Proteklih dana, a povodom kontroverzi oko donošenja dopuna Izbornog zakona FBiH, po ko zna koji put često možemo čuti ili pročitati ponavljanje sintagme „bošnjački nacionalizam“. Zaista, šta bi to moglo biti bošnjački nacionalizam? Autor ovih redova nije baš najsigurniji kako bi definisao taj fenomen. Fra Drago Bojić je u intervjuu za sarajevsko Oslobođenje, a opisujući svoje zgražavanje građanskim protestima 3000 mahom stranačkih uhljeba pred OHR-om, nabacao nekoliko teza koje zaslužuju pažnju:
„Licemjerno je zahtijevati od visokog predstavnika da koristi bonske ovlasti i kažnjava aktere srpskog i hrvatskog nacionalizma i istodobno podržavati i opravdavati vlastiti – bošnjački nacionalizam. Na sarajevskim protestima je izišlo na površinu sve ono najgore što svaki nacionalizam ima u sebi: kolektivna frustracija, neprijateljstvo prema drugima, histerično pozivanje na prava koja se uskraćuju drugima. To nisu bili građanski protesti, nego pokazivanje mišića bošnjačkog nacionalizma. Za razliku od druga dva nacionalizma, srpskog i hrvatskog, koji imaju svoje države, bošnjački nacionalizam je “nacionalizam bez države” te će i u budućnosti upravo želja za vlastitom državom biti najjače pogonsko gorivo tog nacionalizma. Nisu svi Bošnjaci nacionalisti, ali su sve aktualne bošnjačke politike, uključujući i one koje se nazivaju probosanskim i patriotskim, nacionalističke.”
Na stranu sada idealizam oca Draga i gađenje hipkrizijom koje i sam dijelim, nelicemjerni nacionalizam, to jest onaj koji ne bi pozivao na prava koja uskraćuje drugima ne postoji, budući da ne živimo u globalnoj ekonomiji malih letećih medvjedića, već trulećeg, ali još uvijek ekspanzivnog, kapitalizma u kojem veća riba, sve češće bez licemjernog izgovora ili opravdanja, ždere manju. Dakle, nema nacionalizma koji ne pokazuje mišiće, jer kako možemo vidjeti na primjeru međuodnosa velikih imperijalno-nacionalističkih sila, pa tako i njihovih piona na globalnoj šahovskoj ploči, mišići su, sviđalo se to nekome ili ne, na kraju jedino što je bitno i čime se okružuje i brani životni prostor, ne bitno drugačije nego što to rade narko mafije kada uspostavljaju granice među svojim zonama uticaja. To su bar neke osnovne lekcije koje je do sada svako morao naučiti. Ko je mislio da će neoliberalizam donijeti neku drugačiju realnost, vrijeme mu je da se otrijezni i shvati stvarne uzroke košmara u kojem živimo. Drugi dio fra Dragovih teza je mnogo zanimljiviji. Tačno je da je bošnjački nacionalizam „nacionalizam bez države”, pa je, prema tome, „želja za vlastitom državom” njegovo logično pogonsko gorivo. Bilo bi potpuno paralogično da od svih nacionalizama samo bošnjački ne teži uvećanju vlastite moći, koja u ovom slučaju podrazumijeva što više kontrole nad labavim protektoratom dejtonske BiH. Također bi bilo potpuno paralogično očekivati da će se stranke sa većinskim bošnjačkim članstvom zalagati za minimizaciju, a ne maksimizaciju svojih zahtjeva.
Jer koliko god Izborni zakon iz pozicije nacionalnih interesa bh. Hrvata također bio potpuno legitiman zahtjev, odnosno legitimna maksimizacija zahtjeva hrvatskih političara, niko od bolećivih humanista koji su se, s pravom, užasavali nad primitivnim „bošnjačkim nacionalizmom” do sada nije uspio dokazati da tako formulisan Izborni zakon neće biti poluga kojom će Republika Hrvatska u potpunosti kontrolisati sve političke procese u FBiH, a samim tim i u BiH i da će ozvaničiti zavisnost bošnjačkih 23 posto teritorije u BiH od Republike Hrvatske, budući da glavna adresa s kojom će se dogovarati bilo šta o tih 23 posto neće biti Sarajevo već Zagreb.
Zanimljivo je da u priči o Izbornom zakonu vrlo lako i namjerno zaboravlja dokument „Doprinosi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa u pregovorima Republike Hrvatske sa BiH, Crnom Gorom i Srbijom o njihovom pristupanju EU ” , u kojem najistaknutiji hrvatski akademci, kao jedan od uslova koji Hrvatska mora postaviti za prijem BiH u EU: „Prepoznati pravu, oslobodilačku ulogu Hrvatske i Hrvata u uspostavljanju i odbrani države od srpske agresije i prestati sa lažnim optuživanjem Hrvata na sudu; osigurati ravnopravnost hrvatskog naroda, odnosno trećeg entiteta i svih prava koja iz njega proizlaze…”
Dakle, Hrvatska uopšte nema skrivene namjere. Čak će i potencijalno pridruživanje BiH EU biti uslovljeno uspostavljanjem hrvatskog entiteta kojim će Hrvatska kontrolisati sve procese u BiH, pa i one koji se tiču kulture sjećanja čime će se efektno ograničiti uticaj svake argumentovane disusije o inicijalnoj ulozi hrvatskog nacionalizma u uništenju Jugoslavije, a samim time i SRBiH. A s obzirom da je za uspostavljanje trećeg entiteta potrebna i izmjena Dejtonskog sporazuma, nikakvo čudo da je „američki odvjetnik hrvatskih korijena” Luka Mišetić već počeo ispuštati probne balone o tome da „…ako BiH kao rezultat listopadskih izbora nastavi s oduzimanjem prava Hrvatima kao konstitutivnom narodu, Hrvatska ima pravo prema međunarodnom pravu jednostrano suspendirati Daytonski sporazum koji se odnosi na odnose između Hrvatske i BiH.”
Postalo je potpuno besmisleno ponavljati da u BiH ne postoje probosanske politike, to jest da one, uprkos svim nadama ljudi navučenih na prazna obećanja iz 90-tih, nikada nisu ni postojale, kao i to da je „bošnjački nacionalizam bez države” uski, bizarni i otrovni narativ koji, sada već potpuno transparentno, kroz usta Bakira Izetbegovića i njegovih botova tipa Jasmina Mulahusića, Dženane Karup Druško ili Reufa Bajrovića uz otvorenu demonizaciju nebošnjaka, izražavaju žaljenje jer nisu imali istorijsku priliku za tako spektakularnu traktorijadu tipa Oluje, a što je iluzija kojom se široke narodne mase namjerno drže u stanju kolektivne frustracije, pasivne agresije na osnovu neispunjivih obećanja. I to je sve razumljivo. U svijetu odvratnosti je iluzorno očekivati fer plej, kao što ga još donekle očekuje idealista Fra Drago. U postjugoslovenskoj septičkoj jami, nakon okončanja ratova 90-tih, nema drugog oružja sem retoričkog preseravanja, ma koliko se svi takvi retoričari trudili da dokazu da im iz usta miriše, a ne izlazi ono što vrlo očigledno izlazi.
Međutim, najveći problem sa bošnjačkim nacionalizmom je taj što, vrlo proračunato, ostaje ograničen na iluzije i kolektivne frustracije. Jasno je da je predstojeće nametanje Izbornog zakona u korist hrvatskog nacionalizma, dodatno ubrzala takva vrsta retoričkog smetljarstva od strane SDA i, nazovimo ih, građanskih stranaka, ali bi se ono, svakako, desilo i da nije bilo takvog retoričkog smetljarstva. SDA-a je skupa sa, nazovimo ih građanskim strankama, zapravo uvijek vrlo oportuno pristajala na aranžmane sa hrvatskim nacionalizmom i njegovim zapadnim sponzorima, s tim da je uvijek morala stvarati privid da ne radi ono što zapravo radi, od pakta sa Tuđmanom 1992. do potpisivaja Vašingtonskog sporazuma i konfederacije FBiH sa Hrvatskom za šta je Alija Izetbegović i zaslužio Velered kraljice Jelene iz ruku hrvatskog predsjednika.
Drugim riječima, hrvatski nacionalizam će dobiti ono što želi, a za SDA će biti važno samo da se stvari ne prikažu onakvima kakve jesu. I za SDA-ovce to uopšte neće biti loš aranžman, s obzirom da će kao glavni baštinici „bošnjačkog nacionalizma bez države” pod čijom vlašću ni jedan nebošnjak, s pravom, ne želi živjeti, dobiti još jedan mučenički oreol i efektno se riješiti, za buduće političke odnose, bespotrebnih, karijernih, građanista. Ali to što baštinicima „bošnjačkog nacionalizma” , to jest nesuvislog pseudoradikalnog laprdanja, kao ni do sada neće biti loše, ne znači da bošnjačkom narodu, na njegovih 23 posto BiH, pod efektivnom kontrolom Hrvatske, sljeduje išta dobro.
Ne, to nije status Palestinaca, jer na slovenskom jugu nedostaje bilo kakva formacija koja bi se, po svome porijeklu, mogla usporediti sa Izraelom. Bošnjaci, za razliku od Palestinaca, ostaju konstitutivni narod u vlastitoj državi koja ne može biti samo njihova država i, istina, pod kontrolom i nadzorom Hrvatske. I što naravno, u postojećem rasporedu snaga, više nije ničija briga osim samog bošnjačkog naroda i onih koji još uvijek pamte bolja vremena ili se za njih iskreno interesuju i čija se srca još uvijek ne mogu podijeliti na „nas” i „njih” i svjesni su da, dugoročno, „nama” nema dobrog stanja bez „njih”, ma s koje strane postjugoslovenskih anticivilizaciskih granica živjeli ti „mi” i „oni”. Jer ako bilo koji narod na slovenskom jugu želi bilo kakvu drugačiju budućnost od bijedništva međusobnog držanja u okruženjima ili gajenja frustracija kroz priželjkivanje budućih razračunavanja koja, u budućim globalnim podjelama postaju sve izvjesnija, onda je jasno da košmarno stanje može biti okončano samo na način na koji je to bilo prošlosti, politikama u kojima možemo postojati samo „mi”.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže