Nije bilo lako buditi se uz vijest da je način poslovanja vaše zemlje pogrešan. Teško je, u tim trenucima, priznati očigledno: da su vaši politički lideri ili sami bili obmanuti ili vas lagali kada su vas decenijama uvjeravali da je vaš teško stečeni životni standard osiguran. I da se vaša neposredna budućnost sada mora osloniti na ljubaznost stranaca koji su odlučni u tome da vas slome. Da je Evropska unija u koju ste vjerovali bila uključena u doslovnu vježbu permanentnog prikrivanja činjenica. Da vaši partneri iz EU, kojima se sada obraćate za pomoć, na vas gledaju kao na zlikovca čija je ispravna reakcija odavno zakasnila. Da ekonomske elite u vašoj zemlji i šire traže nove i noce načine da osiguraju da vaša zemlja ostane u stanju zakočenosti. Da morate izdržati ogromne, bolne rezove kako biste osigurali da se ništa od toga ne promijeni.
Grci znaju za ovaj osjećaj. Sve se to svalilo na naše kosti početkom 2010. Danas su, međutim, Nijemci suočeni sa zidom snishodljivosti, antipatije, pa čak i sprdnje. Kako god to ironično danas izgledalo, nijedan Evropljanin nije u boljem položaju nego Grci da shvate da Nijemci zaslužuju bolje; da je njihova trenutna nevolja rezultat našeg kolektivnog, evropskog neuspjeha; i da nikome – a ponajmanje napaćenim Grcima, južnim Italijanima, Špancima i Portugalcima (SVINJE kako su nas nekada zvali) – nema koristi od schadenfreude (zluradosti).
Sada se sve okrenulo protiv Njemačke jer se njen ekonomski model oslanjao na zamrzavanje rasta plata, jeftin ruski gas i izvrsnost u mid-tech mašinskom inženjerstvu– posebno kada je riječ o proizvodnji automobila sa motorima sa unutrašnjim sagorjevanjem. Ovo je rezultiralo ogromnim trgovinskim suficitima tokom četiri razdoblja nakon Drugog svjetskog rata: pod sistemom Breton Woodsa predvođenim SAD, koji je omogućio fiksne devizne kurseve i pristup tržištu Evrope, Azije i Amerike; zatim, nakon kolapsa Breton Woodsa, kada se jedinstveno evropsko tržište pokazalo veoma unosnim za njemački izvoz; ponovo nakon uvođenja eura, kada je finansiranje od strane dobavljača stvorilo mogućnosti za robu i kapital koji se iz Njemačke slijevao na periferiju Europe; i, konačno, kada je kineska potražnja za srednjim i finalnim proizvodnim proizvodima oslabila nakon što je kriza eura umanjila potražnju za njemačkom robom u južnoj Evropi.
Nijemci se sada polako suočavaju sa propašću svog ekonomskog modela i počinju da shvataju višeslojnu Veliku laž koju su im njihove elite ponavljale tri decenije: fiskalni suficiti nisu bili posljedica razboritosti, već monumentalni neuspjeh tokom dugih godina ultra niskih kamatnih stopa, za ulaganje u čistu energiju, neophodnu infrastrukturu i dvije ključne tehnologije budućnosti: baterije i vještačku inteligenciju. Zavisnost Njemačke od ruskog gasa i kineske potražnje nikada nije bila dugoročno održiva; i to nisu puke greške koje se mogu tek tako „ispeglati”.
Tvrdnja da je njemački model bio kompatibilan s evropskom monetarnom unijom također se, polako, razotkriva kao laž. U nedostatku fiskalne i političke unije, EU je uvijek namjeravala opterećivati vlade mediteranskih zemalja, odnosno banke i korporacije nenaplativim dugovima, što je na kraju dovodilo Evropsku centralnu banku do izbora između puštanja eura da iščezne kao valuta i upuštanja u projekte trajnog prikrivanja bankrota.
Nijemcima to danas postaje jasno. Dok posmatraju „utegnutu” ECB koju se proklinje ako značajno podiže kamatne stope (uzrokujući imploziju Italije i drugih zemalja) i u istoj mjeri proklinje ako to ne učini (dopuštajući kosntantnu inflaciju). Iako zadatak ECB-a nikada i nije trebao biti da spasavanje eura od njegovog lošeg utemeljenja, Nijemci sada mogu vidjeti na koji su ih način njihovi političari lagali da bi njihov ekonomski model mogao preživjeti krizu 2008. Dok su druge zemlje eurozone morale praktikovati štednju. Oni također počinju shvatati da je fobija njihovih vođa od stimulusa dovela do trajnog „socijalizma” za južnoevropske oligarhe, francusko-njemačke bankare i razne zombifikovane korporacije.
Nekada davno, su nama, koji smo kritikovali ideju da svaka zemlja evrozone treba da postane kao Njemačka, prigovarali su da njemački model funkcioniše samo zato što ga niko drugi nije usvojio. Danas, sa prestankom dotoka jeftinog gasa i novog hladnog rata Amerike sa Kinom, njemački model je okončan čak i za Njemačku. Da, njemački izvoz će se oporaviti, uz pomoć niske vrijednosti eura. Volksvagen će prodati mnogo više električnih automobila kada se lanci snabdijevanja ponovo uspostave. BASF će se oporaviti nakon što se ponovo osiguraju energetske zalihe. Ono što se neće vratiti je njemački model: veliki dio Volksvagenovih prihoda otići će u Kinu, gdje se sada razvijaju tehnologije za proizvodnju baterija, a ogromna ulaganja će se prebaciti iz hemijske industrije u sektore povezane s vještačkom inteligencijom.
Neki njemački prijatelji polažu nade u opadanje vrijednosti eura kako bi njemački model, eventualno ozdravio. To se neće dogoditi. Zemlje koj manje štede sa strukturnim trgovinskim deficitom, poput Grčke ili Gane, imaju koristi od devalvacije. Zemlje visoke štednje sa strukturnim trgovinskim suficitom nemaju – sve što se, zapravo, dešava je da siromašniji domaći potrošači subvencioniraju bogatije izvoznike, što je upravo suprotno od onoga što je potrebno njemačkoj ekonomiji.
Moja poruka njemačkim prijateljima je jednostavna: Prestanite sa sažaljevanjem. Prekinite sa poricanjem, ljutnjom, cjenkanjem i depresijom i počnite osmišljavati novi ekonomski model. Za razliku od Grka, vi i dalje imate dovoljno suvereniteta da to učinite bez dozvole kreditora.
Ali prvo, morate riješiti kritičnu političku dilemu: da li želite da Njemačka zadrži politički i fiskalni suverenitet? Ako je tako, vaš novi model nikada neće funkcionisati u sadašnjoj eurozoni. Ako ne želite da vratite njemačku marku, potreban vam je model koji je ugrađen u punopravnu, demokratsku evropsku federaciju. Sve ostalo će biti nastavak velike laži s kojom se sada bolno mirite.
Janis Varufakis, bivši ministar finansija Grčke, lider je stranke MeRA25 i profesor ekonomije na Univerzitetu u Atini.
Piše: Janis Varufakis za Project Syndicate, Foto: Pixabay, Prevod: Preokret