Drugi svetski rat još se nije bio ni završio kad je u aprilu mesecu 1945, Anica Savić-Rebac na Kolarcu održala predavanje „Persi B. Šeli kao veliki pesnik socijalizma“. U tom predavanju, ona potencira „živost i treperivost“ scena u Šelijevoj lirskoj drami „Helada“. Upravo u toj drami, koja spada među Šelijeva testamentarna dela, nalaze se stihovi koji danas skoro da imaju dnevnopolitičku težinu.
Osmog jula ove godine navršila su se tačno dva veka od smrti jednog od najvećih engleskih pesnika svih vremena: Persija Biša Šelija. Ako je suditi po površnom uvidu u glavne britanske medije, ova važna jubilarna godišnjica nije privukla preteranu pažnju. Pažnja javnosti je još uvek usmerena na rat u Ukrajini, a onda, po ekstenziji, u kontekstu kulture, na pokušaje kanselovanja ruskih umetnika. Takođe, prošla godina je bila godina obeležavanja dvestote godišnjice smrti Džona Kitsa, pa je, imajući u vidu bliskost ove dvojice pesnika, naročito u posthumnoj recepciji, ova Šelijeva dvestogodišnjica pomalo preblizu utisku reprize.
Besmrtni su smrtni
Lord Bajron (1788-1824), Persi Šeli (1792-1822) te Džon Kits (1795-1821) – tri su ključne figure engleskog romantizma. Svi su umrli mladi, a najstariji među njima je živeo najduže. U kalendarskom smislu, životi su im kao ruske lutke: najstariji je nadživeo srednjeg, dok je srednji nadživeo najmlađeg. Kits se i rodio i umro za Šelijevog života, kao što se sam Šeli i rodio i umro za Bajronovog života. Bajron je u svoje vreme bio najveća zvezda od svih njih – bio je, neki će reći, i protoselebriti u kontekstu modernog sveta; nije ga slučajno Kamil Palja poredila sa Elvisom Prislijem.
Šeli je u intelektualnom, pa ponešto i političkom smislu, bio najradikalniji. Sa aspekta dela, međutim, Kits je verovatno najveći pesnik, a, evo, i već i više od dve stotine godine nakon njegove smrti, kruna njegovog opusa, tri-četiri ode i pet-šest soneta spadaju, uz Šekspirove i Blejkove stihove, u najbesmrtniju liriku engleskog jezika. Svu trojicu su magnetski privlačili Istok, Mediteran i Balkan.
Bajron je umro u Grčkoj, Šeli se utopio u Tirenskom moru, Kits je umro u Rimu.
Balkane moj
Kad je o Balkanu reč, Bajronov link je najpoznatiji i najsnažniji. Nije, međutim, da balkanske prilike nisu bile inspirativne i Šeliju.
Poslednje delo koje je za života objavio jeste „lirska drama” pod naslovom „Helada”. Neskriveno bazirana na modelu Eshilovih „Persijanaca”, drama je pisana iz perspektive osmanskog sultana Mahmuda koji kontroliše turske napade na Grčku. Kao u nekoj arhetipskoj situaciji, vojskovođa je nemiran i ružno sanja. Grčki pogled se artikuliše kroz hor koji čine zarobljene Grkinje.
Šeli je dramu pisao živeći u Pizi, a namera mu je bila da sav novac zarađen od drame donira Grcima koji su u to vreme podigli ustanak. U tom smislu, drama je i posvećena Aleksandru Mavrokordatu, grčkom političaru i jednom od vođa ustanka. Taj isti Mavrokordat se u Pizi družio sa Šelijem, a posle Šelijeve smrti u Grčkoj će upoznati i Bajrona.
Naslonjen na Eshila u tematskom i motivskom smislu, pišući, dakle, o ratu u Grčkoj, ali iz perspektive grčkih neprijatelja, Šeli odaje počast velikom antičkom dramatičaru fokusirajući se na snove, proročanstva i prizivanje duhova. Takođe, i način na koji se u drami koristi hor je vidno eshilovski, samo što je starce iz Eshilovog hora Šeli zamenio zarobljenim ženama. I mada je uticaj Eshila najjasniji, jedna skandinavska anglistkinja je vrlo precizno detektovala i uticaje Miltona te Kalderona.
Sloboda
U mnogo čemu, „Helada” je paradigmatična za Šelijev opus. U formalnom smislu, ona je „lirska drama” kao i „Oslobođeni Prometej” koji je po mnogima njegovo remek-delo. Takođe, motiv slobode koji se provlači kroz većinu onoga što je Šeli napisao, ovde je ključni.
Samom Šeliju je, po svedočenjima savremenika, do „Helade” bilo jako stalo. Čim je završio dramu, žurilo mu se da je objavi. Njegov britanski izdavač je, međutim, smatrao da su neke strofe i stihovi odviše radikalni pa je neko vreme odglagao objavljivanje. Knjiga je objavljena pet meseci nakon što je Šeli izdavaču poslao završen rukopis.
Reakcija javnosti je bila uglavnom negativna. O „Heladi” se malo pisalo, a i to malo što je pisano uglavnom je bilo negativno. To što je Šeli umro brzo nakon objavljivanja „Helade” uticalo je bar donekle na takvu recepciju. Zabeleženo je, recimo, da je jedan kritičar nameravao da objavi prikaz „Helade”, a onda je, nakon vesti o pesnikovoj smrti, umesto prikaza napisao nekrolog. S druge strane, iako je engleska javnost većinski podržavala Grke, Šelijeva drama bila je odviše kompleksan dramski tekst da bi bila doživljena „navijački angažovano”.
Više od stotinu godina nakon Šelijeve smrti, „Helada” je uglavnom pominjana kao inferioran pratilac „Oslobođenog Prometeja”. Među skoro tri i po hiljade bibliografskih jedinica napisanih u nešto više od sto godina nakon Šelijeve smrti, a o Šeliju i njegovom opusu, „Heladom” se bavi samo desetak njih. Tek negde u drugoj polovini dvadesetog veka dolazi do svojevrsne renesanse u interpretaciji ove drame.
U ponešto postmodernističkom ključu, a na tragu Eshilovog uticaja, kod Šelija je maltene prepoznavana avangarda Ničeove vizije o „večnom vraćanju istog”, pa se grčko-turski rat s početka devetnaestog veka vidi kao varijacija na Bitku kod Salamine. Jedan kritičar s kraja dvadesetog veka, „Heladu” pak vidi kao dokaz Šelijeve „novinarske erudicije”, fasciniran načinom na koji je pesnik aktuelne vesti iz sveta transponovao u visoku književnost.
Ali jedna od prvih koja je na globalnom nivou prepoznala važnost „Helade” bila je zapravo Anica Savić-Rebac. Ona kaže da su poslednje reči ove drame – „Svet je umoran od prošlosti / O, kad bi umro ili najzad počinuo” – najtužniji ton u Šelijevom pevanju o opštim težnjama i nadama, te dodaje: „Ipak, ta tuga ne zvuči kao očajanje, no kao tuga punoće i zreline, uviranja u viši oblik života”.
Što se bore misli moje
U „Heladi” nema previše vanjske akcije. Rat između Grka i Turaka ogleda se se u unutrašnjim previranjima sultana Mahmuda, glavnog junaka drame. Njegoš je ekstenzivno čitao Šelija i vredelo bi opširnije na posebnom mestu pisati o „Heladi” i „Gorskom vijencu”.
Na samom početku, Mahmud se budi iz košmara i razgovora sa Hasanom, svojim najbližim saradnikom. Do samog kraja drame, razgovori između Mahmuda i Hasana jedan su od njenih nosećih temelja; uostalom, i u navođenju dramatis personae, pre samog teksta „Helade”, Mahmud se navodi kao prvi po redu, a Hasan kao drugi.
Upravo u jednom razgovoru između Mahmuda i Hasana je i stih zbog kojeg neposredno nastaje ovaj tekst. Nabrajajući grčke saveznike u pobuni, Hasan najpre pominje Rumune, a zatim u istom stihu „Arnaute, Srbe i Albance”:
„The Arnaut, Servian, and Albanian allies”.
Naravno, ovaj stih je ponešto ornamentalan i ilustracija je one pominjane „novinarske erudicije”. Nije mnogo vremena prošlo od Prvog i Drugog srpskog ustanka, kad se u evropskoj štampi dosta pisalo o Srbiji, a i potenciranja Arnauta i Albanaca imalo je veze sa pogoršavanjem stanja „bolesnika na Bosforu”.
Iz današnje perspektive može izgledati neobičano da se Arnauti i Albanci posmatraju kao dva različita naroda, ali, uostalom, i neki današnji pesnici bi, pod uticajem „internetske erudicije”, mogli pisati o Kosovarima i Albancima. Takođe, i za Srbiju se koristi stariji oblik („Servia”), a ne noviji („Serbia”). Uostalom, skoro da nema balkanskog naroda koji u engleskom jeziku u poslednje dve-tri stotine godine nisu nazivani različitim imenima. Ono što je važnije jeste pesnikova vizija da se svi ti narodi protiv tuđina i zavojevača skupa bore za slobodu.
Možda se i u tome može tražiti jedan od razloga hladnog prijema „Helade” u engleskoj javnosti. Iz njihove geopolitičke perspektive, to zapravo nikad nije posmatrano kao optimalno rešenje za Balkan i balkanske narode.
Kolo, kolo, naokolo
Ima ona zgodna dosetka koja kaže: ako se usred okeana dve ribe iz čista mira svađaju, pogledaj unaokolo, verovatno je negde blizu i britanska podmornica.
Verovatno na globalnom nivou ne postoji (geo)politika toliko oslonjena na aksiom „Zavadi pa vladaj” koliko je to (bila i ostala) ona britanska. Najvidljivije je to u „Trećem svetu” i na njegovim rubovima, gde zasigurno spada i Balkan.
Ipak, na tragu one Solženjicinove dosetke o velikom piscu kao o „drugoj vladi”, veliki engleski pesnici po pravilu imaju geopolitičku viziju drukčiju od one koju gaji „duboka država”.
U tom smislu, kad Šeli prizivajući savezničko bratstvo Grka, Rumuna, Arnauta, Srba i Albanaca, skoro da anticipira (a i širi) emfatični romantičarski zanos „Đačkog rastanka” Branka Radičevića, u tome nije pogrešno iščitati skicu poetskog utemeljenja Balkanske Federacije pod glasovitim sloganom „Balkan balkanskim narodima”.
Ispostavlja se da je i na ovom tragu Anica Savić-Rebac bila u pravu ustvrdivši da nije ni smelo ni preterano kazati kako je Šeli najveći pesnik socijalnih težnji na Zapadu pre nego zaključi:
„Ma koliko da je bio bitno pesnik, u njegovoj velikodušnoj prirodi nikad se nije javljala nijedna od mana često inherentnih pesnicima, izvesni cinizam i aristokratizam, i vezanost za tradiciju, ono što su sebi ponekada žigosali i sami veliki pesnici, od Šekspira do Tomasa Mana”.
Ne svodivši dva veka star stih na dnevnopolitički koncept Otvorenog Balkana, treba se čuvati i druge krajnosti, odnosno dekontekstualizacije i depolitizacije same te ideje koja je stara i vredna i ukazivala se i ukazivaće se u različitim oblicima.
A Šelijeva onovremena „novinarska erudicija” pomaže nam i da ne budemo zarobljeni u histeriji trenutka. Ako pre dve stotine godine nije postojalo ništa prirodnije od ideje albansko-srpskog savezništva, ne moraju ni današnje slepe omraze ostati preterano dugovečne. Nisu pesnici slučajno „nepriznati zakonodavci čovečanstva”.
Piše: Muharem Bazdulj za RTS
Foto: Wikimedia Creative Commons