Hiljadama godina ljudi su naseljavali zemaljsku kuglu u malim grupicama koje su živjele na međusobnom velikom geografskom rastojanju. Te male grupice su većinu vremena provodile u migracijama u potrazi za boljim lovom ili boljom ispašom plodova, rijetko dolazeći u kontakt sa drugim ljudskim grupama. Prva veća razlika između razlika ovih malih ljudskih grupa nastaje kao posljedica antropološke razlika seksualnog bimorfizma, odnosno zavisnosti da li grupa može miogrirati uslijed trudnoće žena, tako da su nekie grupe postajale teritorijalne.
Sa povećanjem broja stanovnika na zemlji krajem kamenog doba, a ponegdje i do sredine bakarnog doba i pojave poljoprivrede, stočarstva te lakšeg dolaska do hrane, ljudska populacija naglo raste te mnoge male grupe dolaze u kontakt jedna sa drugom. Pojavljuju se trgovina i razmjena dobara, razvija se i klasno društvo, te se pojavljuje i pojačana potreba sa čvršćom komunikacijom. Tako jezici prijašnjih malih skitačkih i sakupljačkih grupa dolaze u kontakt, te se pojavljuju veće jezičke grupe koje mi poznajemo kao narod na čijem čelu se najčešće nalaze poglavice[1]. U slučaju da jedna grupa počne u vojnom smislu iskakati iznad drugih grupa, onda ta grupa formira carstvo i postavlja svoju elitu za carsku, a podređuje druge, manje agresivne koje su oko te centralne grupe.
Ovo se veoma odražava na jezik, jer jezik nadređene grupe počinje da djeluje na jezik podređene grupe time što pojedine riječi iz jezika nadređene grupe ulaze u rječnik podređene grupe. Na sličan način su njemački i turski jezik djelovali na naš jezik jer su Osmanska i Habzburška država držale pod okupacijom Srbe i Hrvate, te je naš jezik primio mnogo njemačkih, turskih, madžarskih riječi, ali pošto su bili nadređeni, nije taj proces važio i za turski, madžarski ili njemački jezik koji imaju vrlo malo naših riječi. Dakako postoje i suprotni slučajevi. U srednjevjekovnom grčkom jeziku (κοινη) bilo je izuzetno malo latinskih riječi, za razliku od latinskog jezika, koji je nakon zauzimanja stare Grčke do srži helenizovan. Također i naša zemlja Bosna i Hercegovina, svoj najveći razvoj počinje nakon zauzimanja Zahumlja i Travunije[2] (siromašne željezom) gdje je postojao uticaj Venecije i Vizanta[3] u vrijeme bana Stjepana Kotromanića[4] (koji je vladao oblastima bogatim željezom, za oružje), razvijaju se gradovi (suburbium) i trgovina, jezik se masovno posrbljuje[5].
Elem, vratimo se iz digresije. Sa povećanjem broja ljudi na zemlji i pojavom dodira između pojedinih grupa, pojavljuje se još jedan zanimljiv fenomen, a to je dijalekatski kontinuum. Postoje dva dijalekatska kontinuuma, a to su vertikalni i horizontalni. Horizontalni dijalekatski kontinuum je vezan za geografski kontinuum idiomâ što je pojava da ne postoji jasna granica između jezika, već je sve holistično, postoje uglavnom blagi prelazi između pojedinih dijalekata[6], te mnoge pojedinačne osobine jednog jezika (originalno) prelaze na teritoriju drugog jezika i bivaju i osobine i drugog jezika, što se može prikazati sljedećom formulom gdje je crtica samo imaginarna granica, a veliko slovo u sredini predstavlja imaginarni centar kulture:
аБВГд – дЂЕЖз – зИЈКл – лЉМНњ – њОПРс – сТЋУф – фХЦЧџ -…
Zamišljene granice tih pojedinih osobina jezika (pojedinačna pojava ili osobenost u jeziku) zovu se izoglose, a kada kroz jedno područije prolazi više izoglosa to se zovu snopovi izoglosa i tu su granice između jezika oštrije. Snopovi izoglosa su često uslovljene prirodnim preprekama kao što su planinski vijenci, velike rijeke i slično. Veliki snopovi izoglosa između germanskih i slovenskih jezika se nalaze u dolini rijeke Elbe na sjeveru, a na jugu na Alpima. U okolini Erlangena (gdje je i postojala slovenska populacija) sa germanske strane ili u Sudetima u Českoj gdje nema tih velikih prirodnih granica, tu su i granice između pojedinih jezika mnogo poroznije. Kao protivteža dijalekatskom kontinuumu je pojava elita uslijed promjene ekonomije, pojave stočarstva i poljoprivrede. Tada se formiraju elite pojedinih grupa koje drže svoje grupe u izolaciji od drugih grupa ubirući od njih viškove proizvoda putem raznih taksi i poreskih dadžbina. Markeri okupacionog stresa[7] na koštanim ostacima ljudi iz mlađeg kamenog doba, su u saglasnosti sa bogatstvom priloga koji je položen u raku sa pokojnikom. Onaj ko je najviše radio, a što se zna po tim markerima, bio je i najbogatiji, što se vidi po grobnom prilogu. Sa pojavom metala, to saglasje se više ne pronalazi, jer se stvaraju grupe onih koji rade i onih koji uživaju u plodovima rada, a kojih je mnogo manje i nestaje meritokratija kamenog doba.
Primjer dijalekatskog kontinuuma postoji i u česko-poljskom odnosu, na primjer. Između Česke i Poljske nalazi se impozantan planinski masiv zvani Krkonoške Hori na sjeveru zapadnog djela Česke zvani Bohemija. Krkonoške Xori su jasna granica između dvije jezičke i istorijske oblasti Bohemije (zapadne Česke) i Poljske. Jezička razlika je tu vrlo jasna i duljinom te planine se pružaju izoglose vrlo gusto jedna do druge. A istočna Česko-Poljska granica je mnogo manje očita jer se na tom graničnom prostoru nalazi Šleska nizija na jugu Poljske, odnosno Česko Pomoravlje u Českoj republici. Na tom područiju granica između Českog i Poljskog jezika mnogo je prozirnija[8], i dosta tradicionalno smatranih poljskih osobina jezika dopiru do duboko na teritorij Českog jezika (glasovi ć i đ, izgovor sekvenci la i ra kao lo i ro)[9] a također i sa suprotne strane, neke karakteristike českog jezika prelaze na teritorij poljskog jezika kao što je, na primjer, izgovor glasa g kao zvučnog h[10].
Dakako, postoje i mnoga odstupanja od ovoga. Ima slučajeva (ipak su u pitanju samo slučajevi) visokog stepena lingvodiverziteta na područiju bez velikih prirodnih prepreka. Granica između madžarskog i našeg jezika je dosta oštra (na primjer), postoje i oštre granice između idioma koji se govore u Istri, i među baltijskim jezicima, u Evropi. Također, uslijed normativizacije pojedinih idioma, koji su proglašeni nacionalnim jezicima, taj idiom koji je proglašen nacionalnim se raširio među drugim idiomima koji su proglašeni za dijalekte i uticao na njih. Time su stvorene oštrije granice između pojedinih nacionalnih jezika, ali to su procesi političke prirode. U Evropi ova pojava je naročito postala vidljiva početkom razvijenog srednjeg vijeka kada se razvija jaka gradska kultura i kada se od starih idioma međusobno često nerazumljivih[11] formiraju današnji jezici.
[1] Čovjek – ibidem – str 266
[2] D. K. Kojić – Gradska naselja srednjevjekovne bosanske države – Sarajevo 1978 – str 30-53
[3] J. Cvijić – Autobiografija i ostali spisi – SKZ №394 – Beograd 1965 – str 64, 90.
[4] S. Ćirković – Istorija srednjevjekovne Bosnanske države – Bgd 1964. – str 88-91 & K. Jiriček – Istorija Srbije – knjiga 1 Bgd 1978 – str 66, 227
[5] I. Andrić – Razvoj duhovnog života u Bosni i Hercegovini pod uticajem turske vladavine – Bgd 1994 – str 15 & P. Ivić – srpski narod i njegov jezik – S. Karlovci N.Sad 2001 – str 44, 61
[6] R. Bugarski – Uvod u opštu lingvistiku – Bgd, N. Sad 1991 – str 157
[7] Markeri okupacionog stresa su tragovi na kostima pokojnika na mjestima gdje su ligamenti vezani za kosti. Kod ljudi koji su teško radili u životu, pojavljuju se zarezi na kostima na mjestima veza ligamenata za kosti.
[8] J.Bělič – Nástin české dialektologie – Praha 1972 – str 240 – 300, a naročito 307
[9] Česki i slovački, kao i naš jezik imaju slog la i ra (čeh hrad – tvrđava; blato – blato, chlapec – momak) koji u poljskom ima oblik na lo i ro (polj gród – tvrđava; błoto – blato, chłopiec – momak), a u ruskom i ukrajinskom se pojavljuje olo i oro (ukr. gorod – grad, boloto – blato, holopčik – seljak)
[10] Sloveni koji žive između rijeka Elbe i Dnjepra izgovaraju glas g kao zvučno h. Na primjer, na kod nas se kaže glava, pogan, bog, drag, a na českom se kaže hláva, pohaný, bůh, drahý.
[11] R.Bugarski – Jezik i identitet – biblioteka hh vek Beograd 2010 – str 46
Piše: Bojan Antić za Preokret, Foto: Pixabay