O morbidnim skarednostima tipa „Oj Srebrenice tako si mi mila dabogda se ponovila“, ili „Ne volim te Alija…nosila ti Drina 100 mudžahedina svaki dan“ nema se šta više šta novo napisati. Zgražavanje, zaprepašćavanje i hvatanje za glavu je odavno postalo izlišno u balkanskoj postmodernističkoj pustinji. U potpuno demaskiranom globalnom i evropskom poretku u kojem se zemlji koja najavljuje uništenje kompletnih bibliotečkih fondova jer ih popunjavaju ruski autori i koja bagerima preorava antifašističke spomenike, dodjeljuje kandidatski status EU, nije potrebno zaprepaštenje ukoliko ove demonske poskočice više ne budu samo činovi izljeva patološke mržnje na vjenčanjima, dernecima ili u školama i obdaništima u kojima preovladava priučeni psihopatski nastavnički kadar, već da obrada neke od njih pobijedi kao predstavnica Srbije na izboru za pjesmu Evrovizije u Kijevu naredne godine. I da svi, uključujući drugosrbijance, aplaudiraju jer je Srbija konačno na evropskom putu.
Nikola Milošević, istinski ideološki utemeljitelj onoga što se danas naziva prva i druga Srbija i otac rigidnog antikomunizma koji danas dominira u krilaticima i opštim mjestima, svojevremeno je pisao da je „teško povjerovati da se u jednu idealnu zajednicu u kojoj neće biti ni policije ni vojske, u to carstvo božje na zemlji stiže skalpiranjem, nabijanjem na kolac ili iznuđivanjem priznanja putem izgladnelih pacova što probijaju creva protivnika revolucije.“ Ma koliko to zaista bilo teško povjerovati, dok su, uz sve fragilnosti jugoslovenskog političkog sistema, na snazi bile vrijednosti bratstva i jedinstva a koje su uspostavili oni koji su vjerovali u mogućnost transformacije ljudskog društva nabolje, nije bilo ni skalpiranja, ni nabijanja na kolac, ni paljenja bogomolja i biblioteka, a ni ljudskih glodara i drugih zvijeri koje su druga ljudska bića ponižavala, zlostavljala i ubijala samo na temelju inkriminisane etničke i vjerske pripadnosti.
Milošević je, vrlo slično kao i njegovi ideološki kompanjoni koji nariču nad Blajburgom, razmetanjem lažnom samilošću, etablirao društvo čija je osnovica najrigidnija i najmonstruoznija nemilostivost i dehumanizacija. Jer nije mnogo prošlo od Miloševićevih patetičnih aluzija kako se nad Lavom Trockim obistinilo Hristovo upozorenje „Ko mač diže, od mača će i poginuti“, a da su mačevi onih koje je zavodio svojim uopštavajućim slatkorječivostima počeli sjeći zasijecati živo meso nesretnika koji su, o okvirima restauracije onoga što je zagovarao, više nisu odgovarali opisu ljudskih bića. Drugim riječima, koliko god da Lenjin, Trocki i Staljin iz svojih taktičkih računica bili surovi i svoj despotizam nastojali opravdati napretkom civilizacije, njihova možebitna iluzija o tome da je moguć teror koji okončava sve terore, nisu ništa naspram perfidnosti koja ljudima oduzima vjeru u „idealnu zajednicu“ i koja započinje slakorječivim moralizacijama i racionalizacijama, a završava veselicama o strijeljanjima i utapanjima ljudskih bića, konkretno bosanskih muslimana iz navedenih pjesmuljaka, jer su se našla izvan antikomunističkih koncepata nacionalne zajednice.
Miloševićevo posezanje za novozavjetnim citatima u apologijama rigidnog antikomunizma, manir je koji preuzimaju mnogi njegovi nastavljači. Onaj koji se među njima naročito ističe jeste jedan od najomiljenijih autora današnjih nacionalnih revnosnika, Milo Lompar. Autor problematične i suštinski opasne teze o tome da je srpski narod kroz jugoslovensku ideju sebe „samoporekao“, nije daleko od istine kada nekadašnje komunističke intelektualce i njihove liberalne nasljednike proziva za nedostatak priznanja vlastite uloge procesu nestajanja Jugoslavije, što njegovoj cjelokupnoj argumentaciji daje privid objektivnosti. A što je ujedno i glavna zamka, s obzirom da autor miloševićevski ide dalje, pa tvrdeći da je „koncept bratstva i jedinstva sprečavao pomirenje nakon 1945“ postavlja pitanje „zašto oni (ljevičari) ne kažu koliko su njihovi zločini i njihovi činovi – počinjeni u titoizmu- aktivni i delatni učesnici zla koje se razbuktalo pri raspadu titoističke Jugoslavije?“, baš kao da su ti zločini imali veze sa titoizmom uključujući sve njegove mane i nedostatke, a ne sa njegovim napuštanjem i povratkom nekomunističkim ideologijama iz vremena Drugog svjetskog rata. Kako autor dokazuje svoje tvrdnje? Pa, vidite, komunisti su bili nemoralne ubice:
„Neposredno pošto su sovjetska vojska i partizanski korpusi ušli u beograd, novembra 1944, objavljen je u Politici spisak istaknutih intelektualaca koji su pobijeni. Među njima je bio i Svetislav Stefanović: lekar, pesnik, esejista, prevodilac Šekspira i Volta Vitmena, prijatelj Laze Kostića. I mimo svih navodnih razloga, ključni razlog za njegovo ubistvo – bez ikakvog suđenja – jeste to što je bio član komisije Međunarodnog crvenog krsta koja je ispitivala masovno ubistvo u Katinskog šumi. Kada su Hitler i Staljin podelili Poljsku (1939), nekoliko hiljada poljskih oficira je pobijeno metkom u potiljak u Katinskoj šumi.“
Dakle, komunisti, kojima ništa nije sveto ubili su ljekara, pjesnika, esejistu, prevodioca Šekspira itd.. samo zbog toga što je bio svjedok sovjetskih zločina, odnosno samo zbog toga što su namjeravali da prikriju vlastite zločine? Iz iskaza tako tipičnog za cijeli narativ srpske desnice 90-tih, o fanatizovanim komunistima koji ubijaju intelektualnu kremu srpskog društva, međutim, ne saznajemo da je pomenuti Svetislav Stefanović bio jedan od najvećih jugoslovenskih apologeta fašizma i rasizma između dva rata. Upravo zahvaljujući takvim kvalifikacijama postaje ratni predsjednik Srpske književne zadruge i jedan od najradikalnijih apologeta Nedićeve kvislinške vlasti i nacističke okupacije. Zanimljivo, Lompar, u ovom slučaju nije primijenio logiku laćanja i stradanja od mača kao u slučaju svog uzora Nikole Miloševića.
Jer kako je moguće i pomisliti da „istaknuti intelektualac“ koji je ideološki i politički podržavao nacističke strijeljače na kraju i sam završi pred strijeljačkim vodom? Da li su strijeljači koji strijeljaju strijeljače, tek, tako, prosto neka banda koja narušila savršeni ekvilibrijum građanskog društva? To može biti jasno samo intelektualcu koji zagovara „povratak srpskom stanovištu“ i srpsku kulturu kao kontaktnu kulturu vizantijsko-pravoslavne, mediteransko-rimokatoličke i islamske civilizacije, da bi, potom, na izborima podržavao otvoreno neofašistički pokret Dveri, što podrazumijeva kontakt sa bilo čime osim sa ljotićevskom ideologijom na način na koji je interpretirana u Drugom svjetskom ratu. A koja je, kada se skinu sve maske salonskih moralizovanja, treba to reći bez ustezanja, suština cjelokupne srpske rigidno antikomunističke priče. U kojoj se što svjesno što nesvjesno susreću Zoran Đinđić i Latinka Perović. Prvi tezom o komunističkm nasilnom prekidanju „prirodnog“ razvoja građanskog društva, a druga rigidnom apologijom antisrpskog šovinizma koju gura kao društvenu alternativu, a koja nije ništa drugo nego životna energija jalovosti ubrizgana Lomparu i njegovim epigonima.
I šta osta od biblijskog etosa Nikole Miloševića? Njegov nesumnjivi nasljednik Lompar nema nikakvih problema da plače i nariče nad Stefanovićem koji je u njegovoj redukcionističkoj interpretaciji istorijskih činjenica kriv jedino zbog razotkrivanja istine o strijeljanim poljskim oficirima u Katinskoj šumi? A šta ćemo sa strijeljanjima u Srebrenici u kojoj nisu strijeljani oficiri, već jezivim spletom okolnosti, mobilisana sirotinja od koje ni svaki deseti nije držao pušku? Oni ne zaslužuju pijetet koji smo, izgleda, dužni samo rasisti Stefanoviću. Jer oni, za razliku od rasiste Stefanovića nisu zaslužili barem suđenje? Ne, jer pobijeni Bošnjaci u Srebrenici za Lompara nisu ni ljudska bića, već, kako piše u jednom od svojih članaka, „instrument upravljanja srpskim narodom“ i „instrument zatiranja osnovnih i neotuđivih ljudskih prava koja pripadaju srpskom narodu“. Ironično i morbidno u isto vrijeme, Lompar, sljedeći svog učitelja Miloševića, čini upravo to. Od fašiste i rasiste Stefanovića i onih sličnih njemu on kreira i afirmiše instrument za upravljanje srpskim narodom. Koliko je mala razlika između rigidnih antikomunističkih lažova i relativizatora i psihopatskih prosvjetnih radnika koji sa djecom uzrasta 12 godina skakuću uz taktove o Drini koja nosi stotine mudžahedina, iako je u stvarnosti uglavnom nosila tjelesa podrinjskih civila, bosanskih muslimana. Njih približno 15.000 samo u 1992, dakle skoro tri godine prije Srebrenice. Ali to je cijena sablasne poetike redukcije istine bestidnom slatkorječivošću.
Koja na isti način funkcioniše kod pobornika sarajevske građanske mitologije čiji je rodonačelnik Alija Izetbegović. Koji će lomparovskim zgražavanjem upirati prst na psihopatsku profesoricu iz Srbije, ali onda klicati nacistički pozdrav „Slava Ukrajini“, na isti način kao što pripadnici nacističog bataljona Azov kliču i Ratku Mladiću kao svom velikom heroju. Azovci su u toj mitologiji dobri jer su antikomunisti, a komunisti su, zna se gotovo isto što i Srbi. I zbog toga što je cjelokupna ta mitologija bazirana na spisima Mustafe Busuladžića koji po stupidnosti ne dobacuju dalje od onih Nikole Miloševića. Konačno, kao nekom poetskom pravdom, oni koji urliču „Ne volim te Alija“ sadistički mrzeći cjelokupan jedan narod, zapravo „balijom“ (=prostak, licemjer) nazivaju predstavnika ideologije po svemu slične vlastitom ljotićevstvom. I Milošević i Lompar su, dakle, dočekali da ih konačni konzumenti njihovih ideologije, konzekvetno, nazivaju balijama. Što je najbolji opis koji im se može dodijeliti. Krug je zatvoren.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže