Prevara je u srcu svakog ratovanja.
To ko će dobiti rat u Ukrajini, zavisi od toga ko priča.
Očekivano, Rusija kaže da pobjeđuje kao što je planirano, dok SAD tvrdi da Ukrajina odnosi iznenađujuću pobjedu, zahvaljujući ustrajnom otporu i podršci Zapada.
Na prvi pogled, autoritarnoj Rusiji se ne može vjerovati, a kamoli njenoj istini o ratu, dok liberalni Zapad uljeva veću vjerodostojnost jer dopušta slobodnu i nezavisnu istragu. Ali u stvarnosti, kako je rekao kineski vojni strateg Sun Tzu, „svako ratovanje se temelji na prevari“. Nijednoj se strani ne može, niti treba vjerovati, jer su obje u potpunosti angažirane u psihološkom ratu, koji je ključan za pobjedu u cjelokupnom ratu u Ukrajini.
Zapravo, obje strane propagiraju vlastite selektivne činjenice i mitove, dok cenzuriraju protutužbe, budući da svaka mora zadržati privid napretka kako bi opravdala velike žrtve u krvi ili bogatstvu. I obje strane moraju podići ulog kako bi učvrstile javnu odlučnost iza svojih ciljeva, koji su do sada isključivali bilo kakve ozbiljne napore prema diplomatskom rješenju.
Oblikovanje mišljenja javnosti
Rusija se nada da će degradirati moral ukrajinskog otpora i smanjiti evropsku podršku ratu koji se ne može dobiti, dok SAD želi podržati ukrajinski i evropski entuzijazam za rat koji se može dobiti, čak i ako američki dužnosnici sumnjaju da bi Ukrajina mogla povratiti sva svoja okupirana područja.
Dok ruski mediji imaju malo ili nimalo izbora nego ponavljati službene izjave, zapadni mediji imaju izbora, ali biraju vjerovati NATO-ovim i Pentagonovim izvještajima, bez obzira na njihove namjere. Uzmimo za primjer izjave anonimnog (zašto anonimnog?) višeg dužnosnika Pentagona da je “Rusija angažirala gotovo 85 posto svoje vojske u ratu u Ukrajini” i “uklonila je vojnu pokrivenost s drugih područja na njihovoj granici i pirom svijeta“.; da „Rusija još uvijek nije shvatila kako učinkovito koristiti kombinirano oružje”; da Rusija “ma stotine žrtava dnevno”. Među ruskim vojnim žrtvama bile su “hiljade” poručnika i kapetana, “stotine” pukovnika i “mnogi” generali.
Nemam pojma je li bilo koja od ovih ili drugih takvih tvrdnji istinita, a ne sumnjam ni u dužnosnike koji to šire ili novinare koji to šire. Ali ona je vani, oblikuje mišljenja javnosti, elita i stručnjaka, od kojih većina vjeruje da je Ukrajina u stanju izvući neku vrstu nervoze, ako ne i direktnu pobjedu protiv svog moćnijeg susjeda. Ali čini se da zapadni, a posebno anglo-američki mediji, pate od kratkog, ili bolje reći selektivnog pamćenja kada službenu liniju uzimaju zdravo za gotovo, kao da službena obmana tokom jučerašnjih ratova u Afganistanu, Iraku ili Vijetnamu nema nikakvog utjecaja na današnji rat u Ukrajini.
Godine 2019. Washington Post je otkrio da visoki američki dužnosnici nisu uspjeli reći istinu o ratu u Afganistanu tokom 18-godišnje kampanje, dajući ružičaste izjave za koje su znali da su lažne ili da su skrivale nepogrešive dokaze da se u rat nije mogao dobiti. Drugim riječima, lagali su. Ali medijske kuće, think-tankovi i utjecajni stručnjaci nastavili su se oslanjati na te “dužnosnike”, čak i nakon što se otkrilo da su lagali i o jednom drugom ratu – u Iraku, koji se također vodio lažnim izgovorom i izmišljenim dokazima.
Zataškavanje gubitaka u Vijetnamu
Službena obmana bila je još gora tokom Hladnog rata. Naprimjer, “Pentagonovi dokumenti” objavljeni prije otprilike pola stoljeća otkrili su da je američka vlada kriva za veliko zataškavanje užasnih gubitaka u Vijetnamskom ratu, koji je doveo do nekih 55.000 američkih i više od milion vijetnamskih smrti.
Bilo kakvo očekivanje da je povjerenje američkih medija i javnosti u vladine stavove o ratovima “zauvijek smanjeno” pokazalo se preuranjenim, jer su se službene laži o “prljavim ratovima” u Aziji i Srednjoj Americi i dalje naširoko objavljivale kao činjenice.
Čak i danas, dok američko Zapovjedništvo za specijalne operacije tajno raspoređuje specijalne snage širom Afrike da se bore protiv “ratova u sjeni”, otvoreno propovijeda “slobodne i transparentne medije”. Čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao.
Stoga ne čudi da vlade, bilo autokratije ili demokratije, lažu o ratovima iz taktičkih ili strateških razloga. Zapravo, postoji fancy naziv za to – stratagem, što znači namjerno slanje neistinitih signala kako bi se uznemirio neprijatelj dok se uvjerava i vlastita strana.
Ono što je šokantno je kako su “slobodni mediji” u “slobodnom svijetu”, koji su pomogli otkriti veliki dio službenih obmana u prošlosti kao što su “Papiri Pentagona” i “Afganistanski papiri”, nepokolebljivi u ponavljanju i pojačavanju službene linije, kao da su saučesnici u ratu.
Gledajući novinare i stručnjake u cijenjenim američkim i britanskim magazinima kako iscrpljuju sinonime fašista, zlog i opasnog, kako bi opisali ruskog Putina, s malo ili nimalo pokušaja ravnoteže ili objektivnosti, čovjek je sklon vjerovati da su se zapadni mediji u velikoj mjeri uključili u NATO-ov krstaški rat protiv Putinove Rusija, sve do pobjede. Ali šta ovdje podrazumijeva “pobjeda”, oslobađanje cijele Ukrajine? Ili slabljenje Rusije do te mjere da više ne prijeti drugim evropskim zemljama?
Nastavak destruktivnog rata iscrpljivanja
Krajnji cilj NATO-a je poraziti Rusiju i odvratiti Kinu od polaska njenim stopama, bez obzira na cijenu za Ukrajinu. Zato se čini da su obje strane odlučne nastaviti borbu bez obzira na cijenu. Rusija se nada da će vrijeme natjerati oslabljenu Ukrajinu i klimavu Evropu da prvo posustanu, a na kraju i odustanu. A SAD želi da se Ukrajinci bore bez obzira na to je li “pobjeda” moguća, sve dok rat iscrpljuje rusku vojsku i slabi njenu ekonomiju. SAD se oslanja na to će se Putinova Rusija slomiti u Ukrajini baš kao kada se Sovjetski Savez raspao nakon decenije dugog rata u Afganistanu koji je podržavao SAD. Ali opet, Ukrajina nije Afganistan; ni na koji relevantan način, a Rusija je to ne gleda kao na raspoloživu geopolitičku imovinu.
Dakle, čak i ako je Ukrajina zaista uspjela iznenaditi ruske snage i natjerala Moskvu na neočekivani rat iscrpljivanja, nije sigurno da bi mogla održati svoju kontraofanzivu još šest mjeseci, a kamoli još šest godina.
Bitka za Herson koja je u toku mogla bi dati jasniji signal o tome gdje stvari idu. Ali sve dok je zapadna vojna podrška snažna, ali obrambene prirode, kako se ne bi riskirao nuklearni sukob s Rusijom, očekujte da će se destruktivni rat iscrpljivanja nastaviti u srednjoročnom razdoblju ili u najboljem slučaju doći do napete pat pozicije, a ne nekog oblika odlučujuće pobjede za neku od strana.
Je li iko spomenuo diplomatiju…?
Piše: Marvan Bišara za Al Jazeera Balkans
Foto: Printscreen YouTube / The Sun