ELIS BEKTAŠ: Kako je jedna povorka ujedinila Sarajevo

Prije samo nekoliko sedmica ustvrdio sam pred kamerama Preokretovog podkasta, da više nema svrhe baviti se temom sarajevske političke čaršije, jer je ona potonula u vlastitu beznačajnost, nemajući pameti da na vrijeme odbaci balast mitomanije i isključivosti koji je vukao na dno i tvrdoglavo odbijajući dijalog koji je u plivanju kroz društvene, političke i povijesne matice jedini način da se dođe do daha. Pojasevi za spasavanje koji su panično traženi i koje su im dobacivali indolentni lađari poput Incka, ispostaviće se, bili su od olova, pa je potonuće bilo još brže.

Razlog zbog kog kršim samome sebi dato obećanje o zasluženom odmoru od prediktivne i već odavno banalne teme sarajevske političke čaršije nije njena iznenada zadobijena bitnost, već moja zgroženost pred činjenicom da među dominantnim modelima političke svijesti u glavnom gradu dejtonlučkog državnog provizorijuma ne postoji niti jedan sposoban da prepozna i artikuliše suštinske društvene i političke probleme, već se svi odreda, svejedno da li počivaju na monoetničarskoj i religijskoj mitomaniji ili na onoj drugoj, pseudograđanskoj, bakću proceduralnim trivijalnostima i ideološko-propagandnim konstruktima koji ne dobacuju dalje od po pravilu neduhovite, papagajske doskočice, znajući da je to jedini način da se izbjegne suočavanje sa zemljotresno snažnim pitanjem vlastitog subjektiviteta koji je pretvoren u vlastitu neautentičnost, pa i lažnost, kao nužnu posljedicu svjetonazora koji počiva na mitu u čijem temelju se nalaze mnoge laži.

Da ova ocjena nije nimalo preoštra, pokazuju reakcije političkih subjekata čaršije sa obala Miljacke na događaje vezane za povorku ponosa održanu prije dva dana, kojima je političko Sarajevo i konačno odreklo svaki legitimitet svojim zahtjevima i težnjama da u punom kapacitetu, a ne samo formalno, bude priznato kao prijestolnica dejtonlučkog državnog provizorijuma. Sarajevska politička svijest, naime, vidi samo sebe i ne dobacuje dalje od trougla Ilidža – Vogošća – Kozja ćuprija, bez obzira da li je riječ o onom aspektu te svijesti koji maše bošnjaštvom ili onom koji maše građanlukom. Navoditi šačicu artikulisanih i mislećih glasova iz Sarajeva kao argument za bilo šta, osim za dirljivi kontrapunkt otužnom i posvemašnjem sunovratu u politički, društveni, povijesni i civilizacijski idiotluk, bilo bi neozbiljno, pa ću se nastaviti baviti dominantnim modelima i tokovima tamošnje političke svijesti.

Povorka ponosa, koja se označava kao razdjelnica između dva Sarajeva, jednog tradicionalnog i jednog modernog, ustvari je ujedinila Sarajevo u čaršiju u kojoj ne postoji artikulisana svijest, jer ni pobornici povorke ni njeni protivnici ne shvataju o čemu je tu riječ. Ideološki odnos prema fenomenu seksualnosti političko je pitanje par excellence, jer je seksualnost najvitalnija i najneukrotivija ljudska energija, pa onaj ko je zauzda i kanališe postaje ne samo vladar, već i gospodar društvene svijesti.

Reakcije koje na to pitanje stižu iz bunara mnijenja najšire javnosti nisu od značaja jer je tu riječ o umnoj inerciji i zapuštenosti jedne svijesti koja je žrtva vlastitih dušebrižnika. Problem je, međutim, što ni među političkim, akademskim, kulturnim i drugim društvenim elitama ne postoji čak ni nagovještaj artikulisane svijesti o tom kompleksnom problemu i o njegovim filozofskim, sociološkim, antropološkim, političkim, legislativnim i drugim aspektima, već se stav o tome zauzima u skladu sa vlastitim stavom prema pitanju tradicionalnih vrijednosti, ma šta da znači taj isprazni propagandni konstrukt, i svodi se uglavnom na guranje kurca u muško dupe, pri čemu jedno Sarajevo teatralno pada u nesvijest i povraća od gađenja pred samim pomenom takvog čina a drugo Sarajevo smatra da je ispunilo svoju civilizacijsku ulogu braneći pravo kurca da završi u muškom dupetu.

A sve to nema nikakve veze sa kurcem i dupetom, već je riječ o jednom neuporedivo važnijem pitanju – o uspostavljanju prostora humanističkog legaliteta i o zbacivanju okova i terora tradicionalnih vrijednosti, koje su možda i najlažnija konstrukcija koju neki jezik može da poznaje, jer je i najpovršnija provjera dovoljna da pokaže kako tradicionalne vrijednosti ustvari rijetko sežu u prošlost više od nekoliko decenija te da ih vrijednostima smatra samo onaj dio društva koji ne mora trpiti njihov teror. Nesumnjivo je da postoje oni koji za tradicijsku vrijednost smatraju poslušnost žene koja dočekuje muža i spremno priskače da mu izuje obuću i opere stopala, ali bilo bi zanimljivo čuti šta bi o takvoj vrijednosti imale za reći žene koje su mužu izuvale obuću i prale mu noge, naravno, pod uslovom da im se prethodno objasni da je sasvim moguć svijet u kom žene ne moraju na taj način dokazivati svoju vrijednost.

Sarajevski politički blok koji formalno podržava povorku ponosa – i ovo nipošto ne treba shvatiti kao prijekor kantonalnom premijeru Forti, čijem se radu mogu staviti bezbrojne primjedbe, ali koji je u pogledu povorke pokazao još i najizgrađeniju svijest u datim okolnostima – pokazao je da ne razumijeva svrhu i razloge društvenog aktivizma i da povorku ponosa doživljava kao anualni događaj, zgodan da se iskamči koja markica od EU i od donatora, nabaci poslić ahbabima sinekurcima i malo da se gurne prst u oko tradicionalistima okupljenim oko SDA, ali i onima u Islamskoj zajednici, a između dvije povorke na probleme koji su razlog njenog održavanja jednostavno se zaboravi.

O nekakvom ozbiljnom pristupu pitanjima i problemima zbog kojih se povorka uopšte održava, o organizovanju kompetentnih interdisciplinarnih diskusija i seminara i o drugim oblicima prosvjećivanja društva, tu nema ni govora. O kakvom javašluku i o kakvoj je površnosti tu riječ, najbolje pokazuje izvinjenje umjetničke direktorice Internacionalnog art festivala „Zvrk“ Jasmine Prolić, koja se sarajevskoj javnosti pravda da nije bila upoznata sa sadržajem performansa „Skupaj“, čije je izvođenje na Trgu Susan Sontag uznemirilo duhove i na kraju bilo prekinuto policijskom intervencijom.

Neću se baviti pitanjem prikladnosti tog performansa za izvođenje na javnom prostoru, jer moje lično mišljenje nije bitno i jer bi to bavljenje zahtijevalo čitav filozofski simpozijum da se pitanje umjetničkih sloboda samo zagrebe i prene iz mrtvila u koje je umjetnost zapala kraj obala Miljacke. Uostalom, zašto bih se ja bavio tim pitanjem kad njega ne razumijeva ni umjetnička direktorica prominetnog festivala koji se realizuje uz podršku EU? Ostaviću, dakle, umjetničke slobode po strani i vratiti se na već spomenuti javašluk, postavljajući pitanje kako je uopšte moguće da jedna umjetnička direktorica na svoj festival poziva predstavu o kojoj ne zna ništa osim naziva i činjenice da je izvođena po Sloveniji?

Takvo odsustvo svijesti pa i etičke odgovornosti, jer kurcobolja i javašluk nikako ne idu skupa s etikom, precizno objašnjava neautentičnost i lažnost spomenute na početku ovog teksta, a ujedno objašnjavaju i razloge zbog kojih je Sarajevo ipak samo jedna kasablijska mehana iznad čijih vrata stoje izlizana slova „Centar svijeta“, na koja niko osim vlasnika i redovnih gostiju mehane ne obraća pažnju, a ako i obrati, osmijehne se sažaljivo i produži dalje.

Ako je došlo do povrede zakonske procedure, a očito da jeste, Jasmina je trebala uputiti izvinjenje za taj propust ili jednostavno prihvatiti zakonom propisanu sankciju, ali pravdati se da nije znala kakav je sadržaj predstave koju je sama pozvala na festival – to je više od idiotluka, to je zloćudno podrivanje žalobnih ostataka društvene svijesti i sužavanje prostora slobode u kasabi u kojoj ni te svijesti ni tog prostora već odavno nema onoliko koliko se pripovijeda među naivnima.

Takva prioritetizacija problema, kakvu iskazuje i Dino Mustafić, čija je najveća briga da u izjavi za Klix naglasi kako festival „Zvrk“ nije pod patronatom Narodnog pozorišta i da na plakatu za adamitski performans nema čak ni logoa NPS, u kojoj je briga za vlastito prkno u fotelji hijerarhijski znatno iznad opštedruštvenog i javnog dobra, a o umjetničkoj slobodi da se i ne govori – za nju je dovoljno da tavori na dnu ispod prekrivača od ispraznih fraza Mustafića i njemu sličnih – savršen je i prirodan saveznik strahu tradicionalista od prizora kurca u muškom prknu.

Ako se zatupljenost i inertnost tradicionalista još i može razumjeti i objasniti, kako, dođavola, razumjeti i čime objasniti nesposobnost sarajevskih pseudograđanskih intelektualnih elita da konačno shvate kako povorka ponosa nije društvena akcija za prava seksualnih manjina, već je riječ o borbi za proširivanje prostora legalizma po humanističkoj mjeri te o borbi za slobodnije međuljudske odnose. Jednostavnije rečeno, riječ je o društvenoj akciji za slobodu svakog čovjeka, a posebno za slobodu žena, koje ništa manje od pripadnika LGBTIQ+ populacije trpe teror patrijarhalnog tradicionalizma.

To je ujedno i borba za oslobođenje zbunjenih tradicionalista među kojima ima i onih koji u određenim tekijama stiču svoja prva homoerotična i homoseksualna iskustva, pa tako sluđeni između prihvatljivosti tog čina sve dok se odvija u sakrosanktnom prostoru tekije i pod blagom rukom vjerskog autoriteta i ideološki induciranog straha od urušavanja prostora identitarne sigurnosti pred naletom horde pohotnih i isukanih kurčeva u potrazi za muškim dupetima, takvi tradicionalisti postaju sve mahnitiji u svom strahu, sve ogorčeniji i sve radikalniji, a o tuđoj seksualnosti govore kroz stegnute čeljusti i sa nekakvim luđačkim odbljescima u očima.

Od sarajevske pseudograđanske intelektualne, umjetničke i akademske elite, nedorasle vlastitoj društvenoj ulozi, čak su manje štetni subjekti iz kantonalne vlasti koji formalno i vođeni animalnim pragmatizmom podržavaju povorku ali koriste svaku priliku da u kafani i na društvenim mrežama naglase kako njihov kurac ulazi samo u pičku i kako se njima lično gadi kad muškarac prodire u muškarca. A u čitavom Sarajevu nikog da im kaže – koga boli kurac gdje vi trpate svoje kurčeve i kakve senzacije u vama izazivaju poslovi tuđih kurčeva. Nema nikog da to kaže, jer je tu riječ o jednom ontološki uplašenom i civilizacijski zapuštenom društvu u kom samo emancipovanu mikromanjinu zaista zaboli kurac šta druga čeljad radi sa svojim kurčevima i drugim polnim organima.

Činjenica je da se pod skutima društvenog aktivizma za slobodnije međuljudske odnose mogu razaznati obrisi raznih opskurnih i puzajućih ideoloških agendi, ali to je skoro dijalektička nužnost u društvenim procesima – borba za višestranačku parlamentarnu demokratiju i za slobodu govora takođe je pod svoje skute primila sumnjive uljeze, pa je njen ishod bio obilježen i povampirenjem fedualnih i klerofašističkih recidiva. To se desilo jer oni koji su se borili za višestranačje i za slobodu govora uglavnom nisu znali za šta se bore, već su to za njih bile samo isprazne floskule zgodne da prikriju borbu za lične interese ili za kolektvističke mitomanije, ili jednostavno nisu bili dorasli zahtjevima te borbe.

Lako bi se moglo desiti da u Sarajevu borba za uspostavljanje slobodnijih međuljudskih odnosa i borba za što manju intervenciju države kao zakonodavca i kao represivnog aparata u prostor seksualnosti završi kao vlastita karikatura, jer tu borbu vode diletanti i nedozreli subjekti poput Jasmine Prolić ili mešetari poput Dine Mustafića, koji po istančanom refleksu prvo naglašava vlastitu nevinost, pa tek onda daje tupavu i ispraznu načelnu podršku umjetničkim slobodama, ali u toj podršci nema ni trunke djelatne solidarnosti kakva bi se dala očekivati od jednog istaknutog humaniste i umjetnika.

Kraj takvih boraca za ljudska prava i slobode i kraj tako zapuštene akademske zajednice i obrazovnog aparata u cijelosti nije nikakvo čudo što u Sarajevu dominira svijest po kojoj je normalnost u prostoru seksualnosti propisana i jednom zasvagda uokvirena religijskim kanonima koji uvažavaju „prirodnost“. Nema nikog ko bi emancipovao tu svijest i objasnio joj da prema njenoj logici jedina normalnost može biti reproduktivni seks u psećem položaju, onako kako to skoro svi sisari čine i kako su i pripadnici ljudske vrste u svojim prapočecima isključivo činili, pa žena da izrodi polovinu pješadijskog voda do svojih kasnih tridesetih kada će joj već biti zauvijek kasno da čak i snatri o vođenju ljubavi kao prostoru užitka. Uvoditi pojam normalnosti i prirodnosti u tumačenje ljubavnih međuljudskih odnosa znači ne shvaćati da je čak i poljubac odstupanje od te normalnosti, a kamoli, recimo, guranje kurca u ženska usta, bez obzira što je u takvoj relaciji riječ o notorno heteroseksualnom činu.

No ovdje ni o tome ne bi trebalo biti riječi, već isključivo o jednom pitanju – o pitanju svijesti koja razumijeva ili ne razumijeva da država kao zakonodavac nipošto ne smije intervenisati u prostor intime i seksualnosti sve dok nije prekršeno načelo svjesnog i dobrovoljnog pristanka svih učesnika u odnosu, odnosno sve dok u tom odnosu nema čak ni posredne prisile ili iznude. To što prizor muškarca u kog penetrira drugi muškarac ili žene čiju vulvu ljubi druga žena nekog uznemirava i vrijeđa njegov moralni svjetonazor, to je problem samo tog uznemirenog i uvrijeđenog subjekta i ničiji drugi.

Ali pošto u sarajevskom javnom prostoru nema nijednog glasa sa dovoljnim autoritetom i dovoljnom referencom koji bi se odvažio da kasabu upiše na civilizacijski analfabetski tečaj i opismeni je za razumijevanje pojmova moderniteta, emancipacije i legaliteta, logično je i da borbu protiv prava i sloboda u međuljudskim odnosima predvode jurišnici bliski Bakiru Izetbegoviću, koji ne propušta priliku da mrsomudi o moralnim vrijednostima i tradicijama vjerujućeg bošnjačkog naroda, a pritom da mu zet bude čovjek koji je u Njemačkoj držao eskort agenciju. Da se odmah razumijemo, ne postoji apsolutno ništa sporno u činjenici da se Izetbegovićev zet bavio poslom koji je u Njemačkoj davno legalizovan, ali je sporno to što su porodične vrijednosti klana Izetbegović u baš toliko ogromnom raskoraku sa projektovanim i ideološki konstruisanim tradicionalnim vrijednostima naroda kojem bi Izetbegović da bude ovan-predvodnik.

Posvemašnja zapuštenost sarajevske kasabe, od obrazovnog sistema pa sve do zakonodavnog aparata, ogleda se i u skandaloznom i psihotičnom ispadu Harisa Zahiragića koji je uživo prenosio svoju intervenciju na prekidanju performansa „Skupaj“. Zahiragićevo je pravo da kao zabrinuti građanin koji je uočio povredu zakonom propisane procedure tu povredu prijavi nadležnom policijskom organu i ma koliko takav doušnički i dostavljački čin bio odvratan, ne može mu se odreći stanovita društvena odgovornost niti se ikom može osporiti pravo na njega.

No taj psihotik sa diplomom sarajevskog pravnog fakulteta i deputat u zakonodavnom tijelu, nakon dojave upućene nadležnom organu, pravi iskorak iz pozicije građanina i parlamentarnog zastupnika i neovlašteno preuzima ulogu istražnog i represivnog organa, u svojoj privatnoj istrazi isljeđujući učesnike i organizatore performansa na trgu Susan Sontag i upućujući im prijetnje koje je propratio škrgutanjem čeljustima i iskolačenim očima, kakve obično imaju metamfetaminski ovisnici. Pošto Zahiragić skoro sigurno nije metamfetaminski ovisnik, neka se razlogom za njegov sumanuti pogled i stegnutu čeljust bave oni koji su mu ukazali povjerenje na biračkom mjestu, jer će na kraju oni trpjeti najveću štetu, kad pod Zahiragićevim predvodništvom završe u enklavi na koju je civilizacija zaboravila.

Već spomenuta činjenica posjedništva diplome pravnog fakulteta Zahiragića ne čini tek pukim bošnjačkim komsomolcem i entuzijastom u borbi za tradicionalne vrijednosti, već osvjetljava malignost čitavog političkog okvira koji on zastupa i koji samo čeka svoju priliku da počne slijediti svoje stvarne uzore tako što će izbirsati granicu između zakonodavne i izvršne, tačnije, represivne vlasti, a na kraju i sudske vlasti. Ako već ne može u parlamentu da progura zakon o kamenovanju homoseksualaca, Zahiragić smatra da ima puno pravo da sam isljeđuje sumnjive i da im prijeti i unaprijed presuđuje. Nažalost, u Sarajevu nema nikog sa dovoljno izgrađenom sviješću o građanskoj odgovornosti pa da učini isto što i Zahiragić i prijavi ga nadležnim organima za uznemiravanje i neovlašteno postupanje nakon upućene dojave nadležnom policijskom organu.

Da spominjanje kamenovanja kao zakonske sankcije za homoseksualnost nije nikakvo stilsko pretjerivanje, već da svijest koja žudi za takvom legislativom itekako stanuje na obalama Miljacke, pokazuju dva skoro koordinirana javna istupa. Prvi je članak nepostojećeg Mustafe Drnišlića u magazinu Stav, pod naslovom Od Saraja šta to bi, u kom ovaj misteriozni agitpropovac prekorijeva Islamsku zajednicu zbog mlitavog obraćanja javnosti povodom povorke ponosa i zbog propuštanja da naglasi kako Kur’an predviđa i represivne mjere na sankcionisanju protivprirodnog bluda. Od manjeg je značaja shizofreno Drnišlićevo podvriskivanje da će Bošnjaci većinom ostati vjerni Kur’anu i da će se odupirati uvezenim i nametnutim vrijednostima, baš kao da već nemaju ekstenzivno iskustvo u prihvatanju uvezenih a počesto i nametnutih vrijednosti.

Uporedo sa zlogukim Drnišlićevim agitovanjem za jačanjem svijesti o potrebi zakonskog kažnjavanja homoseksualnosti – istini za volju, čak i on pojedincima odriče pravo da kažnjavanje sprovode samostalno, čime je mrvu napredniji od diplomanta pravnog fakulteta Zahiragića – notorni Nezim Halilović poznat još i po nadimku Muderris bez ikakvog kritičkog osvrta i ograde citira opskurne islamske autoritete koji smatraju da je bogougodno djelo kamenovanjem do smrti kazniti one koji se odaju razvratu. Kakav učinak takva agitacija može imati na zapuštene i ostrašćene polusvijesti najbolje pokazuje lament jednog od vjernika u tradicionalne vrijednosti koji se žali što se na hutbama govori da ne smiju ubijati homoseksualce.

Zabrinjavajuće je što ispadi poput Drnišlićevog i Halilovićevog prolaze bez jasne i nedvosmislene reakcije iz Islamske zajednice, koja se u pitanja islama očito razumijeva onoliko koliko se Haris Zahiragić razumijeva u pravna pitanja i koliko se Jasmina Prolić i Dino Mustafić razumijevaju u pitanja umjetničkih sloboda. Izostanak takve reakcije iz redova Izetbegovićeve partije ne iznenađuje, jer Izetbegović dobro zna da njegova politička moć dobrim dijelom izvire iz straha bošnjačkih tradicionalista od kurca u muškom dupetu, ispod kog se krije njihov stvarni i najveći strah – strah od žene koja je jedina gospodarica vlastite seksualnosti i koja je u tome izjednačena sa muškarcem.

No indikativna je šutnja drugog miljenika Izetbegovića seniora, Halila Brzine, koji je kao i Halilović bio na čelu jedne od muslimanskih brigada Armije RBiH i koji je kao vjerski vođa nastavio da obavlja posao Izetbegovićevog pretorijanca. Brzina mudro izbjegava javne nastupe kojima bi osudio društveni aktivizam i borbu za više prava i sloboda u prostoru seksualnosti, ali tek će vrijeme pokazati da li je ta njegova šutnja plod moderne i liberalne svijesti ili straha pred otvaranjem Pandorine kutije iz koje bi poput bumeranga mogao iskočiti vretenasti i nabrekli simbol straha vjerujućih tradicionalista.

Sve u svemu, sarajevska politička čaršija koju je povorka ponosa ujedinila u pogledu nerazumijevanja moderniteta i emancipovanosti i u kojoj su kategorije i pojmovi humanizma, legalizma, slobode… tek maglovite poštapalice lišene svakog značenja, pokazala je svoja dva lica – jedno iskeženo i rigidno i drugo tupavo i nedozrelo, konačno se razotkrivši kao Janus koji je sposoban voditi dijalog jedino sa samim sobom. To i takvo Sarajevo možda i nepovratno odreklo se mogućnosti da bude prihvaćeno kao glavni grad dejtonlučkog državnog provizorijuma, jer je emancipovana i osviještena mikromanjina u njemu nedovoljna da taj teret sama iznese na svojoj grbači.

Od tri vodeće ideološko-političke struje u toj kasabi, jedna preko svojih trabanata priziva povratak kazne kamenovanjem u krivično zakonodavstvo, druga šalje signale svom biračkom tijelu da latinski lukavo i pragmatično daje samo formalnu podršku borbi za više slobode u prostoru seksualnosti, ali da intimno misli isto što i tradicionalistička većina, a treća struja čuva svoja dupeta u foteljama i kurcem ne mrda da povorku ponosa iz godišnjeg traumatičnog događaja pretvori u svakodnevnu akciju prosvjećivanja i emancipovanja otužno zapuštenog društva, već između dvije povorke čak i sama aktivno učestvuje u podgrijavanju većinskih mitova koji sarajevsku kasabu već decenijama drže u stanju civilizacijske katatonije.

U Sarajevu, dakle, ne postoji politička niti društvena svijest sposobna i voljna da načini iskorak iz gliba mitomanije i da zakorači u prostor političke i društvene dinamike, što znači da je Sarajevo konačno potrošilo svoju ionako krhku i sićušnu bitnost, koja s ove distance izgleda još jadnija i sićušnija u poređenju sa svojim predimenzioniranim marketinškim predstavljanjem.

No treba biti pošten pa reći da u Sarajevu ipak postoji neko ko još uvijek nosi luč razvijene društvene svijesti i odgovornosti – to je sarajevska policija koja je i ove godine obavila maestralan posao i vrhunski profesionalno obezbjedila održavanje povorke ponosa, suzdržavajući se od javnog iznošenja ličnih stavova svojih pripadnika o tom događaju. Neka ova moja pohvala sarajevskoj policiji bude i moj posljednji prijekor otužnoj sarajevskoj političkoj kasabi u kojoj su ljudi s pendrecima mnogo dalje zakoračili u modernitet i civilizaciju od onih s umjetničkim rekvizitima u rukama, zastupničkim knjižicama u džepovima i s ahmedijama na glavama.

Piše: Elis Bektaš za Preokret; Foto: Pokolj nevinih, Cornelis Cornelisz. van Haarlem

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top