MLADEN MRDALJ: Građanski rat i antička grčka misao

Tamo negde u proleće 2014. sam sedeo u Majamiju i počinjao da pišem disertaciju nakon preživljenih četiri i po godine studija u Bostonu. Vrlo originalno, disertaciju sam posvetio raspadu Jugoslavije (verovatno je to bila jubilarna milionita na tu temu), ali i “objektivnom“ dokazivanju da “nisu Srbi“, što bi rekao Mute u “Složnoj braći“ (insert).

Pomalo sam se znojio zagubljen u gomilama foldera i fajlova gde sam one najbitnije označavao sa AAA_naslov_AAA, neretko lupajući glavu o sto ne bih li se setio neke bitne studije koju nisam našao ni pod AAA… (toliko o organizacionim sposobnostima).

Moja ambicija je bila ne samo da pokažem šta se zbilo sa Jugoslavijom, već i da “doprinesem teoriji građanskog rata“. Međutim, moja megalomanija izrasla na nesvesti o površnom znanju je naterala ambiciju na korak dalje, pa sam rešio da bar uvod u disertaciju, ako ne i u svako poglavlje, naparfemišem nekim antičkim citatom o građanskom ratu. O svemu su petljali ti Grci i Rimljani, pa su valjda i o tome.

Grčko objašnjenje građanskog rata i simptomi rata u Jugoslaviji

Ne budem lenj i ukucam u gugl nešto tipa: “civil war“ AND “ancient greece“ (jer samo “civil war history quotes“ sruči milione stranica o američkom građanskom ratu). Mislio sam da na brzaka pokupim par moćnih citata i da tako čitaocima bar nagovestim da moje pisanije ima antičke korene i transcedentalnu suštinu, što bi se narodski reklo: “to sam vam rešio za sva vremena!“

Kad ja tamo, a ono međutim! Jedna internet stranica je dala citat, citat je vodio ka vikipediji, vikipedija knjizi koju sam skinuo sa Libgena, zatim članak kroz Sci Hub, i tako redom, dok nisam završio na Perseus digitalnoj biblioteci moćnog Tafts univerziteta da bih upoređivao prevode grčkih tekstova. “Samo da nađem par citata“ se pretvorilo u četiri meseca grozničavog čitanja i povremenog ludačkog smeha oduševljenja dubinama antičke misli o fenomenu građanskog rata koji u prošlih tridesetak godina sve više okupira politikologe.

Do smeha mi je bilo sve manje kako sam uviđao ne samo koliko antička misao objašnjava građanske ratove u Jugoslaviji, već i kada sam počeo da prepoznajem simptome građanskog rata i u srpskom društvu. Pa, šta su to tako pametno imali Grci da kažu na tu temu?

Temeljni pojam njihove misli je “stasis“ (στάσις). Stasis bi se preveo kao “unutrašnji sukob“, mada vuče koren iz “histanai“ (valjda se prevodi kao “uzrok stajanja, zaustavljanje“), odnosno još dublje iz proto-Indoevropskog “sta“ (stajati, stati), što ste mogli i sami da izguglate, ali evo da uštedimo na vremenu. Otuda izvlačimo i reči poput: statika, stabilnost, pa i prostata (pro-stata, tj. “ono što stoji ispred“ bešike).

Dosta etimologije, da vidimo politiku. Stasis označava unutrašnji sukob zato što opisuje društvo koje je u grču, ni tamo ni ovamo, koje je rastrzano, koje ne stoji zato što je stabilno, nego zato što svako vuče na svoju stranu, pa nema nikakvog napretka ni rešenja. Jednom rečju, društvo koje je sebe samo zarobilo, paralisalo, razobručenim unutrašnjim sukobima.

Različita viđenja građanskog rata antičkih teoretičara

Dok je Sokrat razlikovao stasis kao unutrašnji rat od polemosa kao rata protiv tuđina, Platonu je stasis bio samo unutrašnji polemos. Tukidid je bio dublji od Platona: stasis ruši institucije, dok ih polemos jača; stasis zahteva totalno uništenje ili bar pokoravanje druge strane, dok polemos uglavnom ne ide tako daleko. Zato je stasis gori. Herodot dodaje da je stasis gori od polemosa onoliko koliko je polemos gori od mira.

Kako prepoznati stasis? Građanski rat u smislu krajnjeg nasilja je samo krajnji oblik bolesti koja je već ranije zahvatila društvo, pa Tukidid i Herodot tvrde da se simptomi bolesti najpre vide u upotrebi reči, zakona i običaja kroz izvrtanje njihovog smisla, a sve kako bi se ostvario sebični interes jedne društvene grupe bez obzira na opšti interes.

Grčki mislioci, naravno, nisu zamišljali stabilno društvo kao društvo u kome svi misle isto, već kao društvo u kome su sukobi ograničeni opštim interesom koji se prepoznaje kroz poštovanje smisla reči, običaja i zakona (što Demokrit naziva “homonoia“). Polazeći od značaja slaganja oko smisla reči, običaja i zakona, Tukidid je preporučivao da se pažnja usmeri na razdvajanje reči od dela kao na prvi znak stasisa. Stoga stasis nije samo građanski rat, već jedan kontinuum gde se na jednom kraju nalazi homonoia od koje razne “ive nijanse“ stasisa vode do crnila građanskog rata.

Stasis u poodmakloj fazi

Kada ovo razmišljanje usmerimo na razne jezičke akrobacije vlasti i opozicije, na izopačenosti političkog sistema, na rečnik koji slušamo u skupštini i u medijima, na zloupotrebe zakona, nema sumnje da prepoznajemo stasis u poodmakloj fazi.

Pogledajmo samo jedan simptom stasisa iz 2018:

“Do obesmišljavanja skupštinske rasprave došlo je tako što poslanici vladajuće većine već treći put za redom podnose stotine suštinski identičnih amandmana na zakone koje predlaže Vlada, koju su oni izabrali, da bi potom odustajali od sopstvenih amandmana ili za njih jednostavno i ne glasaju. Iz svega je jasno da svrha amandmana nije poboljšanje nekog zakona već “prisvajanje“ najvećeg dela vremena predviđenog za raspravu… Sve ovo ukazuje na to da su poslanici SNS-a napravili svojevrsnu računicu kako da prisvoje najveći deo vremena koji je namenjen za raspravu, a da pritom sve bude – po pravilima.“ (link)

O obesmišljavanju reči da ne pričamo: predsednik države koji poriče fakte snimljene slikom i zvukom (slučaj “Nestorovićev korona smeh“), prvaci vlasti i opozicije koji lepe i skidaju tako ozbiljne etikete poput “izdajnika“ jedni drugima u zavisnosti od političkih potreba, Ustavni sud koji se proglašava nenadležnim u strahu od izvršne vlasti… sveopšte laganje kao da postaje nesvesno i samim tim gradi paralelne realnosti u kojima se druga strana smatra smrtnim neprijateljem.

Tukidid opisuje atmosferu na Krfu kao da je ovih dana pošteni dopisnik iz Srbije:

„Reči su morale da promene uobičajeno značenje… Bezobzirnost se smatrala odanošću; mudro oklevanje varljivim kukavičlukom; umerenost skrivanjem malodušnosti; sposobnost da se sagledaju sve strane nesposobnošću da se deluje sa bilo koje. Mahnito nasilje je postalo obeležje muževnosti; a pažljivo spletkarenje opravdana samoodbrana. Zagovornik ekstremnih mera je uvek bio ubedljiv, a ko se ne slaže sa njim je bio sumnjiv… protiviti se spletkarenju je shvatano kao slabljenje sopstvene partije u strahu od protivničke… partije nisu težile blagoslovima institucija, već su vođene željom da te institucije zbace; a međusobno poverenje članova partija se manje zasnivalo na poštovanju svetinja nego na saučesništvu u zločinu. Pošteni predlozi protivnika su dočekivani ljubomornim oprezom jače strane, a ne velikodušnim poverenjem… Zakletve u pomirenje su davali samo slabiji, sve dok nisu mogli da se dočepaju drugog oružja…“

Slično osećanje nalazimo kod sovjetskog premijera Nikolaja Riškova, koji, užasnut “moralnim stanjem sovjetskog društva“, piše:

„…zagušljivost u društvu je (1985) bila dosegla vrhunac: sledi samo smrt. Ništa se nije radilo sa brigom… Krali smo od sebe, uzimali i davali mito, lagali u izveštajima, u novinama, na visokim podijumima, valjali se u sopstvenim lažima, kačili smo medalje jedni na druge. Sve ovo, od vrha na dole i odozdo na gore.“

Naravno, pogrešno bi bilo suziti pogled samo na Srbiju, kad i u susedstvu i širom sveta ima sličnih trendova (američka polarizacija pruža jezive primere). Ključno je ipak da li društvo ima prostora da provetri tu zagušljivost.

Mogu li institucije, zakoni i običaji, pa i reči, naći borce koji će ih koristiti tako da se u društvu očuva dovoljan broj onih koji dele isti smisao i privrženost opštem interesu? Opšti interes je u poštovanju smisla reči, običaja i zakona, jer se njima na miran način uređuju neizbežni društveni sukobi. Alternativa je u bezobzirnoj zloupotrebi forme zarad političkog, ako ne i fizičkog, uništenja neistomišljenika. A to je opšti rat svih protiv svih.

Uloga “učitelja” u međunarodnim (spoljnim) ratovima

Na kraju, Tukidid napominje da rasplamsavanje stasisa u krajnji oblik, građanski rat, u mnogome zavisi od šireg konteksta, od toga da li krvnički zavađene partije veruju da imaju neophodnu pomoć spolja kako bi zbacile protivnika ili ga držale podjarmljenim, ako ne i uništenim.

Tukidid piše da u okolnostima rata, odnosno spoljnih (takoreći međunarodnih) sukoba, zavađene strane dobijaju “učitelja“ u obliku rata (na engleskom su njegove reči prevedene kao “war is a teacher of violence“). To znači da u prelomnim trenucima, kada se svetski odnos snaga ljulja, svaka partija u bolesnom društvu koja dobije osećaj da ima spoljnu pomoć postaje agresivnija i utoliko su veće šanse za eskalaciju sukoba: od političkih smicalica preko pojedinačnih napada ka masovnim sukobima i konačnom ratnom obračunu unutar istog društva.

On detaljno razmatra tragediju Krfa (antičke Korkire) koji je rastrgnut iznutra jer se unutrašnji sukob rasplamsao svrstavanjem zavađenih frakcija na atinsku, odnosno spartansku stranu u Peloponeskom ratu, pa su obe frakcije verovale da imaju šansu da dotuku suparnika.

Posledice sleđenja emocije većine u kontekstu rata u Ukrajini

Međunarodni kontekst određen ukrajinskim ratom seče srpsko društvo po novim linijama, opoziciju kao i poziciju, na one koji bi se aktivno svrstavali uz Zapad i one koji bi uz Rusiju. Poslednja anketa kaže da je velika većina uz Rusiju, ali cena te politike je sudar sa Zapadom. Pitanje je koji procenat bi tu cenu i koliko dugo plaćao.

U slučaju da Vučić sledi emociju većine i sukobi se sa Zapadom, Srbija bi teoretski imala dva pravca. Jedan je građanski rat koalicije prozapadnih i očajnih, ohrabrene podrškom Zapada protiv koalicije Vučićevih obožavalaca i proruskih fanatika. Drugi je Vučićeva proruska diktatura koja bi suzbila pobunu u startu, ali nedugog trajanja pod zapadnim sankcijama i pritiscima. Treća i najverovatnija opcija je Vučićeva prozapadna autokratska vlast zasnovana na de fakto koaliciji prozapadnih partija, Vučićevih obožavalaca i oportunista, koja bi uz podršku Zapada i slabost Rusije lako suzbila eventualne nemire proruskih fanatika.

Tužni zaključak se sam izvodi: nesloga unutar opozicije i Zapadna podrška Vučiću sprečavaju rasplamsavanje srpskog stasisa u masovno nasilje i građanski rat. Ne tvrdim da je to najbolje, već da je i najverovatnije, ali i bolje od klizanja u masovno nasilje ili čak i građanski rat.

Piše: Mladen Mrdalj za Talas
Foto: Wikimedia Creative Commons

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top