MAHMUD ALUŠ: Erdogan, Assad i visoki ulozi

Sve do sredine prošlog desetljeća turski pristup Siriji je bio fokusiran na svrgavanje režima kroz naoružavanje i finansiranje opozicije.

U godinama nakon izbijanja sirijskog sukoba, bilo kakva priča o mogućnosti obnavljanja odnosa između Ankare i Damaska dok su Recep Tayyip Erdogan i Bashar al-Assad na vlasti činila se kao fikcija. Čak i kada je Ankara započela velike promjene u diplomatiji kako bi popravila svoje odnose s bivšim regionalnim protivnicima u protekle dvije godine, nisu postojale neke značajnije naznake moguće promjene u turskom stavu prema sirijskom režimu.

Za razliku od većine zemalja, koje su na početku rata podržavale sirijsku opoziciju s ciljem svrgavanja Assada, a zatim se povukle da bi neke od njih nedavno obnovile svoje odnose sa Damaskom, tursko učešće se razlikovalo po svojoj formi i ciljevima, što ga je učinilo trajnijim i utjecajnijim u odnosu na druge. Pored glavnog motiva, koji je na početku rata bio zbacivanje Assada s vlasti, kao dio turskog regionalnog usmjerenja po pitanju pružanja podrške promjenama koje je nosilo Arapsko proljeće, Turska je dobila priliku da se vrati u regiju nakon višedecenijskog povlačenja. Međutim, ovaj angažman je poprimio različite oblike zbog mnogih promjena koje su se dogodile tokom rata, što je zauzvrat natjeralo Ankaru da usvoji fleksibilniju politiku kako bi se prilagodila ovim pomacima.

Sve do sredine prošle decenije turski pristup je bio fokusiran na svrgavanje Assadovog režima kroz naoružavanje i finansiranje sirijske opozicije. Međutim, promjena u ravnoteži snaga zbog ruske vojne intervencije 2015. godine i uspon projekta kurdske autonomije, kao rezultat velikih postignuća na terenu koje su kurdske jedinice ostvarile tokom rata protiv Islamske države Irak i Levant (ISIL), potaknuo je Ankaru da izmijeni svoju ulogu. Turska odustaje od cilja da se Assad svrgne s vlasti i umjesto toga se fokusira na suprotstavljanje kurdskom separatističkom projektu.

Promjena prioriteta

Ovakva promjena prioriteta također je nametnula Turskoj promjenu načina djelovanja, prelazeći s indirektnog vojnog angažmana na direktnu intervenciju kroz niz operacija u sjevernoj Siriji od 2016. godine. U tom smislu, tursko učešće u sirijskom ratu postalo je pitanje nacionalne sigurnosti Turske, a njen glavni motiv više nije bio ograničen na turske geopolitičke ambicije u regionu. Različiti razlozi su utjecali na to da se uloga Turske promjeni i da dođe do sadašnjeg zaokreta u odnosu prema režimu:

Prvo: Uspjeh ruske vojne intervencije da promijeni toka rata u korist Damaska i povlačenje podrške koju su arapske i zapadne zemlje pružale opoziciji doveli su do velike promjene u ravnoteži unutrašnjih i međunarodnih snaga koje su imale utjecaja na rat, što je primoralo Ankaru da repozicionira svoju ulogu.

Drugo: Ozbiljna kriza u tursko-ruskim odnosima 2015. godine predstavljala je snažan motiv za Erdogana da potraži načine za upravljanje sukobljenim interesima s Rusijom u Siriji i izbjegne vojnu konfrontaciju koja bi Ankaru skupo koštala. Treba napomenuti da je taj motiv postao snažniji nakon neuspjelog pokušaja vojnog udara u Turskoj sljedeće godine i navodne uloge Zapada u tome.

Treće: podrška Zapada kurdskim jedinicama izazvala je veliki raskol u odnosima Ankare sa Zapadom, a posebno s Washingtonom. Stoga je tursko partnerstvo s Rusijom došlo kao odgovor na osjećaj prijetnje prisutan kod Ankare zbog uloge Zapada u Siriji.

Četvrto: Uspjeh tripartitne platforme Astana između Turske, Rusije i Irana i uspjeh tursko-ruskog partnerstva motivirali su Ankaru da postepeno produbljuje promjene u svojoj politici prema Siriji.

Faktori u Turskoj

Osim toga, ne treba zanemariti faktore na turskoj domaćoj sceni u ovim promjenama. Ekonomski pritisci s kojima se Turska suočila kao rezultat tereta izbjegličke krize, što se pretvorilo u snažan izborni adut u rukama opozicije na predstojećim izborima, učinili su da njeno rješavanje postane glavni prioritet u Erdoganovoj politici prema Siriji. Turski predsjednik je prije nekoliko mjeseci otkrio da postoji projekat za preseljenje milion izbjeglica u Siriju.

