VUK BAČANOVIĆ: Izbijanje iz pameti

Sve što se pametno i smisleno imalo reći i napisati na bilo koju temu rata i ratnih zločina 1992-1995 u BiH odavno je rečeno i napisano. Suhe činjenice su svima dostupne. Svi dokumenti, su manje-više, javni za sve one koji žele imati uvida u njih. Sasvim je drugačije što svi segmenti kolonijalno-kompradorske uprave u provizorijumu BiH ne znaju šta bi s tim činjenicama, osim da ih selekcijom pretvaraju u lažljive konstrukcije za održavanje mrzilačkih tenzija. U skladu sa tom morbidnom agendom, kultura sjećanja na sve što ima veze sa ratnom Srebrenicom i Podrinjem, ne prestaje se oblikovati na način da se drži u statusu simboličkog plijena perfidnih huškača i manipulatora ljudskim traumama. To su, ove godine, posebno dokazala dva slučaja. Prvi, postavljanja fotografija ubijenih srpskih civila i pripadnika VRS uz magistralni put kojim su trebali proći učesnici komemorativnog Marša mira na putu za Srebrenicu, a drugi medijska histerija zbog, navodno, prosrpskog govora premijera Crne Gore, Dritana Abazovića na ovogoišnjoj dženazi i komemoraciji za 50 bošnjačkih žrtava 11. jula u Potočarima.

Postavljanje fotografija je uz magistralni put je, navodno, trebalo biti performativno upozorenje na nejednako tretiranje srpskih civilnih žrtava u Podrinju 1992-1993. Propagandisti, zaduženi za postavljanje fotografija su po ko zna koji put poručili da niko nije odgovarao za „3267 srpskih civila ubijenih u Srebrenici i okolini 92-95“. Razumljivo je da propagandisti ignorišu egzaktne podatke Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije Republike Srpske prema kojima je  od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je  2.385 Srba, od čega su 1.974 vojnici, a 387 civili. Posao im je da ignorišu jer je megalomanija majka svake propagande, pa makar se ignorisale institucije vlastite republike, što je, zapravo čin njihovog obesmišljavanja. Još jadnije je, u tom kontekstu, pozivanje na nekažnjavanje zločina nad podrinjskim Srbima, kada je i malom djetetu jasno da je Naser Orić kao glavnokomandujući ARBiH za Srebrenicu oslobođen upravo zahvaljujući uslugama svojih dobrih prijatelja, lokalnih podrinjskih srpskih mafijaša, često bivših pripadnika VRS, koji su, sebi svojstvenim metodologijama, što zastrašivanjem, što potplaćivanjem, činili da svjedoci gube pamćenje, predomišljaju su od ročišta do ročišta, odjednom zaključuju da ono što su vidjeli zapravo nisu vidjeli, već da su se zbunili i tome slično. Prirodno je da i ove činjenice nisu od neke naročite važnosti propagandistima s obzirom na komemoraciju srpskim žrtvama koja se svake godine održava u Bratuncu, koliko bespotrebno dizanje tenzija i izazivanje skandala, bez kojih ni jedna predizborna kampanja ne bi bila ono što jeste. A u kolonijalnom provizorijumu BiH predizborna kampanja i s njome vezana drama nikada ne prestaje.

Jer posao propagandista svakako nije da, više nego opravdano ojađenu, sirotinju, podsjeti na koji način je, SDA na izborima 1991. pomagala SDS-u i obrnuto, već i to koliku odgovornost za užasnu smrt članova njihovih porodica nosi civilna i vojna vlast same Republike Srpske, koja je 1992, kontrolišući „nekontrolisane“ paravojne formacije, od aprila do avgusta 1992. poubijala približno 15.000 bošnjačkih civila, a ono što nije uspjelo da se domogne teritorije pod kontrolom ARBiH, okružila u Srebrenici, da bi onda, izgladnjele i očajne ljude, ostavila na čuvanje vojno neškolovanim seljacima sa nekolicinom pušaka i ne pomišljajući da bi unezvjereni ljudi pod PTSP-om, od kojih su mnogi u masakrima izgubili članove porodica, možda pokušati da se osvete nad, također, nedužnim ljudima od kojih su mnogi, jasno, bili žene, djeca i starci? Što, naravno, to osvetu ne čini ničim što je moralno, prihvatljivo ili oprostivo, ali u postojećim uslovima i dalje nimalo neočekivano.

Poslovični nehaj srpskih vlasti nad sudbinom vlastitog naroda, najbolje objašnjen čuvenom sentencom Radovana Karadžića: „Narod neka ide u pičku materinu!“, može se mjeriti mjeriti samo sa nadasve genijalnom strategijom Alije Izetbegovića „Žrtvovaću mir za suverenu i nezavisnu BiH”, pri čemu za tu žrtvu nisu bili predviđeni ni on ni njegova porodica, ni kriminalni kartel SDA, već oni kojima je obezbijedio vrlo malo ili nimalo oružja za odbranu golih života.

Bizarnost ovogodišnje srebreničke predstave u organizaciji SNSD-a doživjela je svoju kulminaciju projekcijom dokumentarnog filma Zločin protiv Srba: stradanje Srba u srednjem Podrinju, u čemu ne bi bilo ništa loše, da se ne radi o politizaciji ljudske patnje u režiji dežurnog subinteligenta Vojina Pavlovića, koji je, nesvjesno, rekao suštinu svih odnosa u BiH: “Što je Orić za Bošnjake, za mene je general Mladić!“ Drugim riječima, svi volimo kriminalce, ološ, psihopate i masovne ubice, time se dičimo i živimo od monstruozne zluradosti.

Jer je samo u paklu radosnog očekivanja i patološkog učitavanja zla i tamo gdje ga nema nespretna, nespretna ali posve bezazlena izjava premijera Crne Gore, Dritana Abazovića mogla izazvati toliku količinu verbalnog linčovanja. Šta je Abazović, zapravo, rekao? Najprije, aludirajući na talmudsko-kur’ansku misao o ubistvu jednog nevinog čovjeka kao činu ubistva čitavog čovječanstva, da je 11. jula „ovdje ubijeno čovječanstvo“, a zatim:

Prošlost ne možemo da promijenimo, možemo da promijenimo samo budućnost. Na nama je da izaberemo da li želimo i dalje da živimo u balkanskoj međi ili želimo da pogledamo istini u oči, da pružimo podršku porodicama žrtava i da nas ovi nišani bijeli, podsjete na nevine žrtve, ne Bošnjaka, nego ljude. Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima, i nisu ga počinile vojske nego politike zla, politike smrti, politike prevara. Zato treba da mijenjamo stvari, da kada izađemo odavdje pogledamo jedne druge u oči i da shvatimo da ima dosta toga što možemo promijeniti nabolje. Da učimo na greškama, da budemo bolji ljudi. Uime Vlade Crne Gore upućujem najveći naklon svim žrtvama, podršku porodicama i da samo zajedno možemo da gradimo mnogo ljepšu budućnost.

Ako se ovaj pasus čita u kontekstu početka govora, onda je jasno da je Abazović, istina nedovoljno precizno (što mu je veliki retorički minus i brzopletost), aludirao na obezljuđivanje, to jest dehumanizaciju ljudi koji su bili Bošnjaci, na to da su, očima neljudi, proglašeni neljudima koji mogu biti ubijani kao životinje. Zbog toga nas bijeli nišani moraju podsjetiti da su oni bili ljudska bića po pravima i dostojanstvu jednaka svim drugim ljudskim bićima, a koja su ubijena radi politike zla, smrti i obmane, odnosno dehumanizacije, koju, istina, izvršavaju vojske, ali su za njih prevashodno odgovorni ideolozi i političari, a tek onda izvršioci onoga što takve politike predstavljaju. Drugim riječima, samo je politika suštastvene izopačenosti i zluradosti u Abazovićevim riječima mogla prepoznati uvredu. Pogotovo, jer je cjelokupna hajka osmišljena da se politički pomogne Milu Đukanoviću. Istom onom Đukanoviću koji je 1993. u vrijeme vojnog okruženja Srebrenice od strane VRS sjedio u Vrhovnom savjetu odbrane SRJ, u prisustvu Radovana Karadžića i u njemu na sjednici, govoreći u prvom licu množine, izrekao sljedeće:  

„U državotvornom smislu u Bosni i Hercegovini imamo gotovo optimalan rezultat. Kada kažem „gotovo optimalan rezultat”, onda valjda nije sporno da smo zadovoljni teritorijama koje tamo držimo; gotovo je optimalan zbog toga što još nismo realizovali onaj krajnji cilj da postane sastavni dio zajedničke države… Mi činimo ustuknuće i pristajemo na zajedničku državu u BiH, za koju smo apsolutno sigurni da nema nikakvu perspektivu, jer je takva struktura, takav njen sadržaj i koja nam onemogućava da se u bliskoj budućnosti vratimo osnovnom rješenju – Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini koja će kasnije biti u mogućnosti da se integriše i da dođemo do konačnog cilja.“

Dakle, dok je u mučnom performansu histerične sarajevske javnosti, Abazović gotovo izjednačen sa egzekutorima Srebreničana iz 1995, ta ista javnost zapravo smišljeno pomaže čovjeku koji je direktni saučesnik i dokazani logističar jedne od antijugoslovenskih politika „zla, smrti i obmane“ koja je do tih egzekucija neminovno vodila. I to jedino zbog toga što je nekadašnji antibošnjački, radi čistog oportunizma i spasavanja vlastite kože, zamijenio rigidnim antisrpskim šovinizmom. Vrhunac delirijuma zla i pokvarenosti predstavlja, međutim, reakcija Đukanovićevog trenutnog heralda, nekadašnjeg vojnika VRS, Dragana Bursaća koji Abazoviću koji je rođen 1985. Spočitava da je „moralni kepec“ , pri čemu kaparisani egzekutor Đukanovićevog novog šovinizma namjerno zaboravlja da svojim moždanim proljevima poput „prismrditi srpstvu“ to radi upravo on, izjednačavajući cjelokupnu kulturu jednog naroda sa nečim što je kužno i smrdljivo i što, sljedstveno takvoj retorici, očigledno treba završiti u nekoj spalionici smeća i svega što smrdi.

Pri tome je jasno da je Abazović, što zbog porodičnih što zbog poslovnih veza, nižerangirani partner Aleksandra Vučića (nekadašnjeg, a vjerovatno i sadašneg velikog fana lika i djela Ratka Mladića) i albanskog premijera Edija Rame u kreiranju raja za trgovinu narkoticima koji se drugačije još zove „Otvoreni Balkan“, ali zar to i trenutno nije i ne bi opet bio kameleon Milo Đukanović? Na kraju krajeva, ko su moralni kepeci da pridikuju moralnim kepecima i obrnuto? Svi oni koji su topose stradanja i godišnje komemoracije žrtvama svih obezljuđivanja u posljednjih 70 godina pretvorili u političke govornice cijelog spektra huškačkih govnara, manipulatora i lešinara, a spomeničku kulturu u kockarske žetone. I dok se liju hektolitri lažnih suza, dok se performativni moralisti takmiče ko će ispustiti oportuniji krik i urlik, u skladu sa određenim koordinatama, u svoj toj huci i buci, teško većini porodica žrtava i njihovom potomstvu. U njihovoj stravičnoj samoći.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže

1 thought on “VUK BAČANOVIĆ: Izbijanje iz pameti”

  1. Jedino greši za Vučića. Otkad je došao na vlast insistira na srpsko-bošnjačkom pomirenju (2 od 3 bošnjačke stranke su u vlasti, a jedno vreme je bila i treća; otišao u Srebrenicu, bio kamenovan, a nije digao toliku “frku”; išao u “Sandžak” da smiri tenzije nakon pevanja šovinističkih pesama u Priboju; gradi se auto-put od Beograda do Sandžaka i do Sarajeva; vakcine; stalno insistira na važnosti srpsko-bošnjačkih odnosa…), ali s druge strane nema adekvatnog odgovora. Bošnjaci uporno biraju da budu sanitarni kordon Hrvatskoj prema Srbima i to je nažalost konstanta “sarajevske politike”.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top