Prikazana imperijalna oholost kada se koristi takav jezik prema siromašnijim državama ne skriva vlastite američke neuspjehe…
Kada je Federalni istražni biro (FBI) 8. augusta upao u imanje Donalda Trumpa Mar-a-Lago na Floridi u potrazi za povjerljivim dokumentima, bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država opisao je dešavanje kao „napad koji se može desiti samo u raspadnutim državama trećeg svijeta“. Nastavio je sa pričom kako je SAD „sad postao jedna od tih država, sa neviđenim stepenom korupcije“.
Trumpov sin, Donald Trump mlađi, uključio se u priču objavom na Twitteru: „Ovo se može vidjeti u banana republikama trećeg svijeta!!!“
Zanemarimo što se FBI-jevo izuzimanje tajnih dokumenata ne može podvesti pod priču o „korupciji“ za razliku od nekih drugih karakteristika američke demokratije: na primjer, činjenica da milijarderi koji ne plaćaju porez mogu biti predsjednici ili to da se država vodi kao prevarantska, oligarhijska koruptokratija.
O ‘banana republikama’
Ovo nije prvi put da je Trump usporedio SAD sa „državama trećeg svijeta“, to mu je bio omiljeni epitet kada je izgubio na predsjedničkim izborima 2020. od Joea Bidena. No, Trump i kompanija nisu jedini iz vladajuće američke elite koji koriste ovaj rječnik. Napad od januara 2021. na američki Capitol izazvao je salvu pežorativnih poređenja sa „trećim svijetom“ i „banana republikama“ od Bidena do Georgea W Busha, bivšeg lidera SAD-a i civiliziranog razarača Afganistana i Iraka.
Zaista, nemoguće je podcijeniti dvostranačku imperijalnu oholost koja se vidi lakonskim korištenjem takvog jezika. Implicitnim i neironičnim ruganjem nerazvijenim državama, američki politički establišment kao da je, njemu podesno, zaboravio svoju historijsku ulogu u stvaranju fenomena „banana republika“, kao i u osiguravanju da „treći svijet“ zaista ostane, pa znate – treći.
Termin „banana republika“ napravio je američki pisac O Henry 1904. godine kada je govorio o centralnoameričkoj državi Honduras koja je, kao i susjedna joj Guatemala, bila rana žrtva predatorskog američkog kapitalizma i korporativne eksploatacije. Ekonomska i fizička dobrobit žitelja takvih državica, naravno, nije bila briga za hemisfersko čudovište koje je osiguralo nesmetan pristup regionalnim resursima podrškom desničarskim državnim udarima, krvavim građanskim ratovima, korumpiranim diktaturama i odredima smrti – ukratko, stvarima koje su bile malo više razarajuće od upada FBI-a u Mar-a-Lago.
Hladni rat, naravno, bio je koristan alibi ubijanju koje je SAD pomagao širom svijeta, od Nikaragve do Angole – istovremeno koristeći odrednicu „treći svijet“ kako bi se prikupljale pokroviteljske konotacije. Onda kada se komunistička napast zamijenila terorističkom napašću kao glavna američka izlika za smrtonosno međunarodno miješanje, preostala svjetska supersila nastavila je pružati svoju dobročinsku ruku siromašnom „trećem svijetu“ – često kroz oblik korporativnog neokolonijalizma prikazanog kao „razvoj“.
Svjesni kontrarazvoj
I, iako se nedavna Trumpova galama o tome da je SAD „pokvarena država trećeg svijeta“ može svakako podvesti pod sve veću kategoriju „Neukusno Šaljive Stvari Koje Je Trump Izrekao“, pronalazi se i nenamjeran element istine u njoj. Sviđalo se to kome ili ne, SAD se uklapa u stereotip trećeg svijeta u nekoliko stvari – ne samo u formi oligarhijskog oblika vladavine.
SAD se predstavlja kao avangarda globalnog „razvoja“, ali zdravstvo, siromaštvo i drugi pokazatelji ukazuju na politiku svjesnog kontrarazvoja. Godine 2017. je Philip Alston, specijalni izvjestitelj UN-a za ekstremno siromaštvo i ljudska prava, dvije sedmice boravio u SAD-u. Na kraju putovanja, on je u saopćenju naveo kako ovu državu smatra „posebnom na načine koji su šokantno suprotni ogromnom njenom bogatstvu i isticanju posvećenosti ljudskim pravima“.
Iako troši više novca na „nacionalnu odbranu“ od Kine, Rusije, Velike Britanije i nekolicine velikih potrošača zajedno, SAD ima „40-ak miliona ljudi“ koji žive u siromaštvu u vrijeme „nevjerovatnih razlika između privatnog bogatstva i javne bijede“.
Kako Alston ističe, SAD je „sam među razvijenim državama“ dok tvrdi da ljudska prava „ne uključuju pravo na odbranu od umiranja od gladi, od nedostatka pristupačnog zdravstva ili odrastanja u okruženju apsolutne neimaštine“. To je dovoljan komentar na rečenicu iz američke Povelje o nezavisnosti i „neotuđivim“ pravima na „život, slobodu i potragu za srećom“. Teško je za bilo čime tragati kada ste mrtvi.
Pokvareni sat
Kada već govorimo o smrti, stopa smrtnosti novorođenčadi u SAD-u je viša nego na Kubi, otoku koje posljednjih 60 godina guši američka blokada. Sam Trump je, brojem i slovom, nametnuo 243 nove nakcije Kubancima – kao kaznu jer se bore za nacionalni suverenitet umjesto modela „banana republike“ – i vratio Kubu na američku listu država koje sponzoriraju terorizam.
Sa druge strane, u zemlji slobodnih je beskućništvo doseglo nevjerovatne nivoe koji se ne vide čak ni u mnogim „nerazvijenim“ državama i SAD je dugo na vrhu svijeta po stopi zatvaranja – premda ga je nedavno pretekao El Salvador, još jedna nacija gdje je američka podrška „ljudskim pravima“ dovela do desničarskog državnog terora.
To je izgleda ironična priroda imperijalne sile, čini se kako globalni hegemon, odgovoran za ugnjetavanje većine trećeg svijeta, mora držati značajan dio svojih stanovnika u uvjetima života trećeg svijeta.
U skladu sa izvrnutom Trumpovom logikom, svaki pokušaj da on odgovara za bilo šta je dokaz da je SAD „korumpirana“ i „pokvarena država trećeg svijeta“. I, pošto nema smisla gubiti vrijeme na trampijansku iluziju, možemo iskoristiti priliku da se prisjetimo stare izreke o pokvarenom satu -i priznati kako je SAD definitivno pokvaren.
Izvor: Al Jazeera Balkans
Foto: Printscreen YouTube / Guardian News