BOJAN ANTIĆ: Zemlja pjevajućeg kamenja (I dio)

Jezik natpisa na stećcima je onaj presudni element srpsko-hrvatske kulture[1] ali i ćirilsko-metodijske[2] koji je zapravo jezička i književna baza za budući razvoj naših kultura, koje mi danas prepoznajemo. Porijeklo stećaka, je zapravo porijeklo i našeg jezika, a jezik je najidealniji pokazatelj kodova jedne lokalne kulture. Oni su najstariji pisani spomenici na dijalektu štokavice koji uporedo prati širenje kulture koje će u kasnijim procesima postati centar jugoslovenske ideje, a koja se osjeti još kod M.Orbina. Natpisi na stećcima većinom nisu pisani na crkveno-slovenskom jeziku (G.Z.M. 1890 knj 1 str 1), jer su državne kancelarije i manastiri privukli sve pismene ljude (koji su znali crkveno-slovenski, a kojima je lakše bilo raditi u toploj kancelariji, nego sa dlijetom i čekićem u ruci), ali nisu pisani niti na novijem srpskohrvatskom jeziku, no na idiomima Humskih proto-Srba, i to u onoj fazi prije nego će taj idiom prerasti u srpsko-hrvatski[3] kroz integralizam i spajanje sa idiomima proto-Hrvata i prije migracija ka sjeveru i sjeverozapadu u Bosanske planine. U jeziku kamenog spavača nema ni onih romanskih osobina, na primjer postoji pitanje da li se lj izgovara kao lj ili kao l, ali nema niti jedne sumnje da se ne izgovara kao j[4], a ne pojavljuje se ni slovo đerv za označavanje glasova lj i nj, pod uticajem italijanskog gli, gni, kao što kasnije u Bosni i Dalmaciji imamo земћля, любћлень, доћньде…

          Natpise na stećcima su „kovali“ domaći seoski pisari (koji su se često i potpisivali), mahom priučeni, koji su znali jedino idiom koji se govorio u njihovom selu[5]. Čest je slučaj da se potpiše samo pisar, i da se o pokojniku ništa ne zna, a to je zbog pokondirenosti pisara koji su kao rijetko pismeni (i samo pismeni) u vrlo nepismenoj sredini sticali dojam o svojoj preuveličanosti. Jezik stećaka pokazuje i veoma široku etno-jezičku i konfesionalnu šarenolikost, što je inače slučaj sa mnogim pisanim spomenicima iz tog perioda u cijelom slovenskom svijetu[6] koji je koristio ćirilicu i u Českoj gdje je i latinica bila po uzoru na ćirilicu[7]. Također treba znati da ne postoji opšta memorija o pripadnosti stećaka. U usmenom predanju, oni se vezuju za Grke, divove (divovi se igrali kamena-s-ramena), u Unačkoj dolini ih sve povezuju sa Prijanom koji je bio hajduk u 18 vijeku koji se borio sa begovima Pilipovićima i slično. Kod Srba postoji u usmenom predanju srednjevjekovni život[8] (G.Z.M. 1929 knj. 2 – str 1), što znači da bi trebao postojati i kod drugih naroda naših prostora sudeći na velike sličnosti i suživot, ali to sjećanje se ne odnosi na stećke.

          Što se tiče jasnije etničke pripadnosti stećaka, prvi pomen[9] stećaka (ne pod tim nazivom) kod Benedikta Kuripešića precizira (ili bolje rečeno naglašava) izrazit srpski karakter[10] natpisa na spomenicima koji se nalazi u istočnoj Bosni, ali ja lično mislim da je to naglašavanje više potiče od afekta kojeg je on doživio kada je vidio život Srba[11] u Bosni i Hercegovini tokom Otomanske vladavine. Benedikt Kuripešić nije slavista, niti slovenski arheolog da može prepoznati neki od idioma slovenskih Srba, iako nema dokaza da članovi njegove misije iz mjesta Crknica[12], nisu i govorili srpskohrvatski, i to upravo idiome Srba iz Bosne i Hercegovine, jer kod Crknice ima mnogo toponima slično raspoređenih kao i u pojedinim oblastima u BiH, pretežno naseljenih Srbima[13] (čak i do 90%).

          Do sredine 19 vijeka (ne samo u 18 i 19 vijeku) inače je bio običaj da se govorna štokavica naziva “srpski jezik” ili poslije 15 vijeka i “slavonski jezik”, a u hrvatskoj i „ilirski jezik“ ali se pod tim pred-srpskohrvatskim “jezikom” apsolutno ne podrazumjeva jedinstven idiom, već nekoliko vrlo različitih južnoslovenskih idioma za koje nema jasne potvrde o međusobnoj razumljivosti govornika, ali isto tako nema ni potvrde da su zbog toga govornici tih idioma pripadali različitim etničkim grupama u nivou narodnosti. Ti idiomi su se međusobno približili u procesu nastanka jedinstvenog srpskohrvatskog jezika, a ne u procesu stvaranja srpskog nacionalnog jezika. Dakako, postoje i drugi nazivi, ali oni dolaze od strane ljudi za koje se teško može predpostaviti da su govor štokavaca mogli i prepoznati, a kamoli da su govorili “serbskiŭ.” ili “szlavonszky[14]”. Slična je situacija i sa tekstovima pisanim torlačkim narječjem u davnoj prošlosti, tada nazivanim Bugarski jezik u južnoj Srbiji, tada u sastavu Otomanske carevine, ali koje su pisali pripadnici srpske etničke zajednice.

          Meni najslađi takav pomen nacionalnog „jezika“ je od jednog čovjeka čiji je maternji jezik po majci[15] bio ergativan

[16] (вопросы – 1991. № 4 – стр 46 – 88), imao je samo dva samoglasnika[17], nije poznavao kategoriju sloga[18] u obliku kakav je u indoevropskim i semitskim jezicima (ali i u mnogim drugim grupama), a razlika između riječi i rečeničnog skupa zbog visokog stepena aglutinativnosti je veoma slaba. I taj čovjek je isti jezik (u to vrijeme već formiran srpsko-hrvatski) pod jednim nazivom smatrao lijepim[19], a pod drugim nazivom, isti jezik smatrao nepravilnim i ružnim[20].

          Takve odrednice, naime, netreba shvatati bukvalno. Na primjer, iako danas zasigurno pripada Hrvatskom kulturnom krugu u Bosni i Hercegovini Matija Divković je za svoj nauk krstjanski rekao (G.Z.M. – 1901 – str 339 do 342) da je pisan “izpisavši sarpski[21], iako u knjizi također stoji „сложен оу uезuкь cловuнскu, какосе оу босни говорu“ i doista, njegova knjiga je pisana istočno-hercegovačkim narječjem i resavskom ortografijom, ali sa mnogo ikavskih uticaja[22].

          Zasigurno, stećci nisu dio samo srpskog kulturnog naslijeđa, jer svaki od njih pokazuje više uporednih uticaja. Uprkos jezika, sami stećci su svojom monumentalnošću protiv slovenske, dačanske[23] ili pak germanske koncepcije svijeta mrtvih, koji je u ravni sa ovim svijetom (hafanѕ, Walchalla, himins, ili Navъ), tj iznad tla, a sam stećak zatvara taj svijet[24] i prema tome više podsjećaju na mediteransku koncepciju onog svijeta[25] koji je pod zemljom (Άιδης и Ταρταρος, Infernium и Avernium, Ankoù и Avetha). Bosna je, kako to govore istorijski izvori[26] i prije, a naročito poslije pada Zahumlja i Travunije pod vlast bana Stjepana[27] bila preplavljena Srbima, i stećci se i povezuju sa tim migracijama[28].

          Srpski nadgrobni spomenici (krajputaši[29]) iz kasnijeg perioda su bile visoke urezane drvene krstače, ali ne sa šestokrakim krstom, bez andrejnog krsta koji inače postoji kod svih Slovena, a i Srba. Šestokraki krst , je bio zvanični simbol (današnji simbol, četiri ocila je znatno mlađeg porijekla), ili su to visoki antropomorfni krstovi (također šestokraki, slični onim antropomorfnim koje su koristili Šokci u Bosni), ili pak visoke drvene preslice sa po nekoliko šestokrakih krstova (ali u ovom slučaju andrejnih), naročito u srenjdoj Krajini na Zmijanju[30] i Grmeču. Ti spomenici su mahom ukrašeni geometrijskim ukrasima koji imitiraju višelinijske talasaste zavojnice (ali jednostrane) kakve se mogu pronaći na slovenskoj keramici iz Poljske i Česke, ali i kod nas[31], i također geometrijske ukrase na ženskim pregačama (naročito na rubovima) koji su u nauci poznati kao „dinarski motivi“. Te krstače u mnogome odudaraju od romaničkog rusticizma[32] stećaka ili cincarskih grobalja, koja su slična grčkim iz istih perioda[33]. Slični nadgrobni spomenici se mogu pronaći i na cijelom područiju Srbije također samo kamene, i ako su u pitanju robusne niske krstače (za te okvire nisko je 1,5m) na njima su slični šestokraki krstovi urezani.


[1] pod ovim podrazumjevam sve one koji govore jezicima koji su nastali iz srpsko-hrvatskog jezika, bez obzira na njihovu političku (državnu) pripadnost, jer jezik natpisa na stećcima ne pripada modernoj nacionalnoj kuluri nego tradicionalizmu proto-etnija. > P.Ivić – O jeziku nekadašnjem i sadašnjem – BIGZ Jedinstvo – 1990 – str 177 i 207 & Jugoslovenski seminar za strane slaviste – Beograd 1979 № 30 – str 71 & P.Ivić – srpski narod i njegov jezik – Sremski Karlovci Novi Sad – str 192 i 135

[2] D.Lovrenović – Stećci – Sarajevo 2009 – str 19 i 119

[3] Srpska nacionalistička lingvistika je prepuna informacija o počecima upotrebe štokavice, kao idioma Srba kod Hrvata. Iako postoje i mnogo stariji tragovi štokavice kod Hrvata od integralističkih prapočetaka (ne mislim na crkvenoslovjenski) postoji i veliki broj namjerno inportovanih osobina idioma Hrvata, i ti kroatizmi su u vrlo kratkom periodu prodrli u 14 i 15 vijeku duboko do Čačka, ali te pojave nisu nikada bile predmet proučavanja.

[4] U pojedinim romanskim jezicima postoji običaj da se etimološko lj izgovara kao j. Ova pojava je iz romanskih jezika prenijeta i na slovjenske jezike gdje je postojao jak vlaški uticaj i može se pronaći u govorima Bošnjaka i Hrvata u Bosni, alči ne i kod Srba. (P.Ivić – srpskohrvatski dijalekti i njihov razvoj – knjiga prva – str 153, 181, 183)

[5] Ovo je bukvalno. Iako su zasigurno pripadali istoj etničkoj grupaciji, Sloveni su imali vrlo visok stepen lingvo-divezibiliteta (uprkos Ajnhradove tvrdnje). Jednostavno, bilo je nemoguće da su slovenski jezici prvobitno bili više slični.

[6] V.N. Щepkinъ – učebnik Ruskoй paleografій – Moskva 1918 – str 158

[7] O ovome će kasnije možda biti više riječi.

[8] U Erlangenskom zborniku koji je sakupljen prije svih nacionalnih revolucija i preporoda postoji mnogo slučajeva gdje Srbi u Hrvatskoj, daleko od uticaja jerarhije, u svojim pjesmama opjevavaju događaje o srednjevjekovnim temama u Raškoj nekoliko vjekova ranije. (Kralj Milutin № 53,, Kralj Vladislav № 45 i 47, neki Stjepan Car iz Prizrena № 92, Knez Lazar № 208)

[9] D.Lovrenović – Stećci – Sarajevo 2009 – str 20

[10] B.Kuripešić – Putopis – Sarajevo 1950 – „često su Turci pred nama nemilo tukli, ne samo stare, nego i mlade, pa i žene“ – str 23

[11] ibidem „treća nacuja su pravu Turcu. To su naročuto ratnucu u čunovnucu koju vrlo turansku vladajuu objema pruje spomenutum nacujama, hrušćanskum podanucuma … onu vladaju Srbuma vrlo turansku“ – str 30 (pod pojmom Turci – Ljetopisi – Sarajevo 1976 – str 38 fusnota 4a)

[12] B.Kuripešić – Putopis – Sarajevo 1950 – „Gregorom Šlapcem od Crknice i Urbanom Gresom od Crknice “ – str 8

[13] S.A.N.U – posebna izdanja – knjiga ccxxıx – Bgd 1955 – mape na kraju knjige

[14] A.Belić – Izabrana dela – Knjiga šesta – Beograd 1998 – str 17

[15] E.Čelebija – Putopis – Svijetlost 1967 – str 23

[16] Российская академия наук, институт языкознания – Языки мира – Кавкаские языки – Москва 1998 – стр 119 тачка 2.3.0.

[17] ibidem – str. 117 tačka 2.1.1.

[18] ibidem – str. 118 tačka 2.1.2.

[19] E.Čelebija – Putopis – Svijetlost 1967 – str 120

[20] ibidem – стр 91

[21] L.Kostić – Ćirilica i srpska kulturno istorijska studija I – Čikago 1963.

[22] Bosanski patri(j)oti i drugi fanatici vole reći kako je srpskohrvatski jezik najčišći kod Bošnjaka. Međutim, to je apsolutno netačno. Ne postoji više ili manje čist jezik, postoji samo jezik koji se razumije ili nerazumije. Tu se uopšte ne radi o jeziku Bošnjaka, no isključivo o jekavsko-štakavskom narječju, koje je zapravo govor Srba u Bosni i Hercegovini, uvezen (ili bolje rečeno „redovno uvožen“) iz Hercegovine, a govor Bošnjaka i Hrvata u BiH je skoro sasvim izumrio, i njegov uticaj na jekavicu je minoran. Postoji velika mogućnost da je Matija Divković bio rodom ikavac (Šokac), a da je koristio jekavicu u pokondirenosti kao crkveni jezik.

[23] Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu knj. 30: 1968 – str 48 ali postoji i povezivanje ovoga sa satemskim kulturama – ibidem – str 50

[24] Kod pojedinih grupa drevnih Slovjena se pojavljivala supra-humacija. Pokojnikov pepeo se podizao na postament koji je visok, ili je urna vezana konopcima za dugačak štap poboden u zemlju, te su urne tako visile i jezivo kloktale na vjetru, ili je pak urna (običaj kod ranih Srba) postavljana na gomilu kamenja ispod koje je “zakopavan život pokojnika”, odnosno njegove lične stvari, možda konj (ako je bio husar) ili ruho.

[25] Veselin Čajkanović – Mit i religija u Srba – S.K.Z. – Beograd 1973 – str 83

[26] Tibor Živković, O počecima Bosne u ranom srednjem vijeku, Godisnjak 39, 2010 godine, Sarajevo

[27] S.Ćirković – Istorija srednjevjekovne Bosne – Bg. 1964 – 88 do 99, 121 & K.Jiriček – Istorija Srba – knjiga 1 – Beograd 1978 – str 227, 66 & D.K.Kojić – Gradska naselja srednjevjekovne Bosanske države – Sarajevo 1978 – str 29, 30

[28] Š.Bešlagić – Stećci – Veselin Masleša Sarajevo 1971 – str 44

[29] A.N.U. BiH. – Djela knj. xxxıv – odjeljenje društvenih nauka – knj. 19 – Sarajevo 1969 – str 172 (Krajputaši u sjevero-istočnoj Bosni, i drugdje po Bosni gdje žive Srbi) & Grupa autora – Kulturna Riznica Srbije – Beograd 1996 – str 120

[30] Enciklopedija Jugoslavije tom drugi strana 11 (slika Zmijanja)

[31] V.Sedov – Эtnogeneza ranыh slavяn

[32] Ivo Andrić – Razvoj duhovnog života u Bosni i Hercegovini pod uticajem turske vladavine – Prosvjeta Beograd 1994. – str 10

[33] U sjeveroistočnoj Makedoniji – Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu knj. 41: 1977 – str 165 naročito druga grupa – str 172

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top