ALEKSANDAR MILOŠEVIĆ: Pred inflacijom nismo svi isti

Rat je veliki razdvajač. Jednima uzima živote, drugima imovinu, a tankom sloju masti koja izbije na površinu stvori kapital.

U Srbiji nema rata, ali posledice ukrajinskog sukoba šire se celim svetom pa tako stižu i kod nas, pretvoreni u inflaciju koja je u maju dostigla 10,4 odsto, prešavši tako psihološku barijeru dvocifrenog broja.

Kao i rat i inflacija razdvaja ljude. Vodeća brojka opšteg rasta cena maskira stvarnost u kojoj je život još odavno postao dvocifreno skuplji za veliki deo slabije plaćenog stanovništva. Uzmimo u obzir ovo – u toj opštoj brojci od 10,4 odsto prerađena hrana poskupela je za 13,5 odsto, a neprerađena celih 21,1 odsto. A tih 21,1 je u stvari čak i pad cena hrane, pošto je u aprilu neprerađena hrana (voće, povrće i slično) bila punih 24,6 odsto skuplja nego u aprilu prošle godine.

Ovaj rat, obeležen drakonskim poskupljenjem energenata, velikim poremećajem na tržištu đubriva i raznim blokadama izvoza dve globalno značajne poljoprivredne zemlje, a sve to začinjeno protekcionističkim reakcijama drugih velikih agro-igrača kao što je Indija, dovelo je do toga da je trenutni rast cena vođen upravo poskupljenjem primarnih poljoprivrednih proizvoda i energije – baš onim segmentima koji pogađaju potrošnju manje imućnih.

Na prvi pogled bi se moglo reći da smo svi u istom loncu, jer jesti mora svaki čovek, ali to je samo na prvi pogled. Prosečno srpsko domaćinstvo na hranu i bezalkoholna pića troši 34,2 odsto novca prema Anketi o potrošnji domaćinstava iz 2019. (daleko više od evropskog proseka od 13 odsto). Međutim, za deset odsto porodica najslabijeg imovnog stanja, hrana i bezalkoholna pića čine čak 51,4 odsto svih njihovih troškova, a za sledeće tri bogatije desetine stanovništva redom 45,2 odsto, 42 i 40,2 odsto.

Zapravo, tek od sedmog decila (top 40 odsto domaćinstava) učešće hrane u ukupnim troškovima pada ispod republičkog proseka. To pokazuje da je inflacija u kojoj je dominantna komponenta poskupljenje hrane, čak i procentualno daleko veća za one sa manjim primanjima nego za one sa većim, to jest da inflacija za siromašniji deo stanovništva nije 10,4 odsto, nego znatno više od toga.

Kada bi opšta inflacija mogla biti i bila vođena rastom cena odeće i obuće, restoranskih usluga, hotela, bioskopa i privatnih škola, treninga i profesora, efekat bi bio suprotan, jer kretanje cena u ovim kategorijama malo znači donjoj trećini stanovništva. Ali nije tako.

Međutim, čak i ovi procenti skrivaju pravu razliku u teretu aktuelne inflacije. Jer, dok kod prvog decila (najsiromašnijih deset odsto domaćinstava) hrana čini 51,4 odsto svih njihovih troškova, to je u novčanom iznosu i dalje samo 13.000 dinara. Deseti decil (najbogatijih deset odsto ljudi) za hranu i piće procentualno izdvaja najmanje – 27,8 odsto ukupnih sredstava za potrošnju, ali je to u novcu čak 40.000 dinara. Donjih 30 odsto domaćinstava za hranu i piće daje manje od 18.000 mesečno.

Šta nam to govori? Ne samo da je manje imućnim građanima “sve poskupelo” drastično više nego bolje stojećima, već oni nemaju gotovo nikakvu mogućnost adaptacije novim okolnostima. Dok će ljudi iz viših decila nekako i kompenzovati poskupljenje hrane redukcijom manje važnih troškova – prorediti kafanu, putovati jeftinije, preskočiti frizera i nove cipele, ili pak sa teletine preći na junetinu, sa junetine na svinjetinu, a sa svinjetine na piletinu – mnogi među nama, reklo bi se svaki treći, takvu mogućnost uopšte nema.

Kada nekome 40 do 50 odsto novca odlazi na hranu, a to je samo 13.000 do 18.000 za celu porodicu, tu se radi o unosu kalorijskog minimuma najjeftinijih namirnica. To znači da su ova domaćinstva u potpunosti izložena svoj sili inflacionog udara, bez ikakve mogućnosti da se zaštite preraspodelom potrošnje ili supstitucijom prehrambenih proizvoda. Drugačije rečeno, moraju ili da gladuju ili da se zadužuju. Ni jedno ni drugo nije održivo.

To dovodi do pitanja socijalne i poreske politike, koja ne uvažava ove okolnosti i svojom nedovoljnom progresivnošću i restriktivnim pravilima sužava prostor za stvaranje jednakih šansi za sve, čime šteti napretku celog društva. Ali o tome u nekom drugom tekstu.

Piše: Aleksandar Milošević za Talas
Foto: Pixabay

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top