VUK BAČANOVIĆ: Probosanske, snage kojih nema

U tekstu Non-paper za Republiku BiH, koji sam napisao u vrijeme histerije oko poplave planova i mapa o podijeli BiH 2021, sam zaključio da u probosanskoj (kao i u nekadašnjoj Miloševićevoj projugoslovenskoj) politici nije problematična sama probosanska politika nego njen sadržaj koji je čini nepostojećom, odnosno postojećom jedino po imenu. Tu se više nema šta dodatno elaborisati. Bez zajedničke i okupljajuće kulturne i, s njom usklađene, identitetske politike ne može postojati ni jedna država, a kamoli tako kompleksna kao Bosna i Hercegovina.

Budući da takve politike nema (iako za njeno kreiranje nije potrebna nikakva naročita mudrost) i da niko od relevantnih političkih i intelektualnih ne namjerava uložiti ni najmanji napor da je kreira, ono što se danas predstavlja kao „probosanstvo“ nije ništa drugo do zapušteni zbir simbolike ZAVNOBiH-a isisane od bilo kakvog izvornog značenja, modifikacija mladomuslimanske autonomaške ideologije iz 1942., (to jest pisma sarajevske nacifikovane čaršije Adolfu Hitleru u kojoj se ponavljaju kalajevske pseudoistorijske teze u „uvoženju“ srpskog identiteta u BiH i hrišćanima kao uljezima na teritoriji bošnjačkih starosjedilaca), zatim komične konstrukcije lika Alije Izetbegovića kao velikog državnika, slobodonosca, mučenika i mudraca, i u konačnici, kontinuitet promocije istrošenih opskurnih ličnosti poput Mire Lazovića, Saše Magazinovića, Vojina Mijatovića, Dragana Bursaća i, u konačnici, Željka Komšića, koji će, radi karijernih probitaka, tvrditi da su navedeni komposti, za BiH uništavajućih, laži jedini put borbe sa etnonacionalizmom i izgradnje „normalne“ i „evropske“ države, ma šta to da značilo.

Da stvar bude gora, ova „normalnost“ je, barem do trenutka kada je Kristijan Šmit odlučio pustiti probni balon nametanja Izbornog zakona Federacije BiH, a koji bi zacementirao Vašingtonskim sporazumom propisanu hrvatsku kontrolu nad ovim entitetom, podrazumijevala strahopoštovanje prema instituciji Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, kao simbola nesuverenosti i nenormalnosti. U Sarajevu kao centru „probosanske“ kulturne i identitetske politike tako su još prije dvije godine otkrivena poprsja Madlen Olbrajt i nekadašnjeg Visokog predstavnika u BiH Pedija Ešdauna, bez obzira na njihovu ulogu u imperijalističkim zločinima širom svijeta, od Sjeverne Irske do Iraka. Zbog čega?

Pa zbog toga jer u „probosanskoj logici“ nema ništa čudno u tome da se nezavisna i suverena država ne gradi autohtonim okupljajućim kulturnim politikama i dogovorima, nego da se ustajali sadržaji smetljarnika neprihvatljivih narativa nameću kolonijalnom silom. Bez traga svijesti da ta ista kolonijalna sila, oličena u svom visokom gaulajteru, to ne radi da bi udovoljila moliteljima nametanja, nego zbog toga što zna da koliko je ono što se nameće neprihvatljivije, to će generisati još veće probleme u kojima se ona sa svojim preplaćenim činovništvom nameće kao permanentni arbitar.

Nevolja za „probosansku logiku“ nastaje kada se sadržaj smetljarnika nazadnosti i suludosti, istom kolonijalnom logikom, odjednom, istrese na najveće zagovarače takve nedostojne prakse. Onda ista ta logika poziva na proteste! Gdje? Pred institucije države koju, tobože štiti? Na neko mjesto od simboličkog istorijskog značaja za sve narode i građane BiH? Ne, nego pred pred OHR, sjedište moći istog tog predstavnika, čime pokazuje da nema problema sa okupacionom silom, već sa fantazijom da je ta sila njen benevoletni vladar u ime „civilizacijskih vrijednosti“, to jes podlih globalnih smicalica američkih neokonzervativaca. I također ne shvatajući da protest pred takvom nakaradnom institucijom na čijem je čelu osoba sa ovlastima apsolutnog monarha, automatski znači političko poništavanje vlastite zemlje, doslovno i neporecivo pristajanje na realnost da ona kao suverena i nezavisna država ne postoji. Baš kao što se ne može biti samo malo trudan, tako se ne može biti ni samo malo pod okupacijom. To je jasno svim domaćim političkim manipulatorima koji učestvuju u ovoj igrici, ali je oni, svejedno, igraju.

I da, baš kao i Visoki predstavnik i Dejton je također diktat okupatora, ali ne na način na koji „probosanska politika“ to želi prikazati u mnogim od svojih histeričnih pozivanja na proteste pred okupatorovom palatom, naričući da su zli stranci zaustavili pobjedonosnu Armiju BiH pred Banja Lukom i tako sačuvali Republiku Srpsku, budući da su isti stranci koji su Republiku Srpsku garantovali još 1992., NATO bombardovanjem i omogućili da se Armija BiH uopšte i pomakne sa svojih početnih pozicija, a onda i zaustavi na unaprijed određenom mjestu i kao što su tapšali i podržavali i tapšaju i podržavaju sve nakaradne i razdvajajuće i svađalačke kulturne politike od Sarajeva do Beograda kao postjugoslovensku normalnost.

Ma kako i kad god se završi ova sve manje komična farsa, ona ni u kom slučaju neće dovesti do jačanja bilo čega probosanskog, već će efekat biti upravo suprotan. Svako ko je zavirio u ono što je od onoga što će se navodno nametnuti, isplivalo u javnost, shvatio je da se radi o minimalnim ustupcima za hrvatski nacionalizam koji ne donose ništa suštinski novo, dok će ujedinjenje SDA i tobožnjih građanskih snaga oko „probosanske politike“ dovesti do toga da će okupator samo sleći ramenima i, tobože iznenađeno, konstatovati, da kada su već svi toliki nacionalisti, hajde da mi te podjele još više ozvaničimo, a samim time i zapadne kontrolne pakete.

Zašto mislim tako? Zato jer je autor ovih redova u životu imao tu (ne)sreću da ne samo profesionalno već i kroz niz privatnih odnosa doživi kakvog su formata ljudi oni koji danas osmišljaju ciljeve i retoriku „probosanskih snaga“  a to su oni isti čiji su mentori u ratu i poslije njega temeljito uništili i zadnje tragove onoga što bi zaista moglo biti probosansko, da bi oni danas, što iz oportunizma, a što iz čiste niskosti i bjesnila, džogirali stazama koje su im oni prvi utabali. Neiskreni, prijetvorni, prevrtljivi, karijeristi, frustrirani, zavidni, puni neiskaljenog bijesa, glupavi, zli i zluradi… BiH je bila mala Jugoslavija i autor ovih redova bi bio najsretniji da ga zemlja ne prekrije prije nego što ona ponovo bude ono što je bila do 1991. Zlokobni su i suštastveno zluradi oni koji tvrde da je to samo naučna fantastika. Bilo je u našoj istoriji mrklijih mrklina pa su nove zore ipak dočekane. Kada sam predavao u gimnaziji, svojim učenicima sam uvijek govorio da je naša zemlja jedna od najvažnijih tekovina antifašističke borbe. U to svoje uvjerenje sam, istina unekoliko bio i posumnjao, ali nema jače vjere od one koja je, na kraju, prevladala iskušenje. I baš zato u tom svojoj vjeri ne stojim rame uz rame sa najperfidnijima od njenih dželata. Slugu okupatora u svom najmizernijem izdanju.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže

1 thought on “VUK BAČANOVIĆ: Probosanske, snage kojih nema”

  1. Ero: Kadijo, kadijo, tvoja krava ubola moju kravu!
    Kadija: Šta ćeš sad? Životinja je to.
    Ero: Al ne, kadijo, moja krava je ubola tvoju kravu.
    Kadija: Ček da pogledam u ćitap.
    Ero: E nećeš vala! Kad nisi gledao u ćitap za moju kravu, nemoj ni za svoju!

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top