Rijetko koji javni nastup na ovakav način demaskira neideološku suštinu ulaska u političku stranku…
U današnjim medijima mogu se često čuti opće uporabe pojmova meritokracije, klijentelizma i oportunizma, kada se želi nekoga ili neku pojavu okarakterizirati akademskim i uglađenim jezikom. Ovakve karakterizacije, međutim, prosječnom slušatelju ostanu blage i nedorečene, zbog nedovoljno jasnih i preciznih primjera. Odličan, kazalo bi se i udžbenički primjer ovih pojava je intervju profesora Fakulteta političkih nauka, Suada Kurtćehajića, koji objašnjava svoje motive za ulazak u političku stranku.
Na prvo i veoma logično pitanje novinarke upućeno novom članu stranke: “Koji su vaši motivi da se priključite SDP-u?”, uvaženi profesor ponosno i hvalospjevno odgovara: “Meni je otac rahmetli dr. Šefket, primarius, on je bio od druge do šeste godine na Medicinskom fakultetu partijski sekretar. Onda u Bijelo polje kad se vratio, postao je nakon godinu dana rada sa trideset godina direktor medicinskog centra, a onda je sa trideset jednu postao savezni poslanik u Jugoslaviji. (…) Ja sam kao student na Pravnom fakultetu, bio sekretar partijske organizacije…” Dakle sudeći po razmišljanju profesora Kurtćehajića, dobar motiv za priključiti se stranci je stranačko podrijetlo, kojeg nam u nasljeđe ostavljaju roditelji. U takvom promišljanju, s obzirom da su političke stranke otvorene za sve, ne možemo reći da se radi o nepotizmu u najširem smislu, već o sustavu sa zaslugama. Takav sustav vladavine po zaslugama je meritokracija (mereo (grč.) zasluga i kratos (grč.) vlast). U konvencionalnoj retorici, meritokracija se još da tumačiti i kao “vladavina sposobnih”. Iako se ovakav koncept može promatrati kao pravičan, politolog Michael Young kao najveću manjkavost istaknuo je selekciju. Svaka selekcija jedne osobe je odbijanje mnogih, poznat je citat iz knjige u kojoj se upravo i navodi da će takvom sustavu izabrani biti jedan dio elite, a kako bi to postali elita, vjerojatno će biti skriveno negativno selektirani. U slučaju profesora Kurtćehajića, ta selekcija biva zasnovana ne toliko na obrazovanju, sposobnosti ili vještinama kao zaslugama nego na genetskoj osnovi – biološkom nasljedstvu. Ili, riječima njegovog novog, de facto političkoga šefa – bit će da je (i) on genetski predodređen za partijsku politiku.
U nastavku intervjua, profesor Kurtćehajić navodi povijesne činjenice i primjere, zbog čega ga novinarka ponovo vraća na temu pitanjem: “Što sada u ovom trenutku SDP?”, na što on odgovara: “(…) mene je akademik prof. dr. Omerbašić zvao u SDA stranku. Nisam prihvatio. Propustio sam taj jedan period da možda drugačije napredujem. (…) Potom su me zvali u Stranku za BiH. Ideje koje ja imam nisu se mogle realizirati u Stranci za BiH. (…) Nisam vidio da se ta stranka pojačala.” Nakon toga je uslijedio interesantan dijalog:
- “I onda vi birate snagu u Socijaldemokratskoj partiji Bosne i Hercegovine?”
- “Da. Odabrao sam SDP, ovo je moja najprirodnija situacija.”
- “Ovo je vaša najprirodnija situacija koja Vam treba pomoći da implementirate vaše ideje.”
- “Da, ja sam sad rekao predsjedniku Nikšiću, bilo bi mi žao da prođem kao Vincent van Gogh. On je za života prodao jednu sliku, nije ni on nego brat mu, i tek kasnije postao slavan. Žao bi mi bilo puno tih ideja.”
Dakle, razlog priključenja odabranoj i dobro odvaganoj partiji po kriteriju političke potentnosti, u veoma iskrenom odgovoru profesora, je zbog mogućnosti realizacije vlastitih ideja, odnosno zbog mogućnosti sopstvenog političkog utrživanja. Takvo razmišljanje korištenja političke opcije kao sredstva za realizaciju osobnih ideja, za stjecanje nekog osobnog benefita ne predstavlja ništa drugo nego klijentelizam. Poredak u kome je opstanak struktura nesporan radi ostvarenja ideja i uticaja, posredstvom parlamentarnih i drugih pozicija. Genijalnost već viđenih i iznova ponovljenih “ideja” je stoga veća ukoliko ih se usporedi sa Vincentom van Goghom, što je stari marketinški trik. A marketing profesoru nije stran – nerijetko će se pohvaliti o svojim (nekadašnjim) vezama sa važnim personama iz svih slojeva političke geologije, kao i uspješnom karijerom direktora Grawe životnog osiguranja. Danas, čini se da se profesor bavi nešto “povučenijim” životom, živeći od plate redovnog profesora i prodajom knjiga studentima. I mada čaršija bruji o uvjetovanju studenata kupovinom njegovih knjiga kroz koje, između ostalog, mogu da nađu i obiteljske fotografije sa ljetovanja (Slika 1), za zvanje redovnog profesora – nema se šta osporiti – prema živopisnoj biografiji dostupnoj na zvaničnoj web stranici (!) Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, prikazane su impozantne znanstvene reference: “nebrojeno puta se pojavljivao na TV i radio emisijama” koje su visoko referentne i indeksirane: “mnoge od tih emisija su postavljene na youtube a neke imaju posjećenost od nekoliko stotina hiljada pregleda”, zatim da se “skoro trideset godina bavi Jogom i tehnikom Transcedentalne meditacije” i da je “ljubitelj šaha” u kojem je “ostvario značajne učinke”.
Ali da se vratimo na intervju. Prihvatanjem takve prilike, sa demagoškim crtama i retorikom prožetom populističkom momentima nazivanja entiteta Republike Srpske nesretnim, u kome se uvjeti života prosječnog stanovnika ne razlikuju mnogo od stanovnika u drugom dijelu države, nije ništa više od oportunizma.
Rijetko koji javni nastup na ovakav, reklo bi se udžbenički način, demaskira neideološku suštinu ulaska u političku stranku. Ostatak intervjua obiluje primjerima i tumačenjima Ustava BiH, od strane profesora Kurtćehajića koji i potpunom političkom laiku ne spadaju u domen socijaldemokracije. Na nesreću ljevičarske biračke baze ovi ovakvi momenti nisu žižekovski rečeno “katastrofa koja uliva nadu”, već odavno pogrešna postavka prihvaćene svakodnevnice. O nekim ljevičarskim ili socijaldemokratskim potezima nije govorio. Dijelom je to zbog vlastitog nepoznavanja takve materije, ali dijelom i zbog – mora mu se to priznati – principijelnosti. Teško da netko tko je obarao natječaj za prijem asistenata na fakultetu na kojemu radi kako bi uposlio svoju fiktivnu demonstratorku može da govori o borbi protiv nepotizma ili korupcije. Do narednog natječaja, sigurno je da će okolnosti biti mnogo lakše kako bi na fakultet doveo svog bratića ili kćerku nasljednicu (Slika 1). Ali, bez predrasuda molim. Izbor kadrova profesora Kurtćehajića veoma brzo dokažu i opravdaju povjerenje, o čemu govori primjer gore pomenute demonstratorke koja nije samo asistentica, nego je danas i tajnica Bosanske akademije nauke i umjetnosti “Kulin ban” (BANUK). Uz takve kadrove u koje može uživati puno povjerenje, ne pada mu teško u sred semestra i nastavnog procesa pobjeći na more, planinu ili čak u Indiju ili Rumunjsku da meditira – i pozdraviti radne kolege ponekom fotkom na društvenim mrežama kako bi im naporni radni tjedan učinio lakšim. Takav je pozitivni primjer, srećom, prepoznat i od uprave i predstavlja pozitivan primjer kako proračunski novac doista, opravdano, ide u džep onih koji čine nešto za zajednicu.
Dosta sarkazma, pošto smo navikli na to da se o stavovima sveučilišnih i univerzitetskih profesora, a koje nazivamo i akademicima jer su osnivači udruge građana koje u nazivu sadrže riječ “akademija”, ne može voditi debata i da je zbog titularne distance ili potencijalne ocjene nepoželjno i misliti drugačije. Katastrofa koja bi trebala uliti katarzičnu nadu za socijaldemokraciju još se nije dogodila. Nedefiniranost principa, proizvoljno tumačenje ideja i upadanje u klopke odlaska od suštine u građanski nacionalizam je nešto što “modernu” socijaldemokraciju, ali i druge slične besadržajne partije, čini privlačnom za oportuniste. Partija koja teži društvenom poretku u kojem će se svakom građaninu sustavom omogućiti dostojanstvena egzistencija, jeste socijaldemokratska, a ona u kojoj osoba može građanski provoditi meritokraciju, klijentelizam i oportunizam to nije.
Piše: Miralem Zlatar za Prometej.ba
Foto: Printscreen N1