U kontekstu toga da povratak ovako velikog broja izbjeglica zahtijeva proširenje granica sigurnih zona koje je Turska uspostavila u sjevernoj Siriji, čemu se Rusija i Iran oštro protive, Erdogan se nada da će ovo pitanje riješiti kroz saradnju s Damaskom i njegovim saveznicima, pored saradnje u borbi protiv kurdskih Jedinica za narodnu zaštitu i rješavanja turskih sigurnosnih problema.

Budući da platforma Astana nije bila u stanju uspostaviti zajedničku viziju za suprotstavljanje kurdskom projektu, nedavni samit u Teheranu između lidera Turske, Rusije i Irana doveo je do sporazuma o saradnji u ovom pitanju i zajedničkog pritiska da se Sjedinjene Američke Države proteraju iz Sirije. Čini se da je ovo jedina glavna tačka oko koje su Ankara i Damask složili, koju treba iskoristiti kao osnovu za izgradnju povjerenja između dvije strane.

S obzirom na velike i složene probleme sa kojima se suočava konkretna i stvarna promjena odnosa između Ankare i Damaska, mala je vjerovatnoća da će se to i dogoditi, barem u dogledno vrijeme. Međutim, bilo bi korisnije fokusirati se na rješavanje glavnih pitanja na postepen i istovremen način kako bi se izbjegao kolaps novog puta. Prelazak na sljedeću fazu također će zahtijevati neke konkretne korake s obje strane. Svaka strana ima različite motive, ciljeve i prioritete u bilo kojoj promjeni odnosa i želi ih postići prije nego što drugoj strani pruži ono što želi. Međutim, ta neslaganja se mogu prevazići kroz pregovarački proces, bilo kroz ponovno uspostavljanje komunikacije između Ankare i Damaska ili preko sporednih kanala i posrednika. Kada ovi pregovori postanu ozbiljniji, svaka strana će podići gornju granicu svojih uslova. Međutim, bez obzira na prirodu uvjeta i zahtjeva, obostrana potreba da se ostvare promjene u odnosima i dobici kojima teže jesu ono što će na prvom mjestu odrediti šanse za uspjeh novog puta.

Novi kurs

Prema našoj procjeni, novi kurs će imati nekoliko faza:

Prva faza bi mogla podrazumijevati okončanje političkog otuđenja između dvije zemlje, te uspostavljanje političke komunikacije maksimalno na predsjedničkom nivou ili minimalno na nivou ministara vanjskih poslova. Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu ranije je otvorio put za drugu mogućnost otkrivajući da se sastao sa sirijskim kolegom Faisalom Mekdadom prije otprilike godinu dana na marginama sastanka nesvrstanih zemalja u glavnom gradu Srbije, Beogradu.

Druga faza može uključivati poduzimanje nekih važnih koraka koji zadovoljavaju potrebe obje strane, prije svega potpisivanje sporazuma ili bilateralnog protokola za vraćanje sirijskih izbjeglica na područja porijekla i garancije da neće biti izložene progonu. Zatim, obnavljanje Adanskog sporazuma i pokretanje sigurnosne saradnje između Ankare i Damaska protiv Kurdistanske radničke partije (PKK) i njenih sirijskih ogranaka, pored toga da Turska učini neke osnovne ustupke koje sirijski režim želi, kao što je vraćanje kontrole nad graničnim prelazima i međunarodnim putevima koje kontrolira opozicija, te vraćanje civilne uprave sirijskoj vladi u provinciji Idlib.

Treća faza, koja je i najteža, mogla bi biti fokusiranje na ostvarivanje napretka na putu političkog rješenja u cilju postizanja mirovnog sporazuma kojim bi se završio rat.

Nema sumnje da je svaki detalj u ovim slučajevima dovoljno složen da cijeli proces propadne. Također, sirijski režim, koji je odbio učiniti ustupke opoziciji kada mu je prijetila opasnost od urušavanja, zasigurno će se oduprijeti bilo kakvoj stvarnoj političkoj promjeni nakon što povrati svoju snagu. Prema tome, Rusija će, kao glavni sponzor ovog puta, imati veliku ulogu u vršenju pritiska na Damask da riješi probleme s Ankarom i postigne kompromise u nekim pitanjima.

U konačnici, predsjednik Recep Tayyip Erdogan posjeduje diplomatske vještine koje su mu omogućile da napravi veliki zaokret u vanjskim odnosima svoje zemlje posljednjih godina. Međutim, manevriranje koje trenutno provodi u Siriji nosi sa sobom značajne rizike. Jednako onoliko koliko će Erdoganovi koraci u budućnosti biti odlučujući u određivanju sudbine sirijskog rata i regionalne situacije, njihovi rezultati će isto tako ispisati ​​najvažniju stranicu u njegovom naslijeđu vođenja vanjske politike.

Piše: Mahmoud Alloush za Al Jazeera Balkans
Foto: Printscreen YouTube / AP Archive

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top