PEDRO GONZALES: Sluga korupcije

U februaru 2021. godine, po nalogu predsjednika Volodimira Zelenskog, Ukrajina je zatvorila tri domaća televizijska kanala, optužujući ih za širenje ruske “propagande”. Tri mjeseca kasnije, Zelenkski je uhapsio Viktora Medvedčuka, koji je u to vrijeme vodio drugu najveću stranku u ukrajinskom nacionalnom parlamentu, prorusku i euroskeptičnu opozicionu Platformu za život (OPZZh).

Zelenski nije imao problema sa destrukcijom toliko hvaljenih demokratskih normi mnogo prije nego što je Rusija ove godine prešla u Ukrajini prešla Rubikon. Stoga nije bilo iznenađenje kada je to ponovo učinio usred rata, krajem trećeg mjeseca, pozivajući se na vanredne ovlasti pod vanrednim stanjem da nacionalizuje TV kanale i zabrani 11 opozicionih stranaka, uključujući OPZZh — sve to je navodno učinjeno u ime borbe protiv ruskih dezinformacija i ruskih simpatizera, iako je tadašnji predsjednik OPZZh-a Jurij Bojko osudio rat i pozvao na prekid vatre i povlačenje ruskih trupa iz Ukrajine.

Zelenski, međutim, nije propustio još jednu priliku da sreže krila opozicije u svojoj zemlji, pogotovo u situaciji kada zapadni mediji racionaliziraju i veličaju svaki njegov potez.

Kreirani portret ukrajinskog predsjednika kao uzora demokratskog lidera služio je iskrivljivanju slike stvarnog Zelenskog kao i za prikrivanje ogromne mreže domaće i međunarodne korupcije u čijem središtu je Ukrajina.

Kako bi smo razumjeli ko je usitinu Zelenski zahtijeva, moramo shvatiti da se radi o kreaciji ukrajinskog oligarha Igora Kolomojskog. On, zapravo, nije više od marionete.

Danas je u to teže povjerovati, ali otkriće dokumentacije u Pandora papirima – milioni fajlova od offshore usluga procurili su u Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara i podijeljeni partnerima širom svijeta – izazvala su prošle godine veliku zabrinutost Zelenskog, prijeteći da okončaju njegovu političku karijera. Iako je kao glumac koji je postao političar vodio kampanju u kojoj se predstavljao kao reformator i borac protiv korupcije, Pandora papiri su pokazali da je u nju jednako umiješan kao i njegovi prethodnici.

Od više od 300 političara i javnih zvaničnika, uključujući nekoliko sadašnjih i bivših lidera, iz više od 91 države i teritorije koje se spominju u dokumentima, ispostavilo se da je u Ukrajini više tajnih offshore posjeda od bilo kojeg drugog, uključujući Rusiju.

Projekat izvještavanja o organiziranom kriminalu i korupciji (OCCRP), koji je doprinio istrazi, utvrdio je da je Zelenski neposredno prije nego što je izabran za predsjednika „ poklonio svoj udio u ključnoj ofšor kompaniji, Maltex Multicapital Corp., registrovanoj na Britanskim Djevičanskim ostrvima, svom poslovnom partneru – koji će uskoro postati njegov glavni predsjednički savjetnik. I uprkos tome što se odrekao svojih dionica, dokumenti pokazuju da je ubrzo sklopljen aranžman koji bi omogućio ofšoru da nastavi isplaćivati ​​dividende kompaniji koja sada pripada njegovoj ženi.”

Kao i u slučaju gušenja slobode govora i opozicionih stranaka, Ured Zelenskog je korištenje ofšora pokušavao pravdati ruskom agresijom.

Savjetnik šefa kabineta Zelenskog je objašnjavao da su ofšor kompanije bile neophodne kako bi se “zaštitili” prihodi od “agresivnih akcija” “korumpiranog” režima bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča, koji je zbačen s vlasti u obojenoj revoluciji 2014 koju su podržale SAD.

Ako bi smo mu vjerovali morali bi smo prihvatiti kao tačno i to da su skupe nekretnine koje su saradnici Zelenskog preko ofšora stekli u centru Londona zapravo bile skromna utočišta za ukrajinske izbjeglice.

Istina je da su Zelenski i njegovi partneri u televizijskoj produkcijskoj kompaniji Kvartal 95 osnovali mrežu ofšor firmi koja datira najmanje od 2012. To je bila i godina kada je kompanija počela da proizvodi redovne sadržaje za TV stanice u vlasništvu pomenutog oligarha Kolomojskog koji je bio ključni pobornik Zelenskog.

Poznato je da je Kolomojski zastrašivao svoje goste tako što je hranio živu ajkulu koju je držao u ogromnom akvarijumu u svojoj kancelariji u Dnjepropetrovsku, a navodno je čak i naručio ubistva. Da nije postojao, Richard Marcinko bi ga vjerovatno izmislio kao negativca u jednom od svojih romana Rogue Warrior.

Kolomoiski je bio suosnivač i do 2016. glavni vlasnik PrivatBank, najveće komercijalne banke u Ukrajini, kao i PrivatBank Group, globalne poslovne koalicije koja kontroliše hiljade kompanija u gotovo svakoj industriji u Ukrajini, Evropskoj uniji, Gruziji, Rusiji , Sjedinjenim Državama i drugdje.

On poriče da ima ili da mu je uopšte potreban utjecaj na predsjednika, ali kada je Međunarodni monetarni fond završio razgovore s vladom Zelenskog nakon što nije uspio postići novi sporazum o zajmu 2019. (navodeći kao razlog rasprostranjenu korupciju), Kolomojski je u intervjuu upitan ko bi pobijedio ako bi Zelenski bio primoran da birali između njega i kredita MMF-a, odgovorio: “Ja, naravno!.” Ukrajinski mediji također navode da Kolomojski nije negirao finansiranje kampanje Zelenskog.

Kolomojski je izgradio svoje ogromno bogatstvo na vrhu PrivatBank prvenstveno kao „raider“. U priči za Harper’s Magazine iz 2015. o moćnom mentoru predsjednika Zelenskog, Andrew Cockburn je objasnio značenje tog pojma uz pomoć Matthewa Rojanskog, direktora Kennan instituta pri Woodrow Wilson centru za međunarodne naučnike.

Postoje firme u Ukrajini „registrovane, sa kancelarijama i vizit kartama, firme [specijalizovane za] različite dimenzije procesa korporativnih racija, koji uključuje naoružane momke da ‘rade stvari’ kao što su falsifikovanje dokumenata, podmićivanje notara i sudija “, rekao je Rojanski Kokburnu.

A prema Rojanskom, Kolomojski je „najpoznatiji napadač oligarha, optužen da je bio na čelu velike pljačkaške kampanje koja se u Ukrajini odvijala u prvoj deceniji 21 vijeka“. U jednom trenutku uspio je završiti na američkoj listi pojedinaca kojima je zabranjeno izdati vizu, a čime mu je zabranjen ulazak u SAD. Ali interesi oligarha nadilaze privredni kriminal ukoliko se preklapaju s poslovima Washingtona u regiji. Između 2013. i 2014. SAD su podržale obojenu revoluciju u Ukrajini koja je rezultirala promjenom režima. To je također izazvalo građanski rat između vladinih snaga i proruskih separatista u istočnom dijelu zemlje koji su proglasili nezavisnost od Kijeva. Usred ove krize, vršilac dužnosti predsednika Oleksandr Turčinov imenovao je Kolomojskog za guvernera Dnjepropetrovske oblasti. Svoju radnu snagu pretvorio je u privatnu vojsku za borbu protiv separatista. Ipak, čak i kada se pretvorio u vojskovođu, Kolomojski nije zanemario svoje poslovno carstvo.

MMF je 2014. odobrio hitnu pomoć Ukrajini i ubrizgao milijarde u Narodnu banku Ukrajine – centralnu banku zemlje – da podrži lokalne komercijalne banke. Kroz globalnu šemu koja uključuje račune PrivatBank i kompanije PrivatBank Grupe i korumpirani ukrajinski sudski sistem, Kolomojski je opljačkao milijarde MMF-ove pomoći. Ovu prevaru koja, razotkrivena u nizom sudskih presuda, Kokkburn je ocrtao na sljedeći način:

“Četrdeset dvije ukrajinske firme u vlasništvu 54 ofšor subjekta registrovanih u karipskim, američkim i kiparskim jurisdikcijama i povezane ili povezane s grupom kompanija Privat, uzele su kredite od PrivatBank u Ukrajini u vrijednosti od 1,8 milijardi dolara. Firme su tada naručivale robu od šest stranih kompanija “dobavljača”, od kojih su tri bile registrovane u Ujedinjenom Kraljevstvu, dvije na Britanskim Djevičanskim ostrvima, jedna u karipskoj državi St. Kitts & Nevis. Plaćanje za porudžbine — 1,8 milijardi dolara — ubrzo je potom uplaćeno na račune dobavljača, koji su se, sasvim slučajno, nalazili u kiparskoj filijali PrivatBank. Nakon što je novac poslat, ukrajinske kompanije uvoznice dogovorile su se sa PrivatBank Ukraine da njihovi krediti budu garantovani robom po narudžbi. No, strani dobavljači su uvijek izvještavali da ipak ne mogu ispuniti narudžbu, čime su prekršili ugovore, ali bez ikakvog učinjenog napora da vrate novac. Na kraju bi ukrajinske kompanije spodnosile tužbe, redovno privrednom sudu u Dnjepropetrovsku, tražeći da strani dobavljač vrati avans, kao i da se poništi garancija PrivatBank. U 42 od 42 takva slučaja sud je donio identičnu presudu: avans treba vratiti ukrajinskoj kompaniji, ali ugovor o kreditu treba ostati na snazi.” Tokom ovog perioda, Kolomojski se ne odriče svog portfelja raznolkih aktivnosti. 2014 je bila i godina kada se sin tadašnjeg potpredsjednika Džoa Bajdena, Hanter Bajden, navodno pridružio odboru Burisme, ukrajinske energetske kompanije s kojom je Kolomojski povezan kontrolnim interesom, navodi The New York Post.

E-mailovi koje je dobio Post otkrili su da je Vadim Požarski, štićenik Kolomojskog, komunicirao s Hunterom 2015., a o sastanku između Požarskog i tadašnjeg potpredsjednika Bidena. Nadalje, Hunterove bankovne evidencije (zakonito dobijene prema D&A Investigations) pokazuju plaćanja koje mu je izvršila PrivatBank. Do 2015. godine, Kolomojski je bio dio kontroverzi koje će na kraju dovesti do uspona Zelenskog.

U martu te godine, ljudi Kolomojskog fizički su preuzeli kontrolu nad Ukrnaftom, najvećim proizvođačem nafte i plina u zemlji, i UkrTransNaftom, koja kontroliše gotovo sve naftovode u Ukrajini. Ovo je bio način na koji je Kolomojski pokazao svoje neodobravanje za sramežljive reformske napore vlade, koje su taođer predstavljale direktnu prijetnju moći tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka.

Porošenko se stoga za pomoć obratio Vašingtonu — odnosno tadašnjoj pomoćnici državnog sekretara za Evropu i Evroaziju Viktoriji Nuland i Džefriju Pjatu, koji je u to vreme bio američki ambasador u Ukrajini.

Nuland je intervencionista udata za arhi-neokonzervativca Roberta Kagana. Nazivali su je „arhitektom američkog uticaja u Ukrajini“, bila je ključna u promjeni režima 2014. i služila je u svakoj predsjedničkoj administraciji osim u Trumpovoj još od dana Bil Klintona. Ljudi poput Nulandove su razlog zbog kojeg predsjednici dolaze i odlaze, ali intervencionistička vanjska politika uvijek ostaje.

Uz pomoć Vašingtona, a u zamjenu za povlačenje Kolomojskog u aprilu 2015., Porošenko je uspješno uklonio oligarha sa višegodišnje, američke liste osoba kojima se uskraćuje viza. Važno istaći je da su i Pjat i Nuland gledali na drugačiji način gledali na planove Kolomojskog i MMF-a, čak i u vrijeme kada je Vašington proganjao druge oligarhe.

U međuvremenu, u vrijeme ignorisanja korupcije Kolomojskog, Stejt Dipartment je pokušao izručiti ukrajinskog oligarha Dmitrija Firtaša zbog incidenta podmićivanja koji se navodno dogodio u Indiji. Međutim, njegov pravi zločin bio je držanje veza s vladom koju je Nulandova rušila, to jest njegova povezanost sa svrgnutim ukrajinskim predsjednikom Viktorom Janukovičem. Kada se Firtaš žalio na svoje izručenje, evropski sudija se složio i zaključio da je „Amerika očigledno doživljavala Firtaša kao nekoga ko ugrožava njihove ekonomske interese“. Ipak, Washington ima dugo pamćenje i Firtash bi ipak mogao završiti pred američkim sudom.

Čak i kada je uklonjen sa američke crne liste za dodjeljivanje viza, Kolomojski je, navodno, nastavio da pronevjerama i prevarama ogromnih suma novaca iz PrivatBank. Neke od njegovih aktivnosti prelile su se i na američko tlo.

Prema informacijama Ministarstvu pravde, Kolomojski je od 2008. do 2016. dobijao lažne zajmove i kreditne linije kao dio ogromne šeme u ukupnom iznosu od najmanje 5,5 milijardi dolara, što je otprilike jednako 5 posto bruto domaćeg proizvoda Ukrajine u to vrijeme.

U SAD-u su milioni tih dolara navodno oprani kupovinom komercijalnih nekretnina od Ohaja do Kentakija i Teksasa. Štaviše, dobročinitelj Zelenskog je navodno kupio desetak čeličana u malim gradovima širom Amerike, ostavljajući za sobom bankrotirane fabrike, neplaćene poreze, oštećene pogone i stotine čeličana bez posla.

Nacionalizacijom PrivatBank-a 2016. Ukrajina je efektivno svalila teret više milijardi dolara pomoći na ramena poreskih obveznika.

Kolomojski će se osvetiti za ono što se dogodilo u njegovom domenu. Sukob s Porošenkom, koji je viđen kao ponižavajući za oligarha, završen je u martu 2015.

Do oktobra, prva epizoda nove igrane serije Sluga naroda emitovana je na ukrajinskom kanalu 1+1. U njoj je Zelenski igrao glavnu ulogu srednjoškolskog profesora istorije koji neočekivano postaje predsednik Ukrajine i posvećen je borbi protiv korupcije u vladi. . 1+1 je u vlasništvu 1+1 Media Group, jednog od najvećih ukrajinskih medijskih konglomerata, čiji je vlasnik, prema Atlantic Councilu, nitko drugi do sam Kolomojski, što mu daje „značajan politički utjecaj u današnjoj Ukrajini. Njegova medijska sredstva korištena su za promociju predsjedničke izborne kampanje predsjednika Zelenskog 2019., čije su hit emisije ranije emitovane na mreži Kolomojskog.”

Samu seriju Sluga naroda producirao je Kvartal 95, kompanija koju je osnovao Zelenski, čije su partnere Pandora Papers povezuju sa ofšor mrežom. Nakon pobjede Zelenskog, ključne ličnosti Kvartala 95 dobijaju funkcije u njegovom administraciji. Ivan Henadijovič Bakanov je, na primjer, prošao put od šefa produkcijskog studija do čelnika Službe sigurnosti Ukrajine pod Zelenskim. Serija je doslovno kreirala predsjedničku ličnost Zelenskog, efektivno mu omogućivši da izgradi nezvaničnu kampanju protiv sadašnje administracije do marta 2018. godine, kada je politička stranka nazvana po televizijskoj seriji registrovana u Ministarstvu pravde. U decembru 2018. godine, Zelenski je zvanično objavio svoju predsjedničku kandidaturu na 1+1.

Zelenski, kreacija oligarha, vodio je kampanju za predsjednika i dalje glumeći lik kojeg je igrao u humorističnoj seriji. Sama stranka „Sluga naroda” jeste dobija ime po popularnoj seriji što je dovelo pobjede 2019.

Tokom izborne kampanje, Volodimir Arijev, politički saveznik tadašnjeg predsjednika Porošenka, objavio na Facebooku grafikon tvrdeći da je na njemu prikazano kako su Zelenski i njegovi partneri u televizijskoj produkciji bili korisnici konstelacije ofšor firmi koje su navodno primale milione od PrivatBank u vlasništvu Kolomojskog. Optužbe su tada odbačene kao neosnovane, ali su Pandora papiri otkrili da informacije o nekoliko kompanija na mreži odgovaraju Arijevom grafikonu, napominje OCCRP.

Ubrzo nakon što su preuzeli vlast, Zelenski i njegova stranka Sluga naroda počinju sa otpuštanjem, navodno zbog neefikasnosti, ukrajinske vladine službenike s reputacijom reformatora protiv korupcije. Daria Kaleniuk, šef ukrajinskog Akcionog centra za borbu protiv korupcije, izjavila je za Vašington post u martu 2020. da je afera poslala poruku da Zelenski „otpušta osobe koje rizikuju, jer radi prave stvari, i okrivljuje ove osobe za neefikasnost. ” Kritički novinar iz Kijeva Oleg Sukhov izrazio je slično mišljenje ove godine, napisavši da je “Zelenski dosljedno štitio korumpirane zvaničnike od krivičnog gonjenja i uništavao reforme protiv korupcije”. S druge strane odbio je da otpusti Oleha Tatarova, vlastitog zamjenika šefa kabineta, koji je optužen za mito i protiv kojeg je čak pokrenuta i javna peticija.

Ljudi kojima je „skinuta glava” bili su oni koji potencijalno ugrožavali moć oligarha poput Kolomojskog, od kojih je i Zelenski možda naučio poneku lekciju.

Na konferenciji za novinare 2020. napomenuo je da želi da ga “pamte kao predsjednika koji je izgradio dobre puteve u Ukrajini”. Jedna od nekolicine građevinskih kompanija koje su tokom njegovog mandata dobile značajan dio državnih sredstava za izgradnju javnih puteva je PBS LLC, koja je, prema korporativnim podacima, povezana sa Skorzonera LLC, kompanijom u suvlasništvu Kolomojskog.

Ukrajinski istražitelji su optužili PBS za prisvajanje milionskih državnih sredstava za radove na cestama. U presudi suda u Ivano-Frankivskoj oblasti navedeno je da je zajedno sa Skorzonerom koju kontroliše, Kolomojski povezan kao dio mreže povezanih poslovnih subjekata sa preklapajućim adresama i osobljem. PBS i Skorzonera su svoje poreske prijave sa iste IP adrese. Naime, bivši ministar carine Maksim Nefjodov bio je jedan od reformatora koje je Zelenski otpustio. Nefjodov je najpoznatiji po tome što je stvorio ProZorro, sistem dizajniran za borbu protiv korupcije u ukrajinskom sektoru javnih nabavki.

Nakon smjene Nefjodova, stranka Zelenskog iskoristila je svoju većinu da donese zakon koji bi omogućio da se najskuplji projekat izgradnje cesta u modernoj ukrajinskoj istoriji vrši bez nadzora, bez ProZorroa.

Prošlog juna Kijev Post je objavio kako je Zelenski „udvostručio potrošnju na popravke puteva, posegnuvši u džep fonda za pomoć COVID-u i trošeći novac koji je Ukrajina dobila na međunarodnim sudovima“. Zanimljiv izvor gotovine, s obzirom na to da je MMF odobrio paket pomoći od više milijardi dolara 2020. „kako bi pomogao Ukrajini da se nosi s izazovima pandemije COVID-19 putem platnog bilansa i budžetske podrške“. Da li je moguće da se Zelenski ugledao na Kolomojskog tako što se priklonio međunarodnoj pomoći? Teško je reći sa sigurnošću. Nejasno je i zbog čega je Stejt department odlučio da još jednom sankcioniše Kolomojskog prošlog marta nakon što je skinut sa liste „loših” uprkos sopstvenim međunarodnim spletkama. Državni sekretar Antoni Blinken je objasnio da je to “zbog njegove umiješanosti u značajnu korupciju”. Ali oni su toga bili svjesni kada su ga prvi put stavili i skinuli sa liste.

Još čudnije, Blinken je posebno govorio o periodu od 2014. do 2015., kada je Kolomojski “bio umiješan u koruptivna djela koja su podrivala vladavinu prava i povjerenje ukrajinske javnosti u demokratske institucije i transparentnost njihove vlade, uključujući korištenje političkog utjecaja i moći za ličnu korist.”

Opet, ovo nije ništa novo, s obzirom na to da je Nulandova u tom periodu igrala ulogu u izbacivanju Kolomojskog sa liste i to još u vrijeme kada je Blinken bio zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost u Obaminoj administraciji. Blinken se nije ni dodakao spomenutog kriminala Kolomojskog u Americi.

2019, neposredno nakon što je Zelenski pobijedio na izborima, Kolomojski je signalizirao da je spreman preći u mirotvorc, odnosno  sklopiti mir s Rusijom. Građanski rat na istoku Ukrajine do tada je odnio više od 14.000 života. Oligarh je rekao da je dovoljno: „Ionako su jači. Moramo poboljšati naše odnose”, irekao je on svoje mišljenje o Rusiji i Ukrajini prema pisanju The New York Timesa. Ali vidio je i prepreku: „Ljudi žele mir, dobar život, ne žele da budu u ratu. A vi [Vašington] nas tjerate da budemo u ratu, a ne dajete nam čak ni novac za to.” Da li su SAD sankcionisale pokrovitelja Zelenskog, kao što su to uradile Firtašu, da bi ga gurnule „u pravom smjeru?” U potonjem slučaju, SAD su zaprijetile da će uhapsiti Firtaša zbog podmićivanja kako bi izvršili pritisak na Janukoviča da potpiše trgovinski sporazum sa EU. Ali dogovor je u stvarnosti bio trik da se destabilizuje ruska ekonomija.

Iako je okarakterisan kao samo „proruski“, Janukovič je, kako je objasnio The Economist, više voleo da „sačuva status quo i da se suzdrži od pridruživanja bilo kom taboru, dok je nastavio da muze [EU i Rusiju]“. I tako su Sjedinjene Države stisle njegovog prijatelja da ohrabri Janukoviča da se nagne u željenom pravcu. „Ako bi Janukoviča ubijedili da se predomisli, prijetnja da će svog sponzora Dmitrija Firtaša staviti iza rešetaka bila je moćna poluga koju treba primeniti“, napisao je Kokburn. “Četiri dana kasnije, Janukovič je dao znak da je spreman da potpiše, nakon čega je Vašington povukao zahtjev da svog saveznika milijardera pošalje iza rešetaka.” Ali Janukovič je promijenio kurs i prihvatio kontraponudu Moskve, što je postao osnovni uzrok obojene revolucije. Kako objašnjava Kokburn: “Uslijedili su ulični protesti u Kijevu, koje je hitro podržala Nuland, koja je potom podijelila kolačiće u znak zahvalnosti demonstrantima.” Janukovič je pobegao iz Kijeva 22. februara. Četiri dana kasnije, Vašington je obnovio napore za hapšenje Firtaša. “To su i učinili. Nakratko zatvoren, Firtaš je položio kauciju u iznosu od 174 miliona dolara i čekao da sud donese odluku o njegovoj žalbi na izručenje.” Drugo dobro pitanje je da li se nešto slično dogodilo sa oligarhom Zelenskog. Odgovor vjerovatno nećemo saznati u skorije vrijeme.

Rat je u potpunosti rekreirao lik i djelo Zelenskog, čime je spasio njegov predsjednički mandat obilježen skandaliima i prekršenim obećanjima. Kako je pokazala anketa Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju, samo 24 posto birača ga je podržavalo krajem januara. Ali sada, zahvaljujući zapadnjačkoj promociji glumčeve nove persone, koja ga prikazuje kao besprijekornu osonu, Zelenski je postao objekat bezuslovnog obožavanja i primalac enormnih iznosa međunarodne pomoći. “Prije rata SAD su slale 300 miliona dolara godišnje Ukrajini”, rekao je Mark Kancian, viši savjetnik u Centru za međunarodne i strateške studije, za NPR. Sada dajemo 100 miliona dolara dnevno za ono što se donedavno smatralo „najkorumpiranijom nacijom u Evropi“. Samo je vlada Sjedinjenih Država na putu da dostavi više od 50 milijardi dolara ukupne pomoći Ukrajini. Poređenja radi, američko Ministarstvo odbrane je procijenilo da bi Trampov predloženi granični zid koštao otprilike 21,6 milijardi dolara.

Konkretno, republikanci su proveli prve dvije godine Trampovog mandata opirući se njegovim naporima da finansira i izgradi zid, to jest prije nego što su nevoljko pristali da podrže samo djelić onoga što su odobrili Ukrajini na kapaljku, čak i osporavajući patriotizam svojih kritičara. Koja je vjerovatnoća da će te milijarde međunarodne pomoći nestati u dobro uvezanim ukrajinskim džepovima? Niko ne postavlja ova ili neka druga važna pitanja. Kao što niko nije postavljao pitanje da li je bilo pomalo čudno kada je Zelenski izjavio da će Rusija morati da „ubije sve stanovnike” u glavnom gradu Ukrajine da bi ga zauzela.

Čini se da je to visoka cijena koju je ‘sluga naroda’ spreman da plati ukrajinskim životima; ona cijena Vašington subvencionira iz džepova američkih građana.

Pedro Gonzalez je autor u Chroniclesu: časopisu američke kulture kao i Contra biltena.

Piše: Pedro Goznales za IM—1776, Foto: Društvene mreže, Prevod: Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top