ELIS BEKTAŠ: Vaspitno-obrazovna cucla za Tarika Haverića

Potraga za što potpunijim razumijevanjem razloga zbog kojih je neko društvo zapalo u stanje degeneracije dovešće do nepotpunih, samim tim i pogrešnih pa nužno i štetnih zaključaka, ako tragač za tim razlozima zanemari misao koju Alber Kami ispisuje u svojim Hronikama i koja nas podsjeća da fašizam ne izrasta iz vrlina fašista, već iz grešaka liberala. Funkcija koju Kami uspostavlja između fašista i liberala, u izvornom i znatno širem značenju tog pojma od onog današnjeg, ostaće važeća i ako zamijenimo učesnike u njoj i umjesto njih ubacimo ma koje regresivne i progresivne snage u nekom društvu.

Te su Kamijeve riječi podsjetnik i opomena da kritika društva i procesa u njemu mora počivati na svijesti o kompleksnoj i neraskidivoj međuzavisnosti pojava i odnosa unutar društva, koji bitno nadrastaju običnu dvosmjernost. Suziti kritički fokus na samo određene pojavne aspekte u društvu znači odbaciti mogućnost da se shvate stvarni uzroci degeneracije i uspostavi precizna i valjana dijagnoza, to znači nastupati iz pozicije apologete ili promotora neke agende, koja svoje partikularne ciljeve pretpostavlja ideji javnog i opšteg dobra, a od mišljenja zahtijeva da odbaci dosljednost, jer dosljedno mišljenje ne čini korist agendama i njihovim zahtjevima za utilitarnošću.

Kamijev elegantni dijalektički aforizam bljesnuo mi je u sjećanju čim sam počeo čitati najnovji tekst Tarika Haverića, Cucla za konstitutivne narode, kog je sa njegovog bloga prenio Prometej. Haverić u svoj, inače solidan tekst u kom se osvrće na identitarne zbunjenosti i ideološka zastranjenja u bošnjačkom etničkom korpusu, odnosno u njegovom konzervativnom segmentu, već na samom početku u igru uvodi i mene, podsjećajući čitaoca na jedan moj tekst star šest godina, objavljen u magazinu Stav, a u kom sam se pozabavio Haverićevim tadašnjim umovanjem i greškama u njemu.

Taj moj tekst je, priznajem, prilično žestok i provokativan, pa potrebu Haverićeve taštine da se i nakon toliko godina brani od njega mogu razumjeti, a čak i kad ja ne bih to mogao razumjeti, ne postoji ništa što bi moj tekst u javnom prostoru branilo od nečijeg prava da ga podvrgne svojoj kritici, takođe u javnom prostoru. Nije, dakle, problem što se Haverić sjetio kako sam ga naružio, problem je način na koji on današnjem čitaocu interpretira moj tekst, manipulišući činjenicama na najelementarnijem nivou, a potom se služeći i lukavim implikacijama, koje su uvijek drag saveznik toj manipulaciji.

Najkraće rečeno, Haverić obavještava čitaoca da je stanoviti Elis Bektaš prije šest godina napisao koliko oštar toliko i pogrešan prikaz njegove knjige Kritika bosanskog uma, samo da bi na kraju taj isti Bektaš sam priznao da knjigu nije ni pročitao. To da sam u svom tekstu iznio takvo priznanje, Haverić nije slagao. Tačnije, on nije slagao skoro ništa, već je samo izostavio mnogo toga, selektivno odabravši kojim česticama mog teksta će slavodobitno zamahati ispred čitaočevih očiju i u njemu izazvati zgražanje nad tupavošću tamo nekog Bektaša. A selektivno izostavljanje činjenica bitnih za razumijevanje čitavog slučaja nije samo neetična manipulacija, već i implicitna laž, i to od one hinjske vrste, kakva se često sreće u ovdašnjoj degenerisanoj i atrofiranoj intelektualnoj zajednici.

Haverić inistira na predstavljanju mog davnog teksta kao prikaza njegove knjige, sa izrađenim “potpunim psihološkim profilom” samog Haverića, čije je djelo poslužilo tek kao povod. Obje te tvrdnje su potpuno neistinite. To što nisam pročitao Haverićevu knjigu nipošto ne može biti uzeto kao diskvalificirajuća zamjerka mom tekstu, jer u njemu postoji eksplicitno objašnjenje o čemu govori. “Šta se u njoj nalazi i o čemu sve govori Haverićeva Kritika bosanskog uma, ne znam, jer knjigu nisam pročitao. Znam samo šta je o njoj rekao autor reklamirajući je kao djelo nakon kog će nam biti jasno koliko je izopačen i nazadan taj bosanski, a prije svega bošnjački, odnosno muslimanski um…”

Haverić je, dakle, kao britki kritičar društvene stvarnosti i prominentni intelektualac, nesposoban za čitanje jednog novinskog tekstića na način koji će mu omogućiti elementarno razumijevanje pročitanog. Za njega je dovoljno da zna da je tim tekstom napadnut i da se mora osvetiti za nanijetu uvredu. To što ja izravno obavještavam svog čitaoca da ne pišem o knjizi koju nisam čitao već o intervjuu kog jesam čitao, za Haverića nema značaja, a uz to je siguran da će malo koji njegov čitalac provjeravati tačnost njegovih tvrdnji. Rugajući se meni što pišem o knjizi koju nisam pročitao, Haverić se narugao samome sebi što piše o tekstu kog je pročitao ali ga je bio nesposoban razumjeti.

Haverić mi potom laska tvrdnjom da sam načinio njegov “potpuni psihološki profil”, valjda da bi tako naglasio značaj sebe kao mete za medijsku harangu. Ni to nije tačno zato što ja jednostavno ne umijem načiniti takav profil jer to nadilazi moje stručne kompetencije, ali bih barem bio u stanju prepoznati takav profil kad bih ga imao pred očima, a Haverićeve stručne kompetencije ne dosežu čak ni do razumijevanja šta je to potpuni psihološki profil.

No ono što je u Haverićevim podmetanjima najodvratnije, jeste njegova namjera da uspostavi jasnu i neprekinutu ideološku poveznicu između moje kritike njegovog mudrovanja i tekstova koje su o njemu ispisali drugi. Na njegovu žalost, ta poveznica ne postoji niti se može uspostaviti bilo kojim postupkom koji ne zalazi u prostor vradžbina. Za razliku od drugih osvrta na Haverića i njegovo djelo u magazinu Stav, a koji su svi odreda napisani iz pozicije odbrane SDA i njene ideologije, a tek sporadično i odbrane bošnjaštva, ali samo u vizuri te stranke, dakle kao tradicijom obilježenog i zarobljenog kolektiva, zakočenog u povijesti, moj tekst o Haveriću drži se na pristojnoj udaljenosti od tako vulgarnih ciljeva i bavi se odbranom mišljenja kao preduslova razvijene pojedinačne svijesti bez koje ne može biti ni stvarne društvene svijesti i odgovornosti.

Ja Haveriću ni u kom slučaju nisam osporio pravo na kritiku bilo koje društvene pojave ili procese. Štaviše, uvijek ću pozdraviti svaku kritiku, to jačim aplauzom što je ona oštrija i žešća, ali samo pod uslovom da ta kritika počiva na korištenju valjanog i beskompromisnog instrumentarija, odnosno mišljenja. Samo takva kritika može poroditi nekakvu opštedruštvenu korist, a ona koja se, poput Haverićeve, pouzda u svoju prijemčivost za očekivanja određenog dijela javnosti i koja je za potrebe postizanja propagandnog efekta voljna bez premišljanja se odreći principa mišljenja, smatrajući da nekakav viši i plemenitiji cilj opravdava šlampavost i pogrešnost mišljenja, takva kritika će više koristi donijeti onome što je kritkovano.

Žestina, ponekad na samoj granici pretjerivanja, kojom tretiram Haverićevo mudrovanje u svom davnom tekstu nije tu samo zbog njega. Jednakom, a ponekad i još većom žestinom sam se obrušavao i na druge subjekte koji su ambciozno kretali u posao kritike društvene stvarnosti, kom nisu bili dorasli ili ga nisu dovoljno ozbiljno shvatali, pa su produkti njihovog umnog rada bila površna, banalna a katkad i vulgarna klepetanja nabijena doskočicama i opštim mjestima, a zbog sveopšteg sunovrata kriterijuma i svijesti u javnom prostoru, znalo se desiti i da im se potkrade ksenofobna ili šovinistička generalizacija ili opšte mjesto za koje su oni vjerovali da je potvrda njihovog progresivnog duha, samo zato što se površinski sadržaj te generalizacije ili opšteg mjesta ne poklapa sa onima koje takvi smatraju za zloćudno.

Zapuštena i troma svijest ujedno je i površna svijest, pa stoga ne shvata da zloćudnost generalizacija i opštih mjesta ne izvire iz pojmova koji su njima obuhvaćeni, već iz nakaradno uspostavljenih odnosa između tih pojmova. Onaj ko računa da njegova kritika jedne despotske, oktroizatorske ideologije ili agende bude uvjerljiva i da ima vrijednost, nipošto ne smije i sam nastupati sa despotskom sviješću, makar ona takva bila samo u nagovještaju. A upravo je ta despotska, satrapska svijest ključni problem kritičkog mišljenja u ovdšnjem javnom prostoru, jer su bolno rijetki i tihi oni glasovi koji ne nastupaju u ime neke agende koju smatraju neupitno superiornom vrijednošću, pa ubjeđuju javnost da ona sebe mora graditi kako bi zaslužila bolje sutra, a u protivnom i treba biti kažnjena tavorenjem u nazadnosti.

Premda me Haverić nastoji ugurati u neku agendu, ja agendu nemam, a nisam je imao ni prije šest godina kada sam se osvrnuo na njegovo šlampavo i nakaradno mudrovanje. Ja ne znam kakvo bi trebalo biti to bolje društvo i plašio bi me njegov dolazak ako bi se ono pojavilo po nečijim unaprijed artikulisanim vizijama. Zato uporno govorim o značaju proširivanja polja pojedinačne svijesti, jer samo sinergija izgrađenih pojedinačnih svijesti može izgraditi kakav-takav subjektivitet i unijeti novu vrijednost u društveni okvir. Bez izgrađenih pojedinačnih svijesti, i najidealnije uspostavljeno društvo brzo će izgubiti svoju svrhu – da bi društvo imalo svrhu, društvena svijest mora biti sposobna da je prepozna, tamo gdje je svijest skučena i otupljena, ona je ne može prepoznati, pa ta svrha tako prestaje i postojati, odnosno pretvara se u nešto drugo.

Ovaj tekst vjerovatno ne bih ni napisao, smatrajući izlišnim i bespotrebnim reagovati na spletkarenje nekog intelektualca, da sam Haverić jednim naizgled sićušnim, ali veoma hinjskim postupkom, nije opravdao potrebu da ovo bude napisano. On, naime, na veoma podmukao i nedovoljno eksplicitan način, ali koji čitaoca ipak u dovoljnoj mjeri navodi na ishitren zaključak (…pa je najpoznatiji anonimni saradnik magazina, Mustaj-beg Drnišlić, nakon skoro jednogodišnjeg uzaludnog čekanja da javnost shvati istinu o Kritici bosanskog uma i njenom autoru, odlučio da knjigu ipak pročita i prikaže.), implicira da se ja krijem iza pseudonima notornog Mustafe Drnišlića, koji u magazinu Stav već duže vrijeme ispisuje najrigidnije i najreakcionarnije tekstove i beskompromisno brani ideologiju koja izvire iz mladomuslimanskog legata.

Površnog Haverića na takav je zaključak vjerovatno navelo to što je Drnišlić, uprkos svojoj reakcionarnosti, ipak funkcionalno pismen, za razliku od većine ostalih pera u Stavu, koja posrću i teturaju pod shizofrenim zahtjevima što ih njihove agende i ideologije postavljaju pred njihov jezik, pretvoren u svjedočanstvo vlastite pravovjernosti i odanosti identitetu i tradiciji, ali je zbog toga izgubio sposobnost da uspostavlja jasne i valjane odnose sa stvarnošću. No uočiti sličnosti između pučkoškolske visokoparnosti anonimnog Drnišlića i mog pisanja, to zaista može samo neko površan u čitanju i trom u mišljenju.

Moje svojevremeno vjerovanje da je reakcionarnu i mitomansku svijest moguće prosvjećivati i emancipovati veoma brzo se pokazalo ne samo kao naivno, već i kao neracionalno, jer je to bilo vjerovanje u nemoguće. Zbog toga se moja svojevremena saradnja sa magazinom Stav veoma brzo okončala, na obostrano zadovoljstvo što više ne moramo izazivati međusobnu nelagodu i uz obostranu gorčinu što smo uopšte imali nekakvog zajedničkog posla. Jer ja u tom magazinu nisam dizao kumire neobošnjačke i mladomuslimanske mitomanije niti sam pothranjivo shizofrene zablude i isključivosti na kojima je ta ideološka močvara ležala, već sam uporno i kroz skoro svaki svoj tekst provlačio podsjećanje na značaj legalizma i misaone konzistencije u temelju svijesti, koja bez toga ne može razumjeti sakralni odnos prava i odgovornosti. Da li su kompromisi što sam ih tada činio imali svoje opravdanje ili ne, tema je o kojoj ću rado voditi principijelnu i otvorenu diskusiju, ali sigurno ne sa Haverićem, koji se u mojim očima još nije potvrdio kao ozbiljan mislilac, sposoban da preskoči barikade vlastite sujete i vlastite agende ne bi li stigao do jasnoće uvida i punoće razumijevanja pojava i odnosa koji oblikuju stvarnost.

Olako posezanje za simplifikacijama, selektivna manipulacija činjenicama, uspostavljanje relacija koje nemaju potvrdu u stvrnosti i vulgarno laganje – tamo gdje kritičko i u ambiciozni angažman uronjeno mišljenje koje sebe percipira kao progresivno boluje od takvih zastranjenja, da se vratimo na Kamijevu misao sa početka teksta, tamo i ono što je odista regresivno i reakcionarno ima manje razloga za bojazan. Društvo u kom i progresivno i regresivno mišljenje dijele prezir prema pojmovnoj preciznosti i logičkoj konzistenciji, nužno biva ujedinjeno degeneracijskim i entropijskim procesima kao zajedničkom tekovinom suprotstavljenih i polarizovanih snaga u tom društvu.

Za kraj ću dodati i to da se ostatkom Haverićevog teksta nisam bavio, jer ga smatram prilično solidnim, a da autor na početku nije podlegao histeričnim i osvetoljubivim kapricima vlastite taštine, ta solidnost bi imala mnogo veću vrijednost.

Piše: Elis Bektaš za Preokret; Foto: Fineartamerica

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top