Rat u Ukrajini nije ništa drugo nego kulminacija 30-godišnjeg projekta američkog neokonzervativnog pokreta (neokon). Bajdenova administracija je prepuna istih onih neokonzervativaca koji su se zalagali za za američke intervencionističke ratove u Avganistanu (2001.), Iraku (2003.), Siriji (2011.), Libiji (2011.), i koji su učinili bukvalno sve da izazovu rusku invaziju na Ukrajinu.
Rezultati neokona su jedna od neusporedivih katastrofa, ali je Bajden, svejedno, popunio svoj tim neokonzervativcima. Shodno tome, Bajden usmjerava Ukrajinu, SAD i Evropsku uniju ka još jednom geopolitičkom debaklu. Ako Evropa ima imalo prisebnosti, odvojiće se od ovih američkih vanjskopolitičkih katastrofa.
Neokonzervativni pokret je nastao 1970-ih oko grupe intelektualaca, od kojih su nekoliko bili pod utjecajem politologa sa Univerziteta u Čikagu Lea Strausa i klasičara sa Univerziteta Yale Donalda Kagana. Lideri neokona su bili Norman Podhoretz, Irving Kristol, Paul Wolfowitz, Robert Kagan (Donaldov sin), Frederick Kagan (Donaldov sin), Victoria Nuland (Robertova žena), Elliott Cohen, Elliott Abrams i Kimberley Allen Kagan (Frederikova žena) .
Glavna poruka neokona je da SAD moraju dominirati u vojnoj moći u svim regijama svijeta i da se moraju suprotstaviti rastućim regionalnim silama koje bi jednog dana mogle dovesti u pitanje globalnu ili regionalnu dominaciju SAD-a. Najprje Rusiji i Kini. U tu svrhu, američka vojna snaga bi trebala biti unaprijed raspoređena u stotinama vojnih baza širom svijeta, a SAD bi trebale biti spremne da po potrebi vode ratove po izboru. Sjedinjene Države treba da koriste Ujedinjene nacije samo kada su one korisne za američke interese.
Ovaj pristup je prvi iznio Paul Wolfowitz u svom nacrtu Smjernica o politici odbrane (DPG) koji je napisan za Ministarstvo odbrane 2002. godine. Nacrt je pozivao na proširenje sigurnosne mreže predvođene SAD-om na Centralnu i Istočnu Evropu uprkos eksplicitnom obećanju njemačkog inostranog Ministar Hansa Dietrich Genschera iz 1990. da ujedinjenje Njemačke neće biti praćeno proširenjem NATO-a na istok.
Wolfowitz je također iznio argumente za američke ratove koje SAD odaberu da vode, to jest braneći pravo Amerike da djeluje nezavisno, čak i potpuno sama, kao odgovor na krize koje su SAD ocijene zabrinjavajućima. Prema riječima generala Wesleyja Clarka, Wolfowitz je već u maju 1991. jasno stavio do znanja Clarku da će SAD voditi operacije promjene režima u Iraku, Siriji i drugim bivšim sovjetskim saveznicima.
Neokonzervativci su se zalagali za proširenje NATO-a na Ukrajinu čak i prije nego što je to postala zvanična američka politika pod predsjednikom Georgeom W. Bushom mlađim 2008. Oni su članstvo Ukrajine u NATO-u vidjeli kao ključ za regionalnu i globalnu dominaciju SAD-a. Robert Kagan je u aprilu 2006. opisao neokonzervatorski slučaj za proširenje NATO-a:
„Rusi i Kinezi ne vide ništa prirodno u [„obojenim revolucijama” bivšeg Sovjetskog Saveza], već samo seriju državnih udara koje podržava Zapad i koji su osmišljeni da unaprijede zapadni utjecaj u strateški vitalnim dijelovima svijeta. Jesu li toliko pogriješili? Ne bi li uspješna liberalizacija Ukrajine, koju su poticale i podržavale zapadne demokratije, mogla biti samo uvod u inkorporaciju te nacije u NATO i Evropsku uniju – ukratko, širenje zapadne liberalne hegemonije?”
Kagan je priznao strašne implikacije proširenja NATO-a. On citira jednog stručnjaka koji je rekao: “Kremlj se ozbiljno sprema za ‘bitku za Ukrajinu’.”
Drugim riječima, neokonzervativci su tražili tu bitku. Nakon pada Sovjetskog Saveza, i SAD i Rusija trebale su zajednički naći soluciju neutralne Ukrajine, koja bi bila osjetljiva tampon zona i sigurnosni ventil. Umjesto toga, neokonzervativci su željeli “hegemoniju” SAD-a, dok su Rusi prihvatili bitku dijelom u odbrani, a dijelom iz vlastitih imperijalnih pretenzija. Radi se o sjenci Krimskog rata (1853-6), kada su Britanija i Francuska nastojale oslabiti Rusiju u Crnom moru nakon ruskih pritisaka na Osmansko carstvo.
Kagan je ovaj članak napisao kao privatni građanin u vrijeme dok je njegova supruga Viktorija Nuland bila američki ambasador pri NATO-u pod George W. Bushom, mlađim.
Nuland je bila neokonzervativac par excellence. Osim što je služila kao Bushov ambasador u NATO-u, bila je pomoćnica državnog sekretara predsjednika Baracka Obame za evropska i evroazijska pitanja tokom 2013-17., kada je učestvovala u svrgavanju ukrajinskog proruskog predsjednika Viktora Janukoviča, a sada služi kao Bajdenova državna podsekretarka koja vodi američku politiku u odnosu na rat u Ukrajini.
Neokonzervativni pogledi se zasnivaju na prevashodno lažnoj premisi: da američka vojna, finansijska, tehnološka i ekonomska superiornost omogućava da diktira uslove u svim regionima sveta. To je pozicija izvanredne oholosti bazirana na izvanrednom nedostatku dokaza.
Od 1950-ih, SAD su bile u zaustavljene ili poražene u gotovo svakom regionalnom sukobu u kojem su učestvovale. Ipak, u slučaju “bitke za Ukrajinu”, neokonzervativci su bili spremni da izazovu vojnu konfrontaciju s Rusijom širenjem NATO-a, a zbog žestokih prigovora Rusije i jer gorljivo vjeruju da će Rusija biti poražena američkim finansijskim sankcijama i NATO-ovim oružjem.
Institut za proučavanje rata (ISW), neokonzervatorski think-tank na čelu s Kimberley Allen Kagan (i uz podršku ko zna kakvim izvođačima vojne industije kao što su General Dynamics i Raytheon), nastavlja obećavati ukrajinsku pobjedu.
Što se tiče napretka Rusije u ratu, ISW je ponudio tipičan komentar:
„Bez obzira na to koja strana drži grad [Sieverodonjeck], ruska ofanziva na operativnom i strateškom nivou vjerovatno će kulminirati, dajući Ukrajini priliku da ponovo pokrene svoju kontraofanzivu na operativnom nivou kako bi potisnula ruske snage unazad.”
Činjenice na terenu, međutim, govore drugačije. Ekonomske sankcije Zapada su imale vrlo malo negativnog uticaja na Rusiju, dok je njihov „bumerang“ efekat na ostatak sveta bio veliki.
Štaviše, kapacitet SAD-a za opskrbu Ukrajine municijom i oružjem ozbiljno je sputan američkim ograničenim proizvodnim kapacitetom i prekinutim lancima opskrbe. Ruski industrijski kapaciteti su naravno veći od ukrajinskih. Ruski BDP je bio otprilike 10 puta veći od ukrajinskog prije rata, a Ukrajina je sada izgubila veliki dio svojih industrijskih kapaciteta u ratu.
Najvjerovatniji ishod trenutnih borbi je da će Rusija osvojiti veliki dio Ukrajine, možda čak ostavljajući Ukrajinu bez izlaza na more, ili velikog dijela tog izlaza. Frustracija će rasti u Evropi i SAD-u zbog vojnih gubitaka i stagflatornih posljedica rata i sankcija.
Posljedice bi mogle biti razorne, ako desničarski demagog u SAD-u dođe na vlast (ili se, u slučaju Trumpa, vrati na vlast) obećavajući da će obnoviti izblijedjelu vojnu slavu Amerike opasnom eskalacijom.
Umjesto da se rizikuje ova katastrofa, pravo rješenje je da se okončaju neokonzervatske fantazije u proteklih 30 godina i da se Ukrajina i Rusija vrate za pregovarački sto, a NATO se obaveže da će okončati svoje proširenje na istok na Ukrajinu i Gruziju, a u zamjenu za održiv mir koji poštuje i štiti suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine.
Jeffrey D. Sachs je univerzitetski profesor i direktor Centra za održivi razvoj na Univerzitetu Columbia, gdje je vodio The Earth Institute od 2002. do 2016. On je također predsjednik Mreže za rješenja održivog razvoja UN-a i povjerenik Komisije UN-a za širokopojasnu mrežu za razvoj. Bio je savjetnik triju generalnih sekretara Ujedinjenih naroda i trenutno služi kao zagovornik SDG-a pod generalnim sekretarom Antoniom Guterresom. Sachs je autor najnovije knjige A New Foreign Policy: Beyond American Exceptionalism (2020). Ostale knjige uključuju: Izgradnja nove američke ekonomije: pametno, pošteno i održivo (2017) i Doba održivog razvoja (2015) sa Ban Ki-moonom.