Konačno potpisivanje Temeljnog ugovora između države Crne Gore i SPC, teško da će biti trenutak kojim će se društvena drama oko ove puke formalnosti okončati. I to ne samo zbog toga jer će DPS, uz pomoć svojih podkapacitiranih trabanata i botova na toj priči, prirodno i očekivano, graditi osnovu svoje predizborne kampanje, nego zbog toga što formalizovanje onoga što je Srpska crkva u Crnoj Gori oduvijek imala, neće razriješiti problem nagomilanih kontradikcija u crnogorskom društvu kojima je SPC svojim zvaničnim stavovima, uprkos rijetkim ali probitačnim. kritičkim glasovima, uvijek više doprinosila, nego što ih je razrješavala. Uprkos vrlo odmjerenom pozivu mitropolije onima „koji osjećaju rasterećenje i radost“ zbog potpisivanja Temeljnog ugovora „da se uzdrže od organizovanja bilo kakvih javnih manifestacija ovim povodom“, samo nekoliko dana ranije, mitropolit Joanikije je, na simpozijumu „Pedeset godina o razaranja Njegoševe kapele na Lovćenu“ govorio o grijehu protiv „Njegoševog amaneta“, to jest vraćanju „njegovih svetih i namučenih kostiju“ u kapelu na Lovćenu, kao i to da: „Mi taj greh treba da speremo sa svojih savesti, a to ćemo učiniti kada dođe do dubljeg samosaznanja i pokajanja i kada napravimo otklon od zle komunističke misli i od kulta ličnosti Josipa Broza i kad se očistimo od ustašluka, koji je zahvatio donekle Crnu Goru“.
Očekivano, ovaj mitropolitov istup je, izuzev odmjerene i promišljene kolumne Balše Brkovića, izazvao niz već standardizovano somnabulnih reakcija, od Jakova Dakovića za kojeg je Njegoš manje-više isto što i Alister Krauli i potpuno imbecilnih zaključaka da „pravoslavlje karakteriše jedan prezir prema ljudskoj prirodi koji je Njegošu bio duboko stran“, preko submediokreiteske pojave Dragana Bursaća koji je od kopipejsterskog profitera na kolektivnim traumama bosanskih muslimana odjednom postao i stručnjak za crnogorsku istoriju histerišući o „okupatorskoj jugslovenskoj vojsci“, pa do Miraša Dedeića koji se predstavlja kao mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve koji će, nimalo rasistički, primijetiti da je sve oko potpisivanja Temeljnog ugovora „ciganski posao kroz igru tancovanje“.
Međutim, svako ko želi dobro Crnoj Gori, a naročito Srpskoj crkvi u njoj, mora otvoreno reći da ni mitropolit Joanikije nije rekao ništa pametnije od onih koji su po njemu osuli paljbu neopisivih gluparija. Najprije, od kakve se to „zle komunističke misli“ treba otkloniti? Kada sam zadnji put provjerio, u Crnoj Gori u vlasti ili opoziciji ne postoji ni jedna partija s komunističkim predznakom ili programom, već slično kao i u slučaju temeljnog sarajevskog „antifašističkog“ narativa, revizionistička ideologija nacističkih kolaboratora iz Drugog svjetskog rata, u crnogorskom slučaju ona Sekule Drljevića, čiji sljedbenici perfidno kidnapuju simboliku NOB-a i partizanske borbe generalno, kako bi ih predstavili kao nešto što im, tobože, ide u prilog. A ne ide. Da, tačno je da Đukanovićevi opskuranti poput Aleksandra Damjanovića (CKM), pa i Miraša Dedeića gotovo redovno idu na poklonička putovanja u Zagreb u kojem u maniru „ja tebi serdare, ti meni vojvodo“ održavaju najsrdačnije odnose sa trasparentnim ustašofilima poput Velimira Bujaneca, Anta Prkačina ili Zlatka Hasanbegovića. Ali ti ustašofili s razlogom mrze Tita. Jer su, ma kako to mnogim crkvenim revizionistima bilo teško priznati, upravo partizani uništili NDH i izvršili retorziju nad njenom oružanom silom na Blajburgu, istu onu sa kojom se povlačio ideolog crnogorskog nacizma i ideološki osnivač antisrpstva u Crnoj Gori, Sekula Drljević.
To što to, tobože, nije jasno njegovim crnogorskim sljedbenicima koji bi rado da u karakazan svog šovinizma udrobe i partizane, nije izgovor da ne bude jasno mitropolitu koji pretenduje na reputaciju poglavara 800 godina stare vjerske zajednice, koja bi, također, morala pretendovati na minimum ozbiljnosti u pristupu istorijskim činjenicama. A te činjenice vele da antisrpska ideologija u Crnoj Gori, izvorno, nema nikakve veze sa komunizmom ili NOB-om, već izrazito antikomunistički nastrojenim Sekulom Drljevićem, čiji bi sljedbenici koji danas koketiraju sa partizanskim nasljeđem, morali znati da se u vrijeme kada je glavni grad Crnoj Gori nosio ime Titograd, istorija učila od Dimitrija Vujovića, Milinka Đurovića, Mirčete Đurkovića, Đoke Pejovića, Vlade Strugara, to jest iz kapitalne višetomne Istorije Crne Gore u kojoj se iznosi neupitna naučna istina da je „današnji crnogorski prostor imao srpsko stanovništvo što potvrđuju i domaći i strani izvori, kako iz tog tako i iz kasnijeg vremena“ i da je „nedvosmislena potvrda za to sadržana u Odgovoru crnogorskih glavara od 24. Oktobra 1756, na uvrjedljivu proklamaciju kotorskog providura Justinijana Bolda, od 10. Septembra 1756. godine“, u kojem su, u ime naroda Crne Gore glavari doslovce rekli da su Crnogorci „pravoslavne vjere hristjanske i zakona Svete crkve vostočne, a roda častna i sveta slaveno-serbskago“. Zanimljivo je da neposredno nakon „okončanja kulta Josipa Broza Tita“ u vrijeme tragičnog raspada Jugoslavije dominatna većina Crnogoraca izjašnjava za zajedničku državu sa Srbijom, a da separatističke ideologije i oživljavanje drljevićevskih pseudoistorijskih besmislica jačaju upravo u vrijeme kada od Titovog kulta nije ostalo ništa, štoviše kada je postojala savršena harmonija između Mitropolije crnogorsko-primorske i ondašnje srpsko-šovinističke osobe dikatora Mila Đukanovića.
Prema tome, čini se da je jačanje takve tendencije imalo sasvim drugačije uzroke, a kakve, to bi trebalo da se zapitaju crkveni oci, koji nikako da shvate da je rigidni antikomunizam i šovinistički nacionalizam 90-tih, a ne komunizam i humane i antifašističke tekovine NOB-a (kojih su se, kukavički i oportunistički, odrekli i sami „komunisti“), ponajviše potkopao njihove pozicije, najviše one moralne. Mitropolit Joanikije, prema tome, ne mora mnogo da brine o istoriji. Istorijska istina u riječima cetinjskog vladike Visariona Borilovića Bajice 1689. o „velikoj crkvi doma Spasova koja se zove Peć“, koja je „presvijetlo sunce koje sija i zrači po svoj srpskoj zemlji“ nikada ne može biti dovedena u pitanje i za nju će uvijek stati svaki čovjek od integriteta. Ali se isto tako ne može živjeti od stare slave i očekivati da će se ljudi pred njom, po automatizmu, padati na koljena. Pogotovo ako se nastavi sa izlizanim etiketiranjima za komunizam. Na poslijetku, na proglašavanju marionetske Nezavisne države Crne Gore na na Cetinju 12. Juna 1941. uz Sekulu Drljevića nisu sjedili komunisti, već mitropolit Joanikije Lipovac, a čija se biografija u Srpskoj crkvi vrlo nekritički prezentuje. Drugim riječima, Crkva sebe ne može i ne smije svoditi na ideološki aparat desničarskog istorijskog revizionizma, jer time gubi sve one u Crnoj Gori koji u takvim distorzijama činjenica ne žele učestvovati. Sunčev sjaj nije ni dobro ni lijepo ni pametno zaklanjati poluistinama, izmišljotinama i glupostima.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže
Komunisti su srušili kapelu i podigli mauzolej. Pretpostavljam da je o tome mitropolit pričao.