ANDREJ ŠEVO: Tradicionalne vrednosti i njihova uloga u politici

Neodređenost u politici nije retkost. Politika je delatnost u kojoj je stvarna značenja često neophodno ulepšati, pa ako želite i sakriti i umotati ih u lepu oblandu koju će javnost biti spremna da zamezi uz kaficu. Ovo je suština društvene promene u reprezentativnoj demokratiji koja je odbacila direktno, plebiscitarno odlučivanje naroda i vlast poverila predstavnicima koji katkad odozgo moraju da proguraju neke neprijatne i nepopularne politike čiji značaj javnost nije kadra u datom trenutku sagledati.

Napredak u demokratijama zasnovan na “belim lažima”

Napredak je u demokratijama često zasnovan na takvim, nazovimo ih belim lažima. Sa populizmom je slučaj isti, samo je predznak laži (a i napretka) obrnut. Neodređenost i maglovitost gromopucatelnih reči i fraza, populistima služe za potpirivanje društvenih sukoba usled apela na snažna osećanja ljudi, koji za cilj imaju stvaranje nepremostivog jaza između mase koja podržava svog tribuna i onih drugačijih i samim time opasnih. Neodređenost je za populistu oruđe permanentnog društvenog sukoba ali i večne vlasti onda kada zasedne u fotelju. Za odgovornog državnika ona je trik kojim se dete ubeđuje da pojede kašicu.

U Srbiji se, kao i drugde, političari služe neodređenim govorom onda kada žele da prikriju stvarnu političku i ideološku suštinu svojih reči ili, što je mnogo češći slučaj, njihovu zjapeću prazninu. Kada iz usta kvarnih političara opijenih vlašću (ili željom da je se domognu i njome napiju još više) čujemo da je Kosovo srce Srbije ili da nešto treba učiniti u skladu sa evropskim vrednostima, to po pravilu ništa ne mora da znači jer ni najmanje ne garantuje da se nadležnosti javne uprave u Gračanici npr. neće dalje prenositi na Prištinu ili da će se nešto činiti po uzoru na evropske zemlje. Olakost njihove upotrebe dosta govori o stvarnoj težini tih naizgled sakralnih reči u modernoj srpskoj političkoj terminologiji.

Jedna od meni lično omiljenih, neodređenih fraza nacionalno orijentisanih radnika, seljaka i poštene inteligencije jeste zaštita tradicionalnih vrednosti. Bezmalo, posle Kosova, očuvanje tradicije je možda i najemotivniji poklič u srpskom socijalno – političkom vokabularu usled koga najrazličitiji slojevi našeg društva gotovo da stoje u stavu mirno iako niko ne zna šta to tačno znači, niti odakle izvire njegov autoritet.

Odakle tradicija izvire?

Stigosmo tako i do naše teme. Tradicija je, u najširem smislu, skup navika i običaja koje se prebacuju sa kolena na koleno ali šta je to u ovoj prostoj definiciji što nas nagoni da mislimo kako tradicija ili ono što tradicijom nazivamo, sama po sebi poseduje nešto, nazovimo ga u daljem tekstu unutrašnjom vrednošću, prema čemu je potrebno večno ravnati našu političku zajednicu? Na posletku, pitam i zašto neki misle da je zbog tradicije dozvoljeno razbijati glave ili, u boljem slučaju, slati na robiju i u izgnanstvo one koji se o nju navodno ogreše?

Krenimo, međutim, prvo od pitanja odakle tradicija izvire i nalazi li se tamo ključ njene vrednosti same po sebi, pa ćemo se vratiti u našu svakodnevicu. Da li su tradicionalna nuklearna porodica, rodne uloge, društvena hijerarhija i sl. kao najbolje rešenje potekli iz univerzalne čovekove prirode, jesu li one amanet Boga ili je, umesto opšteljudskog, korisnije posmatrati tradiciju u pojedinačnom kulturološkom okviru nacija i civilizacija?

Domaći čuvari tradicije vole da ističu kako je njihov cilj odbrana običaja i navika od neprirodnih devijacija podsticanih od strane zapadnih (neo)liberalnih elita koje ostatku sveta, kao i vlastitim građanima, pokušavaju da nametnu svoja izvitoperena pravila ponašanja. Ovo je ugrubo linija argumentacije koja se proteže od američkih, prerijskih konzervativaca do Putina i koju naša desnica u celosti preuzima.

Prema njoj, postoji nešto univerzalno i čovekovoj prirodi svojstveno u tradicionalnim društvenim odnosima i ulogama evropske judeohrišćanske civilizacije ali i nešto nametljivo, veštačko i nama strano u socijalnom liberalizmu savremenog Zapada i njegovom promicanju individualnosti nauštrb tradicionalnih kolektivističkih normi.

Tradicionalisti se više pozivaju na crkvu i hrišćanstvo, nego na univerzalni moral

Problem ove vrste ,,prirodnih argumenata“ je u tome što tradicionalisti u zemljama Evrope, sa dodatkom Severne Amerike, doživaljavaju kao tradicionalno u vrednosnom smislu, ono što je verovatno mnogo bliže njihovom partikularnom iskustvu sa hrišćanstvom i crkvom nego univerzalnom moralu.

Uzmimo transrodnost za primer. Ovo je tema oko koje se trenutno vode žustre polemike na Zapadu ali u Jugoistočnoj Aziji rodne uloge su tradicionalno kompleksnije od binarne podele na koju smo mi navikli. Štaviše, kolonijalna uprava Evropljana, te posebno uplivi hrišćanstva i islama uspešno su iskorenjivali lokalne rodne tradicije u nekim zemljama Indokine, menjajući ih vlastitim vrednosnim obrascima.

Drugim rečima, transrodnost je u nekim delovima sveta društveno daleko prihvatljivija nego na Zapadu i o njoj ne postoji univerzalan moralni stav. Slično je i sa homoseksualizmom ili poligamijom. U pojedinim delovima sveta ili pak istorijskim periodima, čudno bi vas gledali ako bi rekli da su takva ponašanja neprirodna. Prosto, ne misle čak ni svi tradicionalisti na svetu isto o ovim temama.

Religija predstavlja mnogo čvršći osnov za objašnjenje unutrašnje vrednosti tradicije od univerzalne ljudske prirode. Pre svega, religija poniče u okvirima tradicije mesta na kojem je nastala i postavlja se afirmativno ili suprotno prema njoj, a svoja načela i ne pokušava da racionalizuje već ih zasniva na već postojećim običajima i mistifikuje kao nebesku zapovest koja važi za celo čovečanstvo.

Verujućem čoveku Božija reč je zato bliska i dovoljna i tu se nema šta dodati ili oduzeti, ona je vrednost po sebi koja je tradicionalna postala samim predanjem. Problem je samo u tome što ne pripadaju svi jednoj religiji ni unutar iste države, te bi donošenje represivnih zakona na osnovu onoga što piše u verskim knjigama bilo nepravedno prema građanima pojedinačnih zemalja, a u svetskim razmerama je nezamislivo.

Društvo u kome živimo je sekularno i nema nikakvog opravdanja da se meni ili vama nameće bilo kakva verska tradicija ako je ne želimo. Religija objašnjava unutrašnju vrednost tradicije onima koji veruju ali ne daje pravo na upotrebu sile radi njenog nametanja drugima.

“Tradicija je akumulirana mudrost prethodnih generacija” – Berk

Mogli bi biti skromniji u našoj ambiciji i reći da tradicija ima unutrašnju vrednost samo u okviru kulture unutar koje je nastala. Tradicija, rečima Edmunda Berka predstavlja akumulisanu mudrost prethodnih generacija i svaki pokušaj da se racionalno osmisli društvo, izuzimajući tradiciju bio bi budalast u svojoj smelosti. Berkova formulacija zvuči zgodno ali treba imati na umu da on piše iz perspektive Britanca na kraju 18. veka.

Njegova zemlja doživela je kontinuitet političkog razvoja koji nije prekinut od 1689. godine i donošenja Povelje o pravima. U Engleskoj, oblikovanoj njenim specifičnim kulturno – istorijskim prilikama, zato ne postoji mnogo previranja oko pitanja tradicije. Lična sloboda, pravo na život, imovinu i pravično suđenje, demokratija i parlamentarizam krovne su tradicionalne vrednosti koje je nemoguće povrediti. Sve ostalo domen je slobodnog odlučivanja, udruživanja i nadmetanja unutar društva.

Stalne smene vlasti u Srbiji otežavaju trezveno sagledavanje

Za razliku od Engleske, Srbiju karakteriše politički diskontinuitet. Stalne, više ili manje revolucionarne smene vlasti i ideologija otežavaju trezveno sagledavanje toga šta je to aman srpska tradicija i koje je vrednosti čine, a da to nisu gibanica i kajmak.

Eventualno bi mogli reći da je u tradiciji našeg naroda da ratuje za slobodu ali mimo toga, postavite li ovo pitanje nasumičnim ljudima dobićete bućkuriš, često suprotstavljenih odgovora. Uostalom, zapitajte se sami. Međutim, pošto silom prilika tradicionalnim vrednostima verbalno barataju tkz. desničari koji misle da su konzervativci iako je vrlo upitno znaju li šta konzerviraju, utoliko je svaka diskusija o srpskoj tradiciji i njenoj političkoj ulozi osuđena na debatu sa njima.

U svetonazoru naših desničara, tradicionalne vrednosti nisu običaji i navike ovog naroda prenošene sa kolena na koleno, već njegove imaginarne osobine preuzete iz romantičarskih vizija Srbije koja nikada nije postojala van autohtonističke škole istorije i epskih pesama.

Zato su očekivanja srpskih tradicionalista od vlastitog naroda u 21. veku tako nerealna i karikaturalna, pa se zamišlja da je stopa nataliteta nekakva tradicionalna vrednost iako ona postepeno opada zadnjih stotinu godina. Da država mora da “,zaštiti porodicu“ kao da je njen posao da supružnicima drži sveću, bira seriju na Netflix-u i miri ih kad se pokarabasaju.

Da je zadatak države da zabranjuje sve ono što kvari idiličnu sliku stanja nacije, čitaj gej parade, nevladine organizacije, izložbe i sl. kao da će te zabrane promeniti činjenicu da smo star, bolešljiv i zanemoćao narod koji se ponaša sasvim neprimereno vlastitoj slabosti.

Kada tradicija nije zasnovana na nečemu stvarnom, tj. na sakupljenoj mudrosti predaka zbog neznanja vlastite prošlosti, a usled brojnih istorijskih prekida u razvoju društvene i političke zajednice, onda je ona sve ono što je babi milo ili što odlučite tradicijom da nazovete, a uklapa se u dominantni (nacionalistički) obrazac političke korektnosti.

Od besmislenog držanja tri prsta na srcu tokom intoniranja himne ili krštenja kad se prođe pored crkve, do osveštavanja benzinske pumpe od strane sedam sveštenika. Ništa od toga nije tradicija u klasičnom značenju reči, nisu običaji koji se prenose sa dede na unuka već skorojevićke izmišljotine koje se praktikuju jer duhovno siromašnom umu izgledaju uber srpski i pravoslavno.

Neodređenost tradicije među Srbima pogoduje populizmu

Neodređenost tradicionalnog među Srbima i neprestano izmišljanje i dodavanje sadržaja koji se tradicionalnim krste, savršeno pogoduje političkom populizmu, a usudiću se reći i da je njegovo čedo. Uvezivanjem tako neodređenog i proizvoljnog pojma tradicije sa plemenitim osećanjima ljubavi prema porodici i otadžbini, koje svi delimo bez obzira na politički stav, stvoren je poklič sa snažnim emotivnim nabojem i bez neke jasnije suštine.

Za populiste koji žive od podela i društvenih sukoba i koji se ovim pokličem služe, on predstavlja savršeno sredstvo za huškanje jednih protiv drugih, jer oni drugi tobož ne vole svoje porodice i zemlju, a optužba za izdaju nekakve tradicije je tu kao biber već dobro paprenoj čorbi. Ovakvim prokazivačkim budalaštinama đubri se tlo iz koga niče biljka mesožderka.

Sve ovo nipošto ne znači da tradicija nije važna ili da ona među Srbima ne postoji ili da je ne može biti. Tradicije su značajne jer je čovek, kako to zaključuje Dejvid Hjum, biće navika koga ova spoznaja spasava iz očaja apsolutnog skepticizma u koji vodi spekulisanje i šarlatanstvo.

Ne misli Hjum da je postojeća tradicija sve i svja, nedodirljiva i da društvo mora biti okamenjeno u vremenu tamo neke 1389. godine ali promene moraju dolaziti iz unapred uspostavljenih okvira prihvatljivog i poželjnog, čemu su ljudske navike osnova. Imamo li mi ovakvih navika na koje bi se mogli ugledati? Naravno, samo je pitanje gde smo ih do sada tražili! Nacionalisti su to činili u romantičarskoj pseudoistoriji, ovi nasuprot njih u Titu kao alternativi ali oba pristupa pokazala su se ili se pokazuju kao sasvim promašeni.

Za pronalaženje tradicionalnih vrednosti, Srbima su potrebne adekvatne političke stranke

Moj je stav da srpski narod poseduje stvarne slobodarske tradicije, koje je istini za volju, točak istorije dobro izgazio ali u kojima se može tražiti primer. Malopre smo pomenuli da bi se mnogi Srbi verovatno složili da je borba za slobodu u tradiciji ovog naroda. To je dobar početak, samo što bi slobodu trebalo izvrnuti na postavu i usmeriti u pravcu našeg unutrašnjeg oslobođenja od tiranije i populizma, a nadahnuti stvarnim istorijskim primerima iz srpske istorije, a ne bujnom maštom. O nekim izuzetnim ljudima sam ovde i pisao.

Tradicija najčešće nastaje spontano, ponavljanjem i navikom ali je odlika srećnih naroda da njihove najumnije glave u vlastitom društvenom i istorijskom iskustvu pronalaze ono najdostojnije činjenja što će vremenom prerasti u tradiciju koja se više neće dovoditi u pitanje. Ne treba se zato libiti ni od ugledanja na druge evropske narode, posebno u kontekstu činjenice da je demokratija, uz sve svoje skorije ustupke terena, postala zajednička vrednost širom kontinenta kojem geografski i duhovno pripadamo, a neke su vrednosti civilizacijske.

Za pronalaženje srpskih tradicionalnih vrednosti je naravno potrebno da postoje i političke stranke koje će sebe predstaviti kao konzervativne i tradicionalne ali ne u smislu populističkog lajanja i sejanja mržnje prema svemu drugačijem kako bi se ućario neki dodatni glas ili održavala večna vlast.

One bi morale biti nadahnute vrednostima poput demokratije, lične slobode, prava na život i imovinu, uzajamne solidarnosti i razumevanja i promicati ove ideje u javnosti kao opšteprihvatljiv okvir političkog i društvenog organizovanja koji nije nekakva novotarija, već ima izvesno utemeljenje u prošlosti Srbije i njenog naroda.

Unutar ovog okvira bilo bi mesta za sve one koji su spremni da ga prihvate, za građanske i nacionalne, leve i desne. Međutim, do nekog boljeg vremena i bez krovnih vrednosti koje bi evoluirale u tradicionalne i u svima prihvatljiva pravila ponašanja, osuđeni smo da tavorimo u ambisu populističkog nihilizma, strančarenja i nasilja u kome je sve moguće i ništa nije istina.

Piše: Andrej Ševo za Talas
Foto: Pexels

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top