JANIS VARUFAKIS: Inflacija, ili kako moćnici pale društvo

U toku je globalna igra međusobnog okrivljavanja zbog porasta cijena. Da li je previše novca centralne banke ispumpavano tokom previše dugog vremenskog perioda što je izazvalo porast inflacije? Je li, pak kriva to Kina, gdje je većina fabričke proizvodnje preseljena prije nego što je zemlja zatvorena zbog pandemije, a što je poremetilo globalne lance opskrbe? Da li je kriva Rusija, čija je invazija na Ukrajinu blokirala veliki deo globalnih zaliha gasa, nafte, žitarica i đubriva? Da li, pak uzrok bio preokret sa mjera štednje prije pandemije na neograničenu fiskalnu velikodušnost?

Odgovor je onaj s kojim se ispitanici nikada ne susreću: sve gore navedeno i ništa od navedenog.

Ključne ekonomske krize često zahtijevaju višestruka objašnjenja koja su sva tačna, a promašuju poentu. Kada je Wall Street propao 2008. godine, izazvavši globalnu Veliku recesiju, ponuđena su različita objašnjenja: kidnapovanje regulative od strane finansijera koji su zamijenili industrijalce u kapitalističkom poretku; kulturološka sklonost ka rizičnim finansijskim operacijama; neuspjeh političara i ekonomista da uoče razliku između nove paradigme i masivnog balona; i druge teorije. Sve su bile validne, ali niko nije ulazio u srž stvari.

Ista stvar se događa i danas. Monetaristi čija je omiljena rečenica „a govorili smo vam“, koji predviđaju visoku inflaciju otkako su centralne banke masovno proširile svoje bilanse 2008. godine, podsjećaju me na radost koju su te godine osjetili ljevičari (poput mene) koji dosljedno „predviđaju“ skoru smrt kapitalizma – slično zaustavljenom satu koji je tačan dva puta dnevno. Naravno, stvarajući ogromna prekoračenja za bankare u lažnoj nadi da će novac curiti u realnu ekonomiju, centralne banke su izazvale epsku inflaciju (procvat tržišta dionica i nekretnina, ludačka utrka za kriptovalutama i još mnogo toga).

Ali monetaristička priča ne može objasniti zašto glavne centralne banke nisu postigle uspjeh od 2009. do 2020. čak ni utoliko da povećaju količinu novca koji cirkulira u realnoj ekonomiji, a kamoli da poguraju inflaciju potrošačkih cijena do ciljanih 2%. Mora da je inflaciju ipak izazvalo nešto drugo..

Prekid lanaca snabdijevanja sa Kinom očito je odigrao značajnu ulogu, kao i ruska invazija na Ukrajinu. Ali nijedan faktor ne objašnjava iznenadnu “promjenu režima” zapadnog kapitalizma od preovlađujuće deflacije do njene suprotnosti: sve cijene rastu istovremeno. To bi zahtijevalo da inflacija dohodaka  nadmaši inflaciju cijena, uzrokujući tako samostalnu spiralu, koja počinje povećanjem plata i prelazi  u daljnje povećanja cijena koje, zauzvrat, dovodi do ponovnog rasta plata, ad infinitum. Tek tada bi bilo razumno da centralni bankari zahtijevaju da radnici „prime jedan gol zbog tima” i da se uzdrže od traženja nagodbe za veće plate.

Ali, danas je apsurdno zahtijevati da se radnici odreknu povećanja plata. Svi dokazi upućuju na to da, za razliku od 1970-ih, plate rastu mnogo sporije od cijena, a ipak rast cijena ne samo da se nastavlja već se ubrzava.

Dakle, šta se zapravo dešava? Moj odgovor: Pola vijeka duga igra moći, koju su predvodile korporacije, Wall Street, vlade i centralne banke, pošla je po zlu. Kao rezultat toga, vlasti zapadnih zemalja se sada suočavaju s nemogućim izborom: gurnuti konglomerate, pa čak i države u kaskadne bankrote, ili dopustiti da inflacija ostane nekontrolisana.

Tokom 50 godina, američka ekonomija je održavala neto izvoz Evrope, Japana, Južne Koreje, zatim Kine i drugih ekonomija u usponu, dok je lavovski dio profita tih stranih država sjuren na Wall Street u potrazi za većim prinosima. U pozadini ovog cunamija kapitala koji je krenuo ka Americi, finansijeri su gradili piramidalne šeme (kao što su opcije i derivati) kako bi finansirali korporacije koje su gradile globalni lavirint luka, brodova, skladišta, skladišta, puteva i željeznica. Kada je krah 2008. spržio ove piramide, čitav finansijski lavirint globalnih lanaca snabdevanja tačno na vreme bio je ugrožen.

Kako bi spasili ne samo bankare već i sam lavirint, centralni bankari su uskočili kako bi zamijenili piramidalne finasijske šeme javnim novcem. U međuvremenu, vlade su smanjivale javnu potrošnju, radna mjesta i usluge. Bio je to ništa drugo do raskošni socijalizam za kapital i stroge mjere štednje za rad. Plate su se smanjile, a cijene i profit stagnirali, ali je cijena imovine koju su kupili bogati (a time i njihovo bogatstvo) naglo porasla. Tako su investicije (u odnosu na raspoloživu gotovinu) pale na rekordno nizak nivo, kapacitet se smanjio, tržišna moć je procvjetala, a kapitalisti su postali bogatiji i oslonjeniji na novac centralnih banaka nego ikada.

Bila je to nova igra moći. Tradicionalna borba između kapitala i rada za povećanje udjela u ukupnom prihodu putem marži i povećanja plata se nastavila, ali više nije bila izvor većine novokreiranog bogatstva. Nakon 2008. godine, univerzalna štednja je uzrokovala niske investicije (tražnja za novcem), što je, u kombinaciji sa obilnom likvidnošću centralnih banaka (ponudom novca), držalo cijenu novca (kamatne stope) blizu nule. Sa proizvodnim kapacitetom (čak i novim stanovima) u opadanju, nedostatkom kvalitetnih radnih mjesta i stagnirajućim plaćama, bogatstvo je trijumfovalo na tržištima kapitala i nekretnina, koja su se odvojila od realne ekonomije.

Zatim je uslijedila pandemija, koja je dovela do jedne velike promjene: zapadne vlade su bile prisiljene da kanaliziraju neke od novih rijeka novca centralne banke blokiranim masama unutar ekonomija koje su tokom decenija iscrpile svoj kapacitet za proizvodnju stvari i a sada su se suočavale s pokidanim lancima nabavke. Kako je zatvoreno mnoštvo trošilo dio svog novca na odmoru na oskudan uvoz, cijene su počele rasti. Korporacije s velikim količinama bogatstva koje postoji samo na papiru odgovorile su iskorištavanjem svoje ogromne tržišne moći (uzrokovane njihovim smanjenim proizvodnim kapacitetetima) kako bi enormno povećale cijene.

Nakon dvije decenije visokih cijena i rasta korporativnih dugova koju podržavaju centralne banke, mala inflacija cijena je bila sve što je bilo potrebno da se prekine igra moći koja je oblikovala svijet nakon 2008. u skladu sa imidžem oživljene vladajuće klase. Pa, šta se sada dešava?

Verovatno ništa dobro. Da bi stabilizovale privredu, vlasti prvo treba da ograniče pretjeranu moć koju je političkim procesom gomilanja bogatstva koje postoji samo na papiru dospjela u ruke nekolicine, kao i jeftinog stvaranja duga. Ali ta nekolicina neće predati vlast bez borbe, čak i ako to znači da će izgorjeti zajedno s kompletnim društvom.

Piše: Janis Varufakis za Project Syndicate, prevod: Preokret, Foto: Pixabay

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top