REPORTAŽA IZ MARIUPOLJA: Smrad paljevine, ili kako vlast uništava ljude i ideje

Neposredno poslije rata posjetio sam neke od najrazrušenijih gradova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj – Sarajevo i Vukovar 1997. ili 1998., a nešto kasnije Mostar. Iste godine kad sam bio u Sarajevu posjetio sam i Gospić, Bihać i Jajce koji su svi bili znatno oštećeni u ratu. U Gospiću i Jajcu sam noćio na ulici odnosno u Gospiću pred crkvom, a u Jajcu u uništenoj kući blizu Sahat kule. Prošao sam kroz još neka razrušena mjesta u Bosni i Posavini kada sam stopirao za Sarajevo i vraćao se iz Sarajeva. Ništa slično Mariupolu nisam vidio. Grbavica koju su Srbi u povlačenju poslije rata spalili je bila temeljito uništena. Još neki sarajevski kvartovi – da li Dobrinja – bili su razvaljeni. Zaboravio sam, ali znam sigurno da je u Sarajevu bilo kvartova koji su prošli lišo kao i onih koji su bili lagano oštećeni. Tih kvartova u Mariupolu nema. Zapadni Mostar nije bio teže oštećen.

Možda se Vukovar može usporediti s Mariupolom jer je to jedini grad koji je bio kompletno uništen. Samo je Mariupol stanovništvom bio 12 puta veći od Vukovara, a površinom vjerojatno i više. Sovjetski gradovi, naročito ruski su razvučeni. Ako Rus nečeg ima to je prostor. Sovjetski gradovi su također i zeleniji od svega što sam vidio. To su džungle u kojima su posijane betonjare. Razlika u odnosu na Sarajevo je da Mariupol uništen u tri mjeseca, a Sarajevo je ubijano triipo godine. Vukovar je uništen u tri mjeseca, ali tu s Vukovarom završava svaka sličnost. U Sarajevu sam boravio tri puta u većim razmacima tako da sam vidio kako se grad oporavlja, ali i kako se mijenja. U Mariupol ću se sigurno vraćati. Zanima me kako će ići obnova koju ću moći pratiti u “realnom vremenu” kako se bude odvijala. Došao sam na sam početak. Grad još smrdi na paljevinu.

Bit će još uništenja, ali malo o tome kako i gdje grad živi. Srce grada je plac koji se nalazi uz aveniju Ševčenko. Ševčenko je nešto kao otac ukrajinskog jezika i u Mariupolu i u Donetsku ima jednu od par glavnih avenija. Niti nakon što su ukrajinske snage 9 godina bombardirale  Donetsk ime nije promjenjeno. Imena uopće nisu dirana kao ni spomenici. To ne govorim da vam predstavim kako su Rusi kul već samo da imate u vidu koliko smo mi bijedan prostor. Velim prostor, a mislim na ljude. Stvari koje su kod nas normalne malo gdje jesu. Navikli smo se na najgore, a to najgore čudno je čak i ljudima u friško porušenim gradovima. To stalno rušenje povijesti i izmišljanje nove je nešto zaista bljutavo s vrhuncem ogavnosti u masovnom rušenju antifašističkih spomenika koji su u 95% slučajeva samo prisjećali na nečiju smrt. Čuvali uspomenu na mrtve i opominjali žive. Ne u nas.

Na placu dođu prodavat ljudi iz grada što zbog prodaje što zbog družbe. Na neki način se odnekud obavezno teleportiraju Cigani, a tu su i ljudi sa sela koji dolaze prodati svoje proizvode. Među čudnijom ponudom je meso koje se prodaje na improviziranim tezgama bez prisutnosti ikakvog frižidera. Sanitarne mjere uključuju tjeranje muha raznim za tu svrhu improviziranim sredstvima. Kao nekad.

To nekad i nije bilo tako davno. Pedestih godina prošlog stoljeća. Meso je u Rusiji skupo. I mlijeko. Litra mlijeka 100R. Litra plina za vozilo 20R. Meso ne znam ni cijenu jer ga nisam niti jednom kupio. Odnosno jesam neke jetrice, ali one su pak bile ekstra jeftine – 150R kilogram. Energija je jeftina, proizvodi sa sela skupi što sad kad to čujem čak ima neke ljudske zdrave logike.

Ljudi se također skupljaju oko malog broja dućana koji rade te oni postaju centri društvenog života. Tu su još i mjesta na kojima su ljudi zaključili da ima boljeg signala 4G interneta. Između ostalih takvo mjesto je i uništeno mariupolsko kazalište. Takva mjesta znaju biti i ispred dućana. Između blokova zgrada su parkovi i trijemovi. Trijemovi i klupice su i ispred zgrada. Tu ljudi huhaju i druže se. Dovukli su kauče, stolice, stolove i bančiće.

Ljudi u Mariupolu su sto puta opušteniji od ljudi u Donetsku. Odahnuli su iako žive na zgarištima. U Donetsku teče deveta godina što bombardiranja većeg ili manjeg intenziteta što terorizma. Evo i sad gruva. Preključer su OSU (Oružane snage Ukrajine) zasule grad zvončićima. Rusi su dovukli artiljeriju negdje tu blizu u kvart tako da i ti gruvaju non stop. Ritam haubica za ples od jutra do mraka. Ta zaglupljujuća priča o gađanju civilnih ciljeva nakon što se negdje instalira vojska su iritantni do bola. Novinarska gamad ciljano i bez milosti zaglupljuje već dobrano glupi narod ponavljajući mu što želi čuti, pojačavajući sterotipe i tuleći uvijek uvijek jedne te iste poluinformacije odnosno dezinformacije. Propagandu prodaju pod vijesti.  

Jedna velika zanimljivost su stabla. Ima ih ogroman broj. Avenije i ulice su široke po sto i više metara, a između zna biti desetak linija drvoreda. No zanimljiv nije broj samih stabala već kako je rijetko koje stablo stradalo od granata. Stotine je srušenih betonskih i željeznih stupova rasvjete, semafora, reklama, a rijetko koje stablo je uništeno. Dakle krater između kuće i stabla. U neposrednoj blizini. Kuća srušena, stablu ništa.

Kvartovi cijeli izgorili. Nijedno stablo izgorilo. Kao rezultat tog fenomena imamo ruševine po kojima se vegetacija već proširila među stablima koje divljački zeleni. Vegetacija jako brzo guta ljudske ostatke. Ima i kod nas sela koja je od rata već potpuno progutala vegetacija. Ovo je čudno jer je riječ o gradu i jer je riječ o par mjeseci.

Ljudi u Donjecku su sišli s pameti, a mislim da je tu pomogla i lokalna vlast DNR. Hadžije drže policijski sat već devetu godinu. Ljudi u Mariupolu ne žele u DNR ni pod razno već u Rusiju. DNR će se i tako ukinuti slijedećih mjeseci. Lokalna vlast se pretvorila u korumpiranu i razbojničku. Zanimljivo je da su oni na početku mahali crvenim zastavama, propagirali neku socijalističku revolucionarnu priču. Prva stranka koja je registririana bila je komunistička partija. Sve se to ponovno po ko zna koji put po hitnom postupku pretvorilo u sebi svrhu i opravdanje za politički teror. Samo ovaj puta kao potpuna farsa. Ljudi bi trebali znati unaprijed prepoznavati političke tendencije koje naginju teroru isključivo radi očuvanja vlasti. Posebice bi to trebali naučiti na ljevici. Možda sam to već napisao, ali meni bijednici iz tzv. komunističke partije kojima sam pisao nisu nit odgovorili. Ista priča se ponovila i u komunističkom glasilu kojem sam pisao.

Nadao sam se da će mi razjasniti neke stvari o vladajućoj ideologiji, njenom razvojnom putu i propasti. Vidim da su shvatili svoju uzaludnost i svoju karikaturalnu ulogu i o propasti im se ne priča. Ljevici je zaista nužna temeljita obnova. Doslovce od temelja naviše. Iako su komunisti bili prvi prijavljeni broj prijavljenih odnosno registriranih stranaka se sveukupno popeo na tri. Imao sam kontakte druge dvije partije od kojih je jedna vladajuća, a druga je ista takva samo nije na vlasti. Javio sam se jednoj, odgovorili su, ali sam odustao od komunikacije s administracijom koju će uskoro zamjeniti ruska, a cijela priča o DNR će pasti u zaborav. Zapravo nećkao sam se i da je bilo bolje organizacije bar bi ih ispitao neke stvari makar dobio kao odgovore neke neprispodobive gluposti. I kad slušaš gluposti možeš čuti nešto između izrečenog. No bio sam štufan. Nisam bio raspoložen za to, mislio sam da mogu bolje, a onda je i vrijeme iscurilo.

Po prvom ustavu domaći ekstremisti su proglasili Rusku pravoslavnu crkvu jedinom legalnom vjerskom organizacijom, a ruski jezik jedinim službenim. Zaredala su se politička ubojstva na svim razinama vlasti.  Vjerujem da su ruska služba i država intervenirale. DNR se pretvorio u eldorado za komunističke i nacionalističke ekstremiste koji su se iz Rusije slili u mladu republiku i na čijem su tlu nacionalisti brzo savladali komuniste, ali su ostavili komunističku ikonografiju. Možda je upravo utjecaj komunista taj da se nije dirala baština i da nacionalizam nije zadani i obavezom propisani način javne komunikacije. Nakon intervencije koja je uslijedila ustav je prepravljen u smjeru da postoji sloboda vjeroiposvijesti i da su službeni jezici ruski i ukrajinski. Nakon još jedne promjene ukrajinski je uklonjen. Kako vlast uništava ljude, partije i ideje. Upravo zato je Pusić bio čovjek po mom ukusu. On je devedesete osnovao partiju koja se zvala nešto u stilu Promjena na bolje u okvirima mogućeg i bez nasilja. Utopija, ali bez bolesnih ambicija. No Pusić ne razumije političke procese, a pogotovo mu manjka razumijevanja metodologije političke promjene. No čovjek je našao što mu je činiti i delao je pošteno i hrabro. Kud ćeš više u to vrijeme mračno.

Moram spomenuti da ovo što pišem su dojmovi do kojih sam došao pomoću vrlo šturih informacija, izrečenih i neizrečenih misli ljudi na koje sam naišao. Ljudi na koje sam naišao su u manjini bili Rusi. Definitivno još jedno iznenađenje. Bjelorusi, Ukrajinci, Litvanci, razni miješani Sovjeti i naravno Rusi. Unatoč jakom prisustvu ekstremnih nacionalista iz Rusije nacionalizam, a pogotovo neko brisanje povijesti nisu bili ili postali dominantna društvena snaga. Svi znaju da je rat zlo, a mali broj ljudi zna kako je zlo tu i ne kani nigdje otići. Zlo je dio izgradnje društva pa i slobode. Ovi koji bi ga uklonili ili izbrisali najveći su bolesnici što kao zombiji hodaju zemljom. Da sam glupi novinar pisao bi članke, ali jednostavno nisam toliko nepošten i bez obraza. Neko samopoštovanje čovjek mora sačuvati ako želi ostati čovjek, a ne postati novinar. Rekli su mi da napišem to, to i to. I to vlasti ili vojska na presici.

Piše: Dimitri Marjak za marjakdimitriy.com, Foto: YouTube, printscreen

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top