu civilizaciju (istočno-pravoslavnu) te stoga između njih ne bi trebalo da bude konflikta.

U površnim interpretacijama, Hantington je doživljavan kao pesmistični pandan Fukujaminoj tezi o „kraju istorije”. U još površnijim tumačenjima samog Fukujame, „kraj istorije” je trebalo da znači da ratova kao istorijskih događaja više neće biti, pa bi u tom smislu ovaj aktuelni rat još i više bio demanti te teze.

Fukujama, međutim, nigde i nikad nije govorio kako kraj istorije „znači kraj svetskih događaja”, nego naprotiv da on kao takav predstavlja isključivo „kraj razvoja ljudskog mišljenja o glavnim načelima”. Drugim rečima, po Fukujami liberalna demokratija u teoriji više nema pravu globalnu i univerzalističku alternativu.

I ne samo to. Još pre više od trideset godina, kako nedavno podseća Tarik Haverić, Fukujama eksplicitno kaže kako kraj istorije nipošto „ne podrazumeva kraj međunarodnih sukoba per se (…) još će postojati etničko i nacionalističko nasilje na visokoj i možda još višoj razini, jer su to poticaji koji nisu potpuno iživljeni, čak ni u nekim delovima postistorijskog sveta”.

Posle kraja istorije 

Dominantna interpretacija rata u Ukrajini u zapadnim medijima uklapa se u izvornu i dovoljno široko tumačenu Fukujaminu tezu. Po njoj se Ukrajina opredelila za poredak liberalne demokratije karakterističan za Zapad, a napad „istorijski prevaziđene” ruske diktature nema veze sa osećanjem potencijalne vojne i sigurnosne ugroženosti, nego sa strahom Putina da Ukrajina upravo samim Rusima ne posluži kao „izlog” superiornosti liberalne demokratije.

Ipak, upravo trojica mudrih staraca iz naše priče protive se ovakvoj simplifikaciji. Kisindžer je pre neke dve nedelje iz Davosa, kako je to u svom tekstu na Oko portalu lepo sažeo Dragan Bisenić, poručio da Rusija „ne samo da je već 400 godina deo Evrope već da je u ključnim trenucima bila garant održanja ravnoteže moći na Starom kontinentu”. Kisindžerova poenta je kristalno jasna: „Nadam se da će Ukrajinci mudrošću odmeriti herojstvo koje su pokazali…. Pregovori moraju da počnu u naredna dva meseca jer će se inače stvoriti tenzije preko kojih neće moći tako lako da se pređe. Idealno, linija razdvajanja trebalo bi da bude povratak na prethodno stanje stvari. Insistiranje na nastavku rata nakon što prođu ta dva meseca ne bi dovelo do slobode Ukrajine, već do novog rata protiv same Rusije”.

Naravno, ukrajinski predsednik Zelenski jedva je dočekao da Kisindžerovu bojazan „da bi poraz Rusa bio fatalan za Zapad jer bi doveo do reorganizacije evropske hijerarhije moći” iskoristi da ga usporedi sa Čemberlenom i Daladjeom u Minhenu razrađujući omiljenu tezu o „Putleru”.

Kriza identiteta

Nepune četiri nedelje pre Kisindžerovog nasupa u Davosu, Habermas se oglasio autorskim tekstom u Zidojče cajtungu. Izuzetno pronicljivo on piše o „novoj nemačkoj krizi identiteta” koja se javila sa ratom u Ukrajini.

On detektuje „zapanjujući preokret kod nekadašnjih mirotvoraca” i efektno analizira tu novu poziciju: „Novi pristup se oslanja na mlade ljude u našem društvu koji su senzibilisani na normativna pitanja, koji ne kriju svoje emocije i koji su bili najglasniji u zahtevima za veći angažman Nemačke u Ukrajini. Nova ratna realnost kao da je raspršila sve pacifističke iluzije. (…) Bez obzira na moje poodmakle godine, moram reći da sam pomalo zatečen promenom u samom temelju naše političke kulture i njenih podrazumevanih normi i vrednosnih orijentacija naše dece i unuka. Čak i konzervativni mediji prozivaju tužioce Međunarodnog krivičnog suda, iako taj sud Rusija, Kina i SAD još uvek ne priznaju. To pokazuje svu ispraznost strastvene identifikacije sa sve oštrijim moralnim kritikama nemačke uzdržanosti. Ratni zločinac Putin možda zaslužuje da bude izveden pred sud, ali on i dalje ima pravo veta u Savetu bezbednosti UN-a i može da nastavi da preti svojim protivnicima nuklearnim ratom. S njim se još uvek mora pregovarati o završetku rata, ili barem o prekidu vatre. Ne vidim ubedljivo opravdanje zahteva za politikom koja bi, uprkos mučnim, sve nepodnošljivijim patnjama žrtava, de facto dovela do odustajanja od utemeljene odluke da se izbegne direktno učešće u ovom ratu”.

Sorošev iskaz o ratu u Ukrajini potiče takođe iz Davosa, ali je lapidarniji od Kisindžerovog. On je pozvao svet da „iskoristi sve svoje resurse da što ranije okonča rat”, dodajući „da je najbolji i možda jedini način da se očuva naša civilizacija da se što pre porazi Putin”.

Upravo zbog te lapidarnosti, Soroševa izjava daje širu marginu tumačenja pa bi mnogi rekli da bi on pre nego Kisindžer i Habermas podržao direktno uključivanje Zapada u pravi rat sa Rusijom, mada sam Soroš to nigde eksplicitno ne kaže.

I dok oni mladi ljudi iz Habermasovog teksta opsednuti „normativnom moralnošću” kao da nemaju nikakav problem sa mogućnošću nuklearnog rata, sva tri ova starca, suštinski, u nekom širem smislu, na zalasku životu, kao da mnogo više brinu za svet. U kontekstu one poslovične zdravorazumske kalkulacije o svetu koji se ostavlja deci, možda nije nevažno pomenuti da Kisindžer ima dvoje, Habermas troje, a Soroš petoro dece.

Džordž Bernard Šo, cinik koji je umro sa navršene devedeset i četiri, primetio je jednom prilikom da je mladost toliko divna stvar da je prava sramota da u njoj uživaju samo deca i omladina.

Ako je mladost, na neki način, i vreme „biološkog optimizma” odnosno fokusa na budućnost, tri starca koji su junaci ovog teksta svakim danom, da parafraziramo Matiju Bećkovića, bivaju sve mlađi. 

Piše: Muharem Bazdulj za RTS, Foto: Pixabay

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top