ZORAN METER: Zašto u SAD-u traže samit Bajden – Putin

„A ako mislite da će nas protiv Kine podržati europski saveznici, koji su već suočeni s ratom za opstanak s Rusijom zbog Ukrajine, onda ste u velikoj zabludi o tome kako svijet funkcionira. … Kako bi povećali izglede Ukrajine da povrati izgubljeni teritorij, Biden i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan održali su niz iznimno teških sastanaka s kineskim vodstvom, preklinjući Peking da ne ulazi u ukrajinski sukob ili da Rusiji pruži vojnu pomoć, poglavito sada kada je Putinov arsenal uništen. iscrpljen u pet mjeseci teške borbe. … Ovo su osnove geopolitike: ne možete voditi rat na dva fronta s dvije supersile u isto vrijeme…“, navodi kolumnist The New York Timesa

Oko tumačenja američke vanjske politike proteklih godina, u svijetu već duže vrijeme egzistiraju dvije dominantne – međusobno suprotstavljene teze:

prva, koja smatra kako je američka politika postala iracionalna, da čini početničke „greške u koracima“ i da je potpuno „izgubila kompas“;

i druga, koja smatra kako je u cijelosti strateški promišljena tj. da je svaki potez Washingtona prethodno duboko proanaliziran i da ta analiza u sebi onda sadrži jasno determinirane ciljeve, izazove, ugroze i moguće posljedice, i da pri tom osigurava modele prema kojima će se na njih najadekvatnije odgovoriti s ciljem očuvanja vitalnih američkih nacionalnih interesa – geopolitičkih, geosigurnosnih i geoekonomskih.

Moj je stav da je istina, kao i obično, i po ovom pitanju negdje u sredini tj. da se pojedini elementi iz obiju navedenih krajnjih pozicija mogu lako pronaći u potezima posljednjih američkih administracija (da ne idemo dublje u prošlost) – od Obamine „ere“, preko one Trumpove, do sadašnje Bidenove. Ali ipak mi se, s logičke točke gledišta, odnosno sagledavanjem dosegnutih rezultata i sadašnjeg položaja SAD-a u svijetu ispravnijom čini ona druga teza.

Obamina administracija imala je niz velikih vanjskopolitičkih gafova, poput onih, vezanih uz pokretanje revolucija tzv. arapskog proljeća koje su devastirale Bliski istok, terorizam izdigle na razinu gotovo pa prihvatljivog obrasca djelovanja (dovoljno je podsjetiti i na sam naziv tada iznikle terorističke organizacije „Islamska država“, koja je ognjem i mačem, pred očima čitavog svijeta, stvarala ni manje ni više nego državni teritorij – kalifat, a da joj se nitko nije stvarno želio suprotstaviti, budimo iskreni, sve do ruske vojne intervencije u Siriji na poziv vlade u Damasku kojoj su dani već bili odbrojani jer su pred zidinama drevnog Damaska, spremni za završno probijanje njegovih vrata, napeti kao puške spremno čekali džihadisti svih vrsta i naziva – od ISIL-a, preko Al-Qaide, do njezinih podružnica Jabhat al Nusre i koga sve ne). Pri tom su se, nerijetko, svi oni prikazivali u istom kontekstu s tzv. umjerenom sirijskom oporbom, koja se, uostalom, najvećim dijelom vrlo brzo stopila s radikalnim islamističkim organizacijama na zajedničkoj platformi svrgavanja „nedemokrata“ Bashara Assada.

Ovdje nikako ne treba zanemariti niti krajnje naglašeni ideološki narativ obiju Obaminih administracija – poput „gender“ ideologije i „sakralizacije“ pojma demokracija koji je gotovo pa zadobio ulogu moderne religije oko koje i u ime koje je dozvoljeno činiti sve, dok je „bog“ i dalje, naravno, ostao novac. Taj narativ i sada ima krajnje negativne konotacije izvan tzv. kolektivnog Zapada (ali u znatnoj mjeri i u njemu samom) gdje su dominantne tzv. tradicionalne vrijednosti – pa je posve sigurno da loše utječe na promicanje američkih interesa u svijetu. Takve ideološke „akrobacije“ jednostavno su strane svim nezapadnim civilizacijama, mnogima od njih i posve odbojne, a kada im se još i nameću silom, u po njih iritantnom paketu skupa s ljudskim pravima – jasno je kako prostora za simpatije prema američkoj politici baš i nema previše.

O Trumpovoj administraciji suvišno je i govoriti: ako je i imao dobre namjere Trump ih nije znao, a vjerojatno (puno prije) ni mogao provesti zbog golemog otpora unutar moćne američke „duboke države“ koja ga je na kraju i detronizirala na izborima, pri, blago rečeno čudnim okolnostima (raznim protu-Trumpovskim pobunama, protuudarima Trumpovih pristaša na Kongres, njegovim opstrukcijama od strane ključnih medija, prljavom kampanjom i izbornim manipulacijama nezamislivim europskim demokracijama i sl.). Rekao bih: Trump je, protivno svim očekivanjima, sam sebi izborio priliku, ali mu je nisu dali iskoristiti. U svom je mandatu, ipak uspio u nečemu: svojim beskompromisnim stilom do temelja je protresao svijet nakon kojeg ovaj više nije niti mogao ostati isti.

I na kraju, Bidenova administracija. Stigla na zamahu apsolutnog protutrampizma imala je dobru priliku Ameriku ponovo vratiti svijetu – prestrašenom „nekonvencionalnim“ Trumpom. Ali umjesto pružanja istinske ruke suradnje, Bidenova administracija je s figom u džepu i s lažnim osmjesima nastavila politiku provedbe isključivo američkih nacionalnih interesa (što je Trump radio otvoreno), ne mareći previše ni za interese svojih najbližih saveznika. Tako je najprije pokorila EU, nametnuvši joj američke interese kao primarne a njihovu zaštitu kao obligatornu. „Eurokrati“ su, valjda, izmučeni četverogodišnjim neugodnim svađama s Trumpom na sve olako pristali i sada su tu gdje jesu, skupa s Europskom unijom.

Nakon toga Biden čini jedan dobar potez: povlači američku vojsku iz Afganistana što su mnogi predsjednici prije njega htjeli ali se nisu usudili provesti. Međutim, to čini vrlo nezgrapno tako da je to rezultiralo jačanjem nepovjerenja u SAD u krugu američkih bliskoistočnih partnera kojima Washington desetljećima jamči sigurnost, pa ovi dodatno intenziviraju suradnju s Kinom i Rusijom. Zbog loše provedenog povlačenja iz Afganistana, koje je imalo i elemente panike, i zbog dolaska talibana na vlast (njihovo uništenje bio je i povod i cilj američke vojne operacije), u SAD-u, ali i izvan njega, stvoren je dojam o velikom američkom porazu, a rađene su i paralele s onim iz neslavne vijetnamske kampanje.

Ukupno gledano, Biden je u godinu i pol dana vladavine, kao nitko ranije (uključujući i Trumpa), svijet uspio „okrenuti na glavce“: gotovo pa zaratiti s Rusijom, a sada i s Kinom, uništiti europsku i snažno uzdrmati američku ekonomiju, od najvećeg svjetskog proizvođača nafte i plina (kakve su SAD postale u Trumpovoj administraciji) Ameriku učiniti uvoznikom energenata, a njihove cijene podići u nebo, i td., i td.

Bidenova odluka o dolasku Pelosi na Tajvan

Prošlotjedni posjet predsjednice američkog Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu također se može promatrati kroz obje suprotstavljene teze u procjeni američke vanjske politike. Za jedne je on ludost i nepromišljenost, za druge pametni strateški potez koji Kini i svijetu pokazuje kako se SAD beskompromisno bore za vrijednosti koje promiču i da pri tom štite sve one koji ih prihvaćaju (to je, nekako, bio i službeni stav Bijele kuće oko ovog kontroverznog posjeta, za kojeg nitko u svijetu ne sumnja da nije plod volje same Pelosi, već isključivo volje vašingtonske administracije).

U svojoj prethodnoj analizi najavio sam kako smatram da će do ovog posjeta doći usprkos ozbiljnim kineskim upozorenjima o njegovim razornim posljedicama koje može imati po američko-kineske odnose i protuodgovora Pekinga strateške prirode. Jer Biden više nije imao prostora za uzmak. Posjet je bio najavljen od same Pelosi cca tjedan dana prije Bidenovog dugo najavljivanog telefonskog razgovora s kineskim čelnikom Xi Jinpingom, i sasvim sigurno je imao ulogu pritiska koji je trebao omekšati pojedine kineske stavove koji opterećuju odnose dviju velesila. Ako bi razgovori bili produktivni s američke točke gledišta, Pelosi ne bi imala što tražiti na Tajvanu i provocirati Peking na oštru reakciju na koju bi ovaj jednostavno bio primoran zbog svojih poznatih stavova po tajvanskom pitanju. Međutim spomenuti razgovor nije urodio nikakvim plodom, štoviše, Jinping je nakon njega javno upozorio Washington da se „ne igra vatrom jer bi u njoj mogao i sam izgorjeti“.

U tim i takvim okolnostima, pri nikad lošijem rejtingu u odnosu na bilo kog američkog predsjednika u povijesti, u vrijeme skorih jesenskih izbora za Kongres na kojima se demokratima „crno piše“, uz neuspjeh pregovora s kineskim vođom, Biden vjerojatno politički ne bi preživio i odustajanje Pelosi od puta na Tajvan. To bi republikanci odmah označili kao kukavičluk i novo sramoćenje Amerike u svijetu, i tako možda zadali i završni udarac Bidenu, a time i demokratima u cjelini.

Krah kineskih iluzija

Ovako je Biden, prema mom mišljenju, ostvario američku taktičku, ali kinesku stratešku pobjedu oko tajvanskog pitanja. Demokratskoj stranci vjerojatno je priskrbio koji dodatni postotni bod pred izbore, ali nikako ne presudan. Jer Amerikancima je Tajvan „zadnja rupa na svirali“, zbog koje bi još trebali riskirati i rat s velikom Kinom.

Ono što je nedvojbeno, Biden je ovim činom u ruševine pretvorio kinesko-tajvanske, ali i američko-kineske odnose.

S druge strane, Peking je ovim potezom Washingtona konačno izgubio i posljednje iluzije oko toga da još uvijek ima nade za američko-kinesku suradnju na obostranu korist, i definitivno spoznao kako SAD Kinu razmatraju isključivo u kontekstu glavnog globalnog geopolitičkog suparnika i konkurenta – i nikako drukčije. A kako se sada dramatično zaoštrava globalna geopolitička situacija, Peking će vjerojatno morati prijeći s politike „strateške strpljivosti“ na agresivniju politiku prema Tajvanu. Ne svojom voljom, već voljom Washingtona, koji de facto i ne može preživjeti bez induciranja kriza, u čemu se on i najbolje snalazi. Međutim rizici su postali pregolemi, kako za svijet tako i za Ameriku.

Do američko-kineskog rata sigurno neće doći. On je potpuno nezamisliv, kao i onaj između SAD-a i Rusije.

Ali ključna se promjena sastoji u slijedećem: Moskva i Peking su, do ne tako davno, na induciranja po njih neugodnih kriza uvijek odgovarali pokušajem dogovora s Washingtonom. Ali od 24. veljače i ruske intervencije u Ukrajini sve se promijenilo. Postalo je vidljivo kako su, umjesto dogovora, Rusija i Kina počele samostalno i odlučno rješavati takve krize (i kineska reakcija po pitanju Tajvana na to jasno upućuje, kroz provedbu velikih vojnih vježbi koje jasno simuliraju blokadu otoka po sličnom modelu kako su to svojevremeno (i uspješno) provele SAD prema Kubi, uvele embargo na uvoz važnih tajvanskih proizvoda, sve to uz otvoren konfrontirajući stav prema Washingtonu). Ovom promjenom sigurno će se izbjeći globalna nuklearna kataklizma kroz neposredni sraz sa SAD-om, ali će ona dovesti do tektonskih promjena u svijetu koje su sada već nezaustavljive tj. neizbježne.

Jedini stvarni dobitnik Bidenovog poteza je – Rusija

Smatram kako je jedini stvarni dobitnik Bidenove prkosne „zaigranosti“ s Tajvanom Rusija. Njom su Sjedinjene Države i službeno otvorile dva fronta istodobno – i prema Rusiji i prema Kini, što nedvojbeno, barem u psihološkom smislu olakšava ruski vojni nastup u Ukrajini. Pri tom Moskva Pekingu već govori kako on tek sada vjeruje u ono na što ga je ona upozoravala još od 2014. i američkog otvaranja ukrajinske krize, kada je Rusija poduzela nepopularne poteze prisvajanja Krima i pružanja pomoći proruskim separatističkim snagama na istoku te zemlje zbog čega je bila kažnjena strogim sankcijama Zapada (epilog te priče upravo sada gledamo).

A upozoravala ga je kako je Kina slijedeća na redu, ali i da mu Washington neće dozvoliti da Tajvan vrati mirnim putom.

Dakle, Biden ništa bolje od slanja Pelosi na Tajvan nije mogao učiniti za Rusiju u situaciji u kojoj se ova sada nalazi, ali i za daljnje jačanje rusko-kineskog strateškog partnerstava.

Da se ovdje ne radi samo o mojim proizvoljnim tvrdnjama svjedoči i tekst uglednog prodemokratskog kolumnista The New York Times-a Thomasa Friedmana, koji je objavljen 1. kolovoza na temu izvršenog posjeta Nancy Pelosi Tajvanu. Autor o tom činu piše kao o katastrofalnoj grešci Bidenove administracije, kojom je, suprotno svim postulatima američke vanjske politike, otvorila dva fronta istodobno prema dvjema svjetskim velesilama. On kaže i slijedeće:

„A ako mislite da će nas protiv Kine podržati europski saveznici, koji su već suočeni s ratom za opstanak s Rusijom zbog Ukrajine, onda ste u velikoj zabludi o tome kako svijet funkcionira. … Kako bi povećali izglede Ukrajine da povrati izgubljeni teritorij, Biden i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan održali su niz iznimno teških sastanaka s kineskim vodstvom, preklinjući Peking da ne ulazi u ukrajinski sukob ili da Rusiji pruži vojnu pomoć, poglavito sada kada je Putinov arsenal uništen. iscrpljen u pet mjeseci teške borbe. … Ovo su osnove geopolitike: ne možete voditi rat na dva fronta s dvije supersile u isto vrijeme….

… Ali jedno se nije promijenilo – geografija! Tajvan je još uvijek maleni otok sa samo 23 milijuna ljudi udaljen oko 160 kilometara od obale divovske Kine s 1,4 milijarde ljudi koji Tajvan smatraju dijelom svoje veće domovine. Loše završavaju oni koji zaborave geografiju“, zaključuje Friedman.

„Ružna Amerika, u zemlji i inozemstvu“

Sada ću se osvrnuti na jedan drugi tekst, koji me je najviše i inspirirao na ovaj analitički osvrt. Štoviše, toliko je značajan, ne samo zato što dolazi iz usta (pera) jednog od trenutačno najuglednijih američkih analitičara uopće Harlana Ulmana (član je tzv. duboke države; dovoljno je kazati kako je viši savjetnik u vjerojatno najutjecajnijem američkom think tanku Atlantic Council-u), već puno više zbog samog sadržaja koji ima elemente prave dramatike u svezi situacije u kojoj se našla Amerika, kako unutar same sebe tako i u inozemstvu.

Radi se o tekstu spomenutog autora objavljenog 25. srpnja u mediju The Hill, pod nazivom The ugly America, at home and abroad (https://thehill.com/opinion/national-security/3572010-the-ugly-america-at-home-and-abroad/).

Autor najprije vuče paralele s istoimenim književnim i filmskim bestselerom iz 1958., „svojevrsnom pretečom onoga što će postati Vijetnamski rat i apsolutni neuspjeh američke politike, strategije i diplomacije“. A onda prelazi na sadašnjicu i konstatira da je „portret ovog ružnog Amerikanca metastazirao u ružnu Ameriku, jer u mnogim dijelovima zemaljske kugle većina ljudi sada tako gleda na ovu zemlju“ i „što je još gore, etiketa ružne Amerike odnosi se i na to kako gledamo na sebe“.

Mnogi Amerikanci „ne razumiju stvarnost“ kaže autor dalje . „Još uvijek sebe smatramo vođom slobodnog svijeta. Ali na međunarodnoj razini SAD se oštro promatra, u nekim slučajevima od nje se strahuje, a u drugima joj se ne vjeruje. Glasovanje Opće skupštine Ujedinjenih naroda za osudu Rusije zbog njezine invazije na Ukrajinu odražava ovu neravnotežu. Mnoge od najmnogoljudnijih i najmoćnijih zemalja, uključujući Kinu, Brazil, Indiju i Meksiko, bile su suzdržane ili su glasale protiv rezolucije“.

Unutarnje stanje u SAD-u autor opisuje kao „bijes, nasilje, nepoštovanje i nekultura“ koji su „zamijenili konsenzus, pristojnost, istinu i činjenicu“, te navodi kako 75 do 85 posto Amerikanaca vjeruje da zemlja ide u pogrešnom smjeru i da aktualni (i bivši) predsjednici i Kongres imaju najniže ocjene potpore u povijesti. „Nacija je možda više polarizirana nego u bilo kojem trenutku od 1861.“

„Odgovor na pitanje zašto svijet gleda na Ameriku manje povoljno leži u kombinaciji arogancije, neznanja i niza predsjednika kojima je nedostajalo potrebno iskustvo, sposobnost prosuđivanja i barem u jednom slučaju karakter da bi bili vrhovni zapovjednici.

Od debakla u Vijetnamu do neuspješne afganistanske evakuacije prošle godine, američki predsjednici … svi su podbacili u različitim stupnjevima.

Ratovi u Afganistanu i Iraku 2003., kolaps odnosa s Kinom i Rusijom, ogromne nejednakosti u bogatstvu u SAD-u i odsutnost planova ili strategije o gotovo svakom pitanju, uključujući energiju, socijalno osiguranje, okoliš, imigraciju, glasačka prava i nacionalna sigurnost među simptomima su ružne Amerike i opasnost da postane još ružnija.

Neredi od 6. siječnja i loše ponašanje tadašnjeg predsjednika Trumpa koji je odbio pozvati pobunjenike, od kojih su mnogi vjerovali kako slijede njegove upute, mrlja su ovoj naciji. Neizvjesno je je li bivši predsjednik počinio neka kaznena djela i hoće li biti optužen. Ali ovo je daleko od najboljeg vremena Amerike. A ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski čelnik Xi Jinping sigurno će iskoristiti ovu katastrofalnu situaciju.

Najvažnije pitanje nije kako smanjiti inflaciju i cijene plina, koliko god one bile važne. Najhitnije pitanje je kako se Amerika može izvući iz ove najružnije situacije“, navodi Ulman.

Pri tom daje i odgovor što bi zbog svega ovoga u SAD-u trebalo žurno učiniti, ali on djeluje gotovo pa utopijski, poglavito iz perspektive republikanaca ali i najnovijih Bidenovih destruktivnih vanjskopolitičkih poteza. Zašto, doznajte iz nastavka teksta:

„Prvo, američko vodstvo i kompetentnost moraju se pokazati u zemlji i inozemstvu. Amerika ima samo jednog predsjednika, a to je Joe Biden. Mora okupiti čelnike Kongresa u Camp Davidu i zaključati se unutra dok se ne postigne dogovor o tri ili četiri ključna pitanja koja će preokrenuti naciju. Jedan od najvažnijih je kako natjerati Kongres da radi i pronađe zdravorazumska i dvostranačka rješenja.“

Jedan od vodećih američkih analitičara dalje navodi ono, što nas, kao geopolitičke analitičare najviše i zanima i što je gotovo revolucionarnog karaktera, skoro pa pravo „svetogrđe“ u odnosu na aktualnu vanjsku politiku Bidenove administracije i demokrata u cijelosti već dugi niz godina. Tako autor, pravilno dijagnosticirajući ključne američke probleme, odmah nudi i lijek, i zaključuje slijedeće:

„Drugo, SAD moraju potvrditi vodstvo u inozemstvu. Bidenu je potreban summit s Putinom i sa Xijem. Kao što je Biden prihvatio (negativnu, op.ZM.) reakciju zbog sastanka s Muhammedom bin Salmanom u Saudijskoj Arabiji, mora isto učiniti i s Putinom (i jednog i drugog, podsjećam, javno je proglasio ubojicama, op.ZM). Tema je kako preokrenuti suprotstavljene i neprijateljske odnose koji nikome ne pomažu. Ukidanje carina s Kinom i izrada novih sigurnosnih odnosa s Rusijom u Europi koji bi uključivali okončanje rata u Ukrajini od vitalne su važnosti.“

Za ovako nešto napisati sigurno treba osobne hrabrosti, iako je Ulman, nedvojbeno, dovoljno moćan i zaštićen, a posve sigurno, nije niti usamljen u ovakvim stavovima unutar moćnih vošingtonskih krugova u kojima se kreće (ipak je on visokopozicionirani suradnik Atlantic Councila).

Ali da je nešto slično došlo iz pera europskih medija i ovdašnjih analitičkih krugova, „eurobirokrati“ i njihovi vazali istoga bi trenutka „sotonizirali“ i potencijalnog autora i medij koji se tako nešto usudio objaviti, a definitivno bi ih svrstali među ruske propagandiste i Putinove agente. I osobno sam, nerijetko, tome izložen (upravo zbog iznošenja gotovo identičnih stavova koje je u svom tekstu iznio ugledni američki analitičar) od strane nedobronamjernih, ali najčešće samo nedovoljno educiranih i informiranih ljudi (kojima zato i opraštam).

To je i najbolji odgovor na krajnje mračnu perspektivu u kojoj se našla Europska unija, a s njom i sve države članice, čijim je javnim djelatnicima gotovo zabranjeno misliti svojom glavom, javno iznositi „nezgodne“ stavove, čak i pojedine – svima dobro znane istine, a sve to, paradoksalno – baš u ime demokracije. One iste, koju sam u gornjem dijelu teksta označio kao novu religiju, oko koje se sve vrti i u ime koje je dozvoljeno činiti ama baš sve.

Naravno, to nije demokracija u pravom smislu riječi. To je diktatura umotana u celofan, izvana maskirana u plemenita načela istinske demokracije i ljudskih prava, a iznutra trula, a uskoro, nadamo se – i potpuno ogoljena do kosti. U ime nekog boljeg i pravednijeg svijeta, kojemu, barem instinktivno – svi težimo, neovisno o vjeri, rasi, naciji, spolu.

Izvor: Geopolitika
Foto: Printscreen YouTube / TODAY

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top