SLOBODAN ŠOJA: Jedno moje ‘hm’ u vezi Rezolucije Bundestaga o BiH

Na inicijativu generalnog direktora UNESCO-a, sa svojim balkanskim kolegama ambasadorima pri UNESCO-u, prije skoro dvadesetak godina pripremali smo veliku konferenciju šefova država Zapadnog Balkana. Samit se održao u Ohridu 2003. godine u sklopu projekta ”Dijalog civilizacija”.

Kad smo dobili radni materijal, nekoliko mojih kolega se snažno pobunilo jer su u uvodnom tekstu, koji je pripremio sekretarijat UNESCO-a i gdje je trebalo obrazložiti zašto se održava konferencija, stajale porazne ocjene za sve balkanske zemlje.

Ispalo je da se radi o ludom svijetu koji se kroz cijelu istoriju neprestano mrzio i klao. Kazao sam kolegama da ih razumijem i dijelim mišljenje, ali im izgleda izmiče nešto važno: kad neko odluči nekoga liječiti mora dokazati da je bolestan. A kad bi na Balkanu sve bilo kako treba, ne bi se ni održavale visoke i skupe konferencije sa renomiranim doktorima i neobičnim pacijentima.

Kad sam upitao organizatore kako se mini balkanski samit može podvesti pod ”dijalog civilizacija” pošto na Balkanu postoji samo jedna civilizacija, organizatori su se zbunili. Shvatio sam da je mudrije ne postavljati takva logična pitanja. A i zdravije.

Velike zemlje i velike multilateralne organizacije su inače specijalisti da u svakome osim u sebi vide bolesnika. Onda se kao zabrinu za bolesnikovo zdravlje pa se ponude da ga upravo oni i niko drugi liječe lijepim riječima, demokratijom, inicijativama, deklaracijama, rezolucijama, a ako zatreba i oružjem.

Bosna i Hercegovina je sebi dozvolila igrati ulogu hroničnog pacijenta i hipohondra. Čak se time i ponosi pa ne prestaje tražiti pomoć stranih doktora. To je dobar znak da još dugo neće ozdraviti. Ohrabreni našom snishodljivosti i nepunoljetnosti, mnoge zemlje, institucije i organizacije bave se BiH najčešće iz koristi jer svi znaju da volimo kad se o nama priča i da jedva čekamo nove prestižne dijagnoze i terapije.

Krajem maja ove godine radna grupa iz njemačkog saveznog parlamenta (Bundestag) završila je tekst rezolucije ”Podržati Bosnu i Hercegovinu na putu ka boljoj budućnosti”. Tekst koji lijepo zvuči usvojen je bez rasprave i bez glasanja pet sedmica kasnije, u petak 8. jula 2022. godine.

U stvari, raspravljalo se i glasalo jedino o slanju njemačkih vojnika u BiH. Rezolucija je tek popratni certifikat ovjeren u parlamentu za sve njemačke vojnike koji odlaze u mirovnu misiju.

Gledajući uživo prenos rasprave u Bundestagu i čitajući udarni uvodni dio rezolucije na njihovoj zvaničnoj stranici (”BiH se nalazi u teškoj političkoj krizi koja bi se mogla pretvoriti u bezbjednosnu krizu i izložiti opasnosti teško postignuti mir na jugoistoku Evrope.”) odmah sam se sjetio svojih bezbrižnih pariških dana kad smo u UNESCO-u smišljali kako da upametimo i usrećimo nemirne Balkance.

Čim pročitate nešto ovako, odmah dobijete želju da pomognete i pošaljete vojsku. Ja, doduše, nešto ne vidim velike bezbjednosne probleme u BiH već svuda oko nas vidim samo sjecikese, nemoral, neodgovornost i laž, ali vjerovatno će i mene trebati liječiti.

Treba me sigurno liječiti i zato što ne vidim zašto je za BiH uopšte bitno šta će stajati u Bundestagovoj rezoluciji? Čime nas ona obavezuje? Zar nismo suverena zemlja? Na kraju, zašto naša diplomatija svima ne objasni da smo nezavisna zemlja kojoj ne trebaju strane rezolucije koje se u zemlji različito i svadljivo tumače, već nam je potrebna konkretna saradnja u korist svih?

Apsurd postaje potpun, a politička nepunoljetnost na vrhuncu kad dva dana uoči davno predviđenog glasanja u Bundestagu član Predsjedništva BiH Željko Komšić privatno, a ne u ime Predsjedništva, u formalno i sadržajno naopako sastavljenom pismu rukovodstvu Bundestaga i poslanicima, kaže kako ”sve vas ljubazno želim zamoliti da 8. jula u Bundestagu usvojite rezoluciju ‘semafor-koalicije’ Pružiti podršku BiH na putu u bolju budućnost”. Tipičan primjer poziva stranim liječnicima da nas liječe!

Naglašava se da ”za građane BiH, za moju zemlju, je ovaj zahtjev kao putokaz njemačke politike prema BiH od najveće važnosti. Vi danas odlučujete o tome u kojem pravcu će moja zemlja dalje ići. Zato vas molim da prihvatite ovaj zahtjev i na taj način nas podržite na putu ka EU”. Politički amaterizam i tragikomična plitkost na djelu.

Državnici bi se trebali boriti za dostojanstvo zemlje, a ne za njeno dodatno degradiranje. A drugo, odnosno prvo: o tome u kojem će pravcu ići BiH odlučuju mnogo više stanovnici iz Vionice kod Čitluka, Agića kod Dervente i Brekovice kod Bihaća nego poslanici u Bundestagu.

Naravno da stanje kod nas jest alarmantno, ali ne trebaju nam strane rezolucije da to spoznamo već nam treba svijest za revolt u narodu koju niti jedna rezolucija ne može probuditi.

Da ne bude zabune, želim naglasiti da se njemačka ozbiljnost i temeljitost mogu osjetiti u najvećem dijelu rezolucije koja je veoma znalački napisana. Ona je realna, sveobuhvatna, korektna i korisna. U svom trećem i najboljem dijelu, rezolucija otvara široke i brojne mogućnosti saradnje.

Isto tako, kad bi bilo koja struktura vlasti u BiH napravila i izglasala ovakav dokument to bi bio korak od sedam milja za zemlju, jer ova odlična i vrlo precizna rezolucija jasno naglašava naše glavne slabosti i nudi rješenja.

Osnovna slabost rezolucije su dijelovi teksta koji su očigledan plod lobiranja, čime rezolucija odmah gubi i na važnosti i na ozbiljnosti. Drugim riječima, nije problem u tekstu rezolucije već je problem u posljedicama koje ona izaziva u podijeljenoj zemlji koju loši dijelovi rezolucije samo dodatno podijele. Evo primjera.

U jednoj rečenici u nekoliko riječi briljantno se ispisuje istorija naše stvarnosti posljednjih decenija: ”Nacionalističke političke elite u zemlji iz srpskih, hrvatskih i bošnjačkih partija svjesno instrumentaliziraju i pojačavaju tobožnje etničke razlike koje potom eksploatišu s ciljem ličnog bogaćenja i čuvanja vlastite moći”.

Ova njemački precizna rečenica vrednija je od cijelog teksta rezolucije i bolja je od hiljada političkih analiza lokalnih tumača naše stvarnosti. Ali upravo zbog toga se u političkim medijima ignoriše, a zbog sličnih i za vlast nepovoljnih rečenica rezolucija još nije integralno prevedena na naš jezik.

Međutim, odmah poslije te savršene rečenice dolazi ubačena rečenica koja de facto negira prethodnu! Ali to je ključna lobistička rečenica, ona koju će naši politički mediji i političari jedino navoditi i neprestano ponavljati i time praviti razdor u zemlji.

Nakon optužbi na račun svih triju nacionalizama, kad je trebalo poimenično navesti krivce, naglo u magli nestaje jedan krivac pa na čistini ostaju samo Milorad Dodik i Dragan Čović. Tvrdi se da oni ”namjeravaju uništiti državu kao domovinu raznolikog stanovništva”. Dodaje se da je takva politika ”prijetnja miru na jugoistoku Evrope. Ona je neprihvatljiva i zahtijeva čvrst i odlučan otpor od strane EU-a, njenih članica i međunarodne zajednice”.

Stoga ne čudi što su prve reakcije mnogih medija u BiH u petak 8. jula poslije 14 sati bile otprilike iste: ”Bundestag presudio: za teško stanje u Bosni i Hercegovini krivi su Dodik i Čović”. Istovremeno, proslava ”nevinih” povodom ”pobjede” nad ”krivcima” odmah je počela. Uvijek zaboravljamo da zluradi trijumfalizam jednih, redovno izaziva nezadovoljstvo i otpor drugih, a to zemlji nikad ne donosi korist jer je održava podijeljenom.

Poslanik Bundestaga Josip Juratović, u odnosu na BiH najlucidnija i najobjektivnija osoba u Bundestagu, a vjerovatno i u Njemačkoj, čovjek koji savršeno poznaje stanje u BiH, neprestano je upozoravao da je navođenje dvaju, a ne triju krivaca krupan nedostatak, ali drugi su bili uticajniji od njega.

Željko Komšić je izjavio da je Juratović ljubomoran na mlađeg kolegu (Adis Ahmetović) u Bundestagu, koji je učestvovao u izradi rezolucije, pa smatra da je to vjerovatno razlog zašto ”kontrira”. Juratović je naravno bio u pravu i to vide i vidjeće svi oni koji žele vidjeti, razumjeti i istinski pomoći jednoj zabludjeloj zemlji koja ne želi sebi pomoći.

Navodi se takođe i druga važna lobistička rečenica: ”Takozvani ‘princip legitimnog predstavljanja’ mora biti odbačen”. Ova je rečenica direktno usmjerena protiv hrvatske strane jer ona najviše insistira na tom načelu pošto već dugo ne uspijeva odabrati svog kandidata u Predsjedništvo.

Princip legitimnog predstavljanja u Predsjedništvu BiH jest anahronizam i kamo sreće da ne postoji. Zemlja će istinski biti srećnija kad potpuno nestane taj princip, ali sve dok ga danas, zbog Komšićevih prevara, podržava u rastućem broju više od 80 posto razočaranog hrvatskog življa, trebalo bi slušati njihovu volju, kakva god bila. Put do ukidanja legitimnog predstavljanja je brži bez prevara.

Ukratko, bez navedene dvije rečenice, prve koja je potpuno netačna i druge koja je pristrano i neoprezno naredbodavna, rezolucija bi bila odlična i veoma korisna jer se Njemačka ne bi stavljala u poziciju arbitra već prijatelja koji samo dijagnosticira glavne probleme i bolesti našeg društva, a liječenje prepušta nama, suptilno nudeći svoju pomoć ukoliko bismo je željeli zatražiti. Od velikog naroda kao što je njemački treba uvijek prihvatiti ponuđenu pomoć.

Naročito stoga što dvadeset i dvije tačke u završnom dijelu rezolucije, one koje nije dotakla lobistička ruka, predstavljaju suštinu onoga što je našoj zemlji neophodno. Kad bi svaku usvojila i implementirala, BiH bi bila srećna i bogata zemlja.

Koliko je Njemačka ozbiljna i pedantna vidi se i po tome što je jedna tačka posvećena civilnim ratnim invalidima i njihovim potrebama za poslom i lijekovima. Mislili su zaista na sve, djecu, majke, žene…

Ali, avaj, sve što je tamo napisano tako dobro i dobronamjerno, niko kod nas neće uzeti za ozbiljno jer našim vlastodršcima je jedino važno koga su Nijemci okrivili, a koga amnestirali, kao i to da su negativno ocijenili hrvatsku borbu za legitimno predstavljanje. Sasvim dovoljno za nove sukobe. I nove rezolucije.

Piše: Slobodan Šoja za Autograf.hr
Foto: Pexels

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top