U maju 1986. dobio sam naredbu da upišem kurs za podizanje svijesti o potrebi borbe protiv terorizma. Bilo je to u Specijalnoj vojnoj školi Džon F. Kenedi u Fort Bragu u Sjevernoj Karolini. Sljedeće dvije sedmice učio sam o raznim terorističkim prijetnjama s kojima se suočava vojska Sjedinjenih Država i raznim vještinama kako ih savladati, kao što su brza izbjegavajuća vožnja, metodologija kontra-nadzora i gađanja u metu. Po povratku u Tventi najn palms, gdje sam bio stacioniran kao obavještajni oficir marinskog korpusa, dobio sam zadatak da svoje novostečene vještine iskoristim izvodeći vježbu borbe protiv terorizma u cijeloj bazi. Preuzeo sam izviđačko-snajperski tim iz pješadijskog bataljona u bazi i smjestio ih u stan izvan baze, gdje sam ih maskirao u terorističku ćeliju zaduženu za prikupljanje obavještajnih podataka o višim oficirima koji su živjeli i radili u bazi. Jedino pravilo je bilo da teroristi ne smiju da se sukobljavaju sa civilima – nijedna porodica nije smjel da bude obuhvaćena vježbom.
Tokom narednih 30 dana, moj teroristički tim je bio u mogućnosti da „ubije“ svakog komandanta bataljona, komandanta puka i komandanta cijele baze, koristeći improvizovane eksplozivne naprave i snajpersku vatru – i imao je fotografije koje su to dokazivale.
Zaključak iz ove vježbe je bio da ako neko želi da vas ubije, vjerovatno će vas ubiti.
Budnost je vaša jedina prava odbrana – da budete na oprezu u vezi bilo čega sumnjivog. Ukratko, morate živjeti život kojim upravlja paranoja. U vrijeme terorizma kao raširene prakse, ako osjećate da neko želi da vam naudi, to je vjerovatno zato što neko zaista želi da vam naudi.
Tokom svog profesionalnog angažmana, imao sam priliku da, u nekoliko navrata, koristim veštine koje sam naučio u Fort Bragu. Bio sam na meti atentatora dok sam radio kao inspektor za oružje UN-a u Iraku, a obavješten sam da sam bio na udaru ruske mafije a zbog moje uloge u razbijanju ilegalnog lanca krijumčarenja komponenti projektila.
U to vrijeme sam vršio potpuni pregled svoga auta prije nego što bih ušao u njega, tražeći znakove neovlašćenog pristupa. I provodio bih vježbe kontra-nadzora tokom vožnje, ubrzavajući u neobičnim intervalima ili brzo napuštajući autoput da ustanovim da li me neko prati.
Danas sam 61-godišnji pisac koji živi u predgrađu Albanija u Njujorku. To je miran kvart, gdje svako svakog poznaje. Pa ipak, zbog nedavnih okolnosti, ponovo samoga sebe zatičem kako pregledavam svoje vozilo prije nego što uđem unutra, budno pazim na neobična vozila koja se kreću mojom ulicom i provodim manevre kontra-nadzora tokom vožnje.
Zašto paranoja? Jednostavno rečeno, moje ime se našlo na ukrajinskoj „listi za odstrel“. Mislite da sam se previše zabrinuo? Pitajte porodicu Darije Dugine, 29-godišnje ćerke ruskog filozofa Aleksandra Dugina. I ona i njen otac bili su na istoj listi. Oboje su bili meta atentatora kojeg su poslale ukrajinske sigurnosne službe. Samo je promjena plana u posljednjoj sekundi, to jest odluka Aleksandra Dugina da sjedne za volan drugog automobila, učinila da ne pogine u eksploziji koja je odnela život njegove ćerke.
Već neko vrijeme pišem o ukrajinskom Centru za suzbijanje dezinformacija i o tome kako je sredinom jula objavio “crnu listu” na kojoj su imena 72 intelektualca, novinara, aktivista i političara iz nekoliko zemalja koji su od strane ukrajinske vlade obilježeni kao “ruski propagandisti”, a zbog drskosti da kritički, ali činjenično, govore o tekućem rusko-ukrajinskom sukobu.
Ljut sam zbog ove liste iz nekoliko razloga, prije svega jer se čini da honorare Ukrajinaca koji su sastavili ovu listu zapravo plaćaju američki porezni obveznici a putem sredstava koja je Kongres odobrio upravo za tu svrhu. Razljutila me je ideja da je Kongres doneo zakon koji je ukrajinsku vladu ohrabrio da ukine garancije slobode govora i štampe a što krši Prvi amandman i što je Kongresu zabranjeno prema odredbama Ustava.
Isto me je tako razgnjevila činjenica da je Centar za suzbijanje dezinformacija objavio postojanje ove „crne liste“ iz pozicije nevladine organizacije koju finansira SAD koju podržavaju zvaničnici State Departmenta koji su šutjeli dok su njihove ukrajinske kolege označavale osobe na ovoj listi kao “informacione teroriste” koji su zaslužili da budu uhapšeni i procesuirani kao “ratni zločinci”.
Još tada sam upozorio da upotreba tako zapaljivog jezika znači da se „crna lista“ može pretvoriti u „listu za odstrel“ ako bilo koji fanatik odluči da preuzme pravdu u svoje ruke. S obzirom da je američka vlada finansirala kreiranje ove liste, organizovala sastanak na kojem je predstavljena svijetu i dala implicitni pečat za njeno odobravanje i prateće etiketiranje kroz ovi fanatici ne moraju nužno biti stranog porijekla. Mnogi ljudi u SAD-u su sljedbenici iste mrzilačke ideologije koja danas postoji u Ukrajini i koja je i dovela do kreiranja “crne liste”. Neki od njih su moje komšije.
U junu sam se odvezao u Betel, Njujork (mjesto originalnog muzičkog festivala Woodstock), da učestvujem u Spartanskoj trci sa preprekama. Da bih tamo stigao, morao sam da prođem pored Elenvila, mirnog gradića u kojem se nalazi kamp koji pripada Ukrajinsko-američkom udruženju mladih koje svakog ljeta koordinira događaje sa Organizacijom za odbranu četiri ukrajinske slobode kako bi se proslavio „Praznik” u čast veterana Ukrajinske narodne vojske i Organizacije ukrajinskih nacionalista.
Kamp se može podičiti „Spomenikom herojima“, koji se sastoji od strukture visoke 42 metra sa ukrajinskim trozupcem na vrhu, okružen bistama Jevhena Konovalca, Simona Petljure, Romana Šuheviča i Stepana Bandere — četiri vodeće ličnosti u istoriji ukrajinskog nacionalizma, koje su učestvovali u masovnim ubistvima stotina hiljada Jevreja, Poljaka i Rusa.
Bandera je u Ukrajini uzdignut u status nacionalnog heroja, a njegov rođendan se proslavlja kao državni praznik.
Zabrinjavajuće je da se u Sjedinjenim Državama može podići spomenik ljudima odgovornim za genocidna masovna ubistva i koji su u (Šuhevič i Bandera) otvoreno sarađivali s nacističkom Njemačkom.
Činjenica da se ukrajinsko-američke pristalice ogavne ideologije Stepana Bandere svake godine okupljaju da proslave njegovo naslijeđe i to formi “dječjeg kampa” u kojem je omladina obučena u smeđe uniforme u kojima izgledaju kao ono što zapravo i jesu – ideološki jurišnici odvratne neonacističke ideologije koja promoviše rasnu superiornost ukrajinskog naroda, predstavlja američku nacionalnu sramotu.
Dokaze te jezive realnosti možete vidjeti na svakom koraku od Elenvila do Betela u svakoj plavo-žutoj ukrajinskoj zastavi koja se vijori na vjetru – i svakom crveno-crnom transparentu ukrajinskih neonacističkih fanatika koji se klanjaju Banderi.
Naslijeđe Stepana Bandere je u samoj suštini onoga što danas predstavlja ukrajinski nacionalizam. Ona dominira političkom arenom u Ukrajini čiji je predsjednik Volodimir Zelenski stavio van zakona svaku suprotstavljenu političku i ideološku pripadnost. Ona stoji iza progona i marginalizacije svih kritika – stranih i domaćih – koje se usuđuju osporiti narativ o rusko-ukrajinskom sukobu iza kojeg stoji ukrajinska vlada, njeni zapadni saveznici i pokorni mejnstrim mediji.
Nakon što je Consortium News objavio moje pismo mojoj njujorškoj kongresnoj delegaciji (senatori Čak Šumer i Kirsten Gilbrand i republikanac Paul Tonko), u kojem sam ih pozvao da ne glasaju za javni zakon 117-128 koji otima 40 milijardi dolara novca američkih poreznih obveznika i daje ih ukrajinskoj vladi i vojsci, došlo je do organizovane akcije drugih na koje je uticala, zakonski finansirana. Ovo je predvodila Diane Sare, kandidat stranke LaRouche koja Šumeru osporava za mjesto u Senatu.
Publicitet koji su zadobila neosporiva činjenica da je Kongres saučesnik u frontalnom napadu na Ustav SAD-a, uzrokovao je u uklanjanje “Crne liste” Centra za suzbijanje dezinformacija sa interneta. Pobjeda je, međutim, bila kratkotrajna. Nakon samo nekoliko dana, u listu koju je objavio ukrajinski centar Mirotvorac ponovo su bila uključena imena koja su se nalazila na „crnoj listi“ Centra za suzbijanje dezinformacija.
Lista „Mirotvorac“ postoji od 2014. godine, a kreatori su je opisali kao „ spisak preminulih političara, novinara, preduzetnika i drