SRĐAN PUHALO: Zašto u Banjaluci nijedna ulica ne nosi naziv po Miri Kesić?

Partizanka Mira Kesić, profesorica filozofije, 1945. godine od Komunističke partije dobila je zadatak da okupi djecu, ratnu siročad, i formira domove u koje će biti smještena.

Po završetku Drugog svjetskog rata na području Okružnog narodnog odbora Banjaluka, koji je obuhvatao Banjalučki, Bosanskogradiški, Bosanskodubički, Kotorvaroški, Bosanskonovski, Laktaški, Ključki, Mrkonjićki, Piskavički, Prijedorski, Sanski, Prnjavorski i Srbački srez, zatekao se veliki broj ratne siročadi. Dokumenti ONO Banjaluka nedvosmisleno potvrđuju da je krajem marta 1946. na njegovoj teritoriji evidentirano 4.630 djece bez oba i 22.000 djece bez jednog roditelja. Na području grada Banjaluka popis ratne siročadi izvršen je od septembra do novembra 1946. godine, uz pomoć antifašističkih organizacija i uličnih povjerenika. Tom prilikom evidentirano je 1.423 ratne siročadi.

Za manje od godinu Mira Kesić sa saradnicima formirala je domove „Edhem Leda Karabegović“, „Šoša Mažar“, „Kasim Hadžić“, „Danko Mitrov“, „Veselin Masleša“, „Rada Vranješević“ u Banjaluci, „Novak Pivaš“ u Prnjavoru, „Mladen Stojanović“ u Prijedoru, „Lepa Kadić“ u Bosanskoj Gradišci te dječje domove u Jajcu, Sanskom Mostu, Bosanskoj Dubici i Kotor Varošu.

Drugarica Mira Kesić je „majka“ najveće porodice u Bosanskoj krajini. Ona ih nije rodila, ali je sve te „domce“ okupila oko sebe, štitila, hranila, oblačila, kupala, pružila sigurnost, vaspitala, školovala i od njih napravila ljude. Ljude koji će jednog dana otići iz doma, zaposliti se i raditi, ženiti se i udavati, postati roditelji svojoj djeci, a sada su mnogi od njih i babe i dede.

I tako porodica Mire Kesić i sada raste.

I pored tako velike porodice, Mira Kesić je skoro zaboravljena u Banjaluci. Zaboravljena je od institucija, od političara, od obrazovnog sistema, jer danas se lako zaboravljaju partizanke, antifašistkinje, žene.

Ali to ne treba da nas mnogo začudi.

Prema popisu iz 2013. godine žene u Bosni i Hercegovini su činile 50,94 posto stanovništva, a vratimo li se u prošlost vidjećemo da je taj procenat uvijek bio približno isti. Ako pogledate istraživanje inicijative „100 žena – 100 ulica po ženama“, koje je analiziralo nazive ulica u 12 bosanskohercegovačkih mjesta, možemo vidjeti da od 4.076 ulica samo njih 115 (dakle samo 2,82 posto) nosi ime po ženama ili su povezane sa ženskim aktivizmom i iskustvom.

Pitanja se nameću sama od sebe:

  • Gdje su nestale žene u topografiji naših mjesta?
  • Da li je moguće da žene ni na koji način nisu doprinosile lokalnim sredinama u kojima su radile i živjele?
  • Da li je naše društvo nepravedno prema ženama, i ako jeste – zašto?

Objasniti to samo patrijarhatom je guranje problema pod tepih, jer stvari su mnogo kompleksnije i opasnije.

  • Nazvati ulicu po ženi znači priznati da je ona uspješna, priznata i jednaka sa muškarcem. Ako je to tačno, onda je sasvim očekivano da im se ta jednakost i uspješnost prizna i sada. Ne deklarativno, što je danas najčešće slučaj, već kroz pružanje jednakih mogućnosti i šansi.
  • Nazvati ulicu po ženi znači prihvatiti jednu potpuno drugačiju istoriju, koja danas nije poželjna. To je istorija koja slavi život, a ne smrt. Ako pročitate Leksikon o ženama, onda ćete vidjeti da tu nema mnogo ratnica, a nije da ih nema, već da u njemu dominiraju prosvjetne radnice, naučnice, doktorice, umjetnice, humanitarke.
  • Nazvati ulice po partizankama znači dovesti u pitanje istoriju koja se danas uči u školama Republike Srpske.
  • Nazvati ulice po ženama znači prihvatiti drugačije vrijednosti od onih koje danas imamo. To znači odati priznanje radu, znanju, odricanju i zalaganju, jer i danas, a pogotovo ranije, uspjeti kao žena je (bilo) veoma teško.
  • Nazvati ulice po ženama znači ženu izvući iz privatnosti svoga doma i porodice, i učiniti je društvenim subjektom koji bira i može biti biran.
    Nazvati ulice po ženama znači odreći se moći nad njima i dati im mogućnost da same odlučuju o svom tijelu, svom obrazovanju, porodici, svojoj karijeri, javnom angažmanu, jednom riječju – o svom životu.
  • Kultura sjećanja je proizvod ideologije koja je u tom trenutku dominantna u društvu, a to znači da je podložna promjenama. Zato ne smijemo dozvoliti da mnoge značajne i važne žene ostanu zaboravljene zbog danas dominantnog nacionalizma i patrijarhata.

Mira Kesić je samo jedna od žena koja je zaslužila da se ulica u Banjaluci nazove po njoj, i tu nema nikakve dileme, jer iza nje stoji preko četiri hiljade djece kojima je pomogla da postanu ono o čemu su cijeli život maštala, da postanu očevi i majke svojoj djeci.

Piše: Srđan Puhalo za DWP Balkan
Foto: Wikimedia Creative Commons

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top