ELIS BEKTAŠ: Bonski pretis lonac

Najavljenim izmjenama izbornog zakona u Dejtonluku, čije se nametanje očekuje već sutra, her Šmit je ujedinio i homogenizirao sarajevsku političku čaršiju silinom kojom tu homogenizaciju može obaviti još samo mit o supstancijalnoj i neupitnoj nevinosti Alije Izetbegovića i njegove politike za bosanskohercegovačku epizodu jugoslovenskog građanskog rata. Na istoj strani barikade našli su se SDA, SDP, DF, Naša stranka… te notorna Islamska zajednica koja se nikada nije u potpunosti izliječila od Cerićevog legata, odnosno od težnje da nastupa kao parapolitički faktor i kanalizator političkih gibanja.

Istini za volju, mora se priznati da Izetbegović reaguje znatno lukavije i pragmatičnije od svojih saveznika u toj ad hoc alijansi i da se sa znatno manje oštrine obrušava na her Šmita, jer je on itekako svjestan da ovo nije nikakva borba za državu Bosnu i Hercegovinu, pogotovo ne za viziju te države koju je dugogodišnja hipnoza otjelotvorila u glavama dobrog dijela bošnjačkog političkog korpusa, već je tu riječ isključivo o borbi za fotelje i za sutrašnju preraspodjelu efektivne političke moći na nešto racionalnijim osnovama, a ma koliko bio ograničen, čak i Izetbegović shvata da su Šmitove intervencije na izbornom zakonu na neki način i saving private Bakir, ako ni zbog čeg drugog, a ono što će svojim biračima sutra moći prodavati još jednu metiljavu manipulaciju po kojoj se on, eto, borio protiv izmjena zakona ali sila je sila, a stranom faktoru će nuditi svoje usluge kao jedina politička snaga koja nezadovoljstvo puka u ujedinjenim sarajevskim begovatima može držati pod kontrolom.

Sam izborni zakon, odnosno najavljene intervencije na njemu, u svemu tome od najmanjeg su značaja, a efekat tog zakona samo će poput kakvog kozmetičkog tonika skinuti razmazanu i grotesknu šminku sa politikčkog lica FBiH i prikazati ga u svoj njegovoj ljepoti ili ružnoći, zavisno od estetskih kriterijuma posmatrača. Vodvilj sa izbornim zakonom ustvari je tek otužno svjedočanstvo o uludo potrošenim godinama i decenijama i o porazu jedne političke svijesti koja je taj poraz davno odabrala, kada je povjerovala u mitove koji su je oblikovali i kada je odlučila da rezolutno odbaci dijalog i zaigra na kartu maksimalizma, računajući na blagonaklonost i zaštitu svojih stranih patrona.

Gorko osjećanje prevarenosti i iznevjerenosti činjenicom da matadorski udarac mitovima sarajevske političke čaršije nanosi upravo produžena ruka tih patrona nastavak je tradicionalnog samozavaravanja i dokaz upornog odbijanja i nesposobnosti da se shvati kako su prevara i iznevjeravanje čin vlastitih hohštaplera koji su više od trideset godina gurali društvo u regresiju i shizofreniju, prezirući modernitet, emancipaciju i obrazovanje.

O vapaju sarajevske političke čaršije da Šmitove intervencije na izbornom zakonu vode zemlju u etničku podjelu sve što je trebalo reći rekao je Marko Tomaš koji u svojoj kolumni na portalu Lupiga kaže: „Izjaviti 2022. godine da nešto vodi u etničku podjelu države Bosne i Hercegovine u najmanju je ruku imbecilno.“ Ono što vapaje sa obala Miljacke čini još imbecilnijim odsustvo je svijesti da je u davno obavljenoj etničkoj podjeli Bosne i Hercegovine političko Sarajevo učestvovalo kao ravnopravan akter, a često je i prednjačilo u cementiranju i armiranju tih podjela, debilno vjerujući da će prežvakavanje ispraznih floskula iz famozne platforme ratnog predsjedništva RBiH poslužiti kao dimna zavjesa i maskirati sarajevsko učešće u tim procesima.

Možda i posljednja prilika da se proces propadanja države, a skupa s njom i društva, zaustavi, nepovratno je propuštena prošle godine, kada je odlazeći visoki predstavnik Valentin Incko nametnuo izmjene krivičnog zakona kojima se inkriminiše negiranje genocida. Na stranu sad to što su te izmjene sročene na tendenciozno šlampav način, čime se neporecivo otkriva namjera zakononametača da svojim postupkom zabije glogov kolac u ionako krhko i oboljelo truplo dejtonske tvorevine, ali dugogodišnje prizivanje nametanja tih zakonskih odredbi i unisono oduševljenje sarajevske političke čaršije tim činom, koja ga je, da se ne lažemo, doživjela kao pendrek kojim će disciplinovati ne samo srpsku politiku, već i Srbe kao dio dejtonskog društvenog okvira, pokazali su da na obalama Miljacke ni nakon frtalj stoljeća nije stasao čak ni zametak svijesti o pojmovima države i društva, a pogotovo nije stasao zametak svijesti o tome kakva je država Bosna i Hercegovina i kakvo je društvo koje u njoj obitava.

Prosto je neugodno to što je potrebno objašnjavati kako su Inckove intervencije na krivičnom zakonu, s aspekta pravne i političke filozofije, tek preambula Šmitovih intervencija na izbornom zakonu. Kome nije jasno da je posljednja Inckova odluka na funkciji visokog predstavnika ustvari Šmitova prva odluka donijeta još prije nego što je preuzeo tu funkciju, teško će shvatiti razloge debakla bošnjačke politike skupa sa nekakvom probosanskom politikom, koja je takođe bošnjačka, jer nikada nije uspjela razumjeti da BiH ne može preživjeti nikakvu, a kamoli iskonstruisanu etičku dominaciju bilo kog od njenih naroda.

Kada je sarajevska politička čaršija egzaltirano i frenetično aplaudirala Incku za nametanje izmjena krivičnog zakona, ona je time samo spustila poklopac na bonski pretis lonac u kom su se krčkale izmjene izbornog zakona, da budu poslužene skupa sa na roštilju spaljenim, a potom i flambiranim iluzijama sarajevske politike.

Do koje se mjere društvena, politička, pa i povijesna svijest kraj obala Miljacke suzila i ogrezla u ekskluzivističko ludilo, zorno pokazuje učestalo kmečanje da Šmitove intervencije na izbornom zakonu znače uvažavanje rezultata rata i njihovo ugrađivanje u politički sistem. Ta je primjedba tačna, ali problem je što Šmit nije započeo s tim poslom. Rezultati jednog rata nisu samo ishodi borbenih operacija već i njegove žrtve i upravo je sarajevska politička čaršija ta koja je, insistiranjem na povlaštenoj političkoj poziciji na osnovu podnijetih žrtava, učestvovala u političkoj legitimizaciji rezultata rata. Nesposobnost da se to shvati razumljiva je – šta drugo i očekivati od javnog prostora u kom valjano mišljenje i konzistencija nikad nisu bili na cijeni i u kom su uvijek bili tjerani na povlačenje pred emocijama, te u kom se raskošnim intelektualcima proglašavaju spadala poput Mustafe Busuladžića ili Muhameda Filipovića, a šef obavještajne službe nema čak ni validnu školsku diplomu za posao koji obavlja.

Sunovrat svijesti u sarajevskoj političkoj čaršiji moguće je ilustrovati bezbrojnim detaljima, a ja ću ovdje ponuditi samo jedan, koji u sebi sažima sve simptome i indikatore poremećene i psihotične percepcije stvarnosti. Riječ je o tekstu Senje Mahinića sa portala Klix pod naslovom Schmidtovom odlukom BiH ostaje trajno u duplom političkom obruču Zagreba i Beograda, u kom autor, pored potezanja već ustaljenog opšteg mjesta o biološkoj i brojčanoj nadmoćnosti bošnjačkog etničkog korpusa, piše i sljedeće: „Odluka Schmidta da uvede cenzus od 3 posto za biranje delegata u Dom naroda FBiH i broj potrebnih delegata za biranje predsjednika i potpredsjednika FBiH on Federaciju BiH vraća u 1994. godinu, ovaj put bez 60.000 vojnika koji bi trebali štititi stabilnost Bosne i Hercegovine.“

Te 1994. godine u FBiH nije bilo nikakvih 60.000 vojnika koji su trebali štititi stabilnost Bosne i Hercegovine, već je u njoj bilo skoro četvrt miliona uniformisanih lica raspoređenih u dvije vojske koje su bile u stanju neprirodnog savezništva i jedna drugu nepovjerljivo mjerkale, sjećajući se međusobnih rana što su ih do prije samo nekoliko mjeseci jedna drugoj nanosile. Prva vojska koja je imala zadatak da štiti stabilnost BiH formirana je tek nekoliko godina nakon rata, kada IFOR prerasta u SFOR, a zadaci svih vojski prije toga, uključujući tu i UNPROFOR, bili su sve osim čuvanja stabilnosti. Ako subjekt sa istorijske katedre Filozofskog fakulteta u Sarajevu ima ovako fantazmagoričnu i sumanutu predodžbu nedavne prošlosti, šta onda, dođavola, očekivati od prostog puka koji svoja saznanja o svijetu crpi iz onepismenjenih medija i sa društvenih mreža, te po hutbama i partijskim kuloarima.

Suštinski problem sa sarajevskim protivljenjem Šmitovim intervencijama na izbornom zakonu, koje su po svim pravnim i demokratskim načelima štetne, pa i nelegitimne, jeste to što sarajevsko protivljenje izvire iz ambicije da upravlja političkim životom čitave države i da se, na osnovu svoje etičke pozicije, koja je tek propagandni konstrukt i plod dugogodišnje autohipnoze i samozavaravanja, nametne kao monopolski baštinik Bosne i Hercegovine, a svoje protivljenje uvažavanju rezultata popisa da predstavi kao legitiman i visokomoralan čin. Zbog toga se veoma teško odrediti spram Šmitovog zahvata nad izbornim zakonom – s jedne strane, to je principijelno štetan i opasan čin, baš kao i onaj prethodni, Inckov, a s druge strane, krajnje je vrijeme da se konačno presječe Gordijev čvor političkog ludila na obalama Miljacke i da se sarajevska politička čaršija otrijezni i vrati u stvarnost. To će buđenje biti još bolnije kada čaršija ugleda Šmita skupa s Plenkovićem na otvaranju Pelješkog mosta, ali bol od mahmurluka još nikog nije ubila i može samo pomoći da se ovisnik odrekne svoje loše navike.

Zanimljiva je i indikativna reakcija Milorada Dodika na najavljeno nametanje odredbi izbornog zakona – premda Šmitova intervencija uopšte ne tretira RS i bavi se isključivo Federacijom, čime se skoro izravno poručuje da kapitalni problem Dejtonluka leži u njegovom kompozitnom entitetu a ne u RS, i čime se Dodiku otvara manevarski prostor da jednostavno ignoriše čitavu tu rašomonijadu, on se žestoko protivi Šmitovom silovanju zakona, bez obzra što će taj postupak donijeti izravnu korist Dodikovim političkim partnerima, a prevashodno Draganu Čoviću. Time Dodik sebe predstavlja kao možda i jedinog političara na visokoj funkciji u BiH koji razumijeva principijelne aspekte u pojmovima države i legaliteta i kao izglednu dopušta mogućnost da upravo on bude spasitelj države Bosne i Hercegovine. A to što spašena država Bosna i Hercegovina neće imati skoro ništa zajedničko sa njenim halucinantnim predstavama u sarajevskoj političkoj čaršiji koje počivaju na presumpciji dominacije, e pa za tu razliku najmanje je kriv Milorad Dodik.

Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: Wikipedia

1 thought on “ELIS BEKTAŠ: Bonski pretis lonac”

  1. Očekivati od zapadne vladajuće ekipe, koja nije ni proamerička (pronemačka, profrancuska…) u smislu brige za običan narod, da bude probošnjačka (ili kako oni sebi tepaju: probosanska) je komično. U jednom istorijskom trenutku toj ekipi je bilo potrebno da najveći narod između Istanbula i Beča razbije na više država, a to se poklopilo sa željom bošnjačke elite da još jednom pohrle da budu sanitarni kordon Hrvatima i “Miteleuropi” prema Srbima, pa su te bošnjačke elite pomislile da je Zapad probošnjački. To koliko je Zapad probošnjački najbolje govori činjenica da su nesretne Ukrajina i Moldavija dobile (nebitni) status EU kandidata dok BiH nije dobila čak ni to.

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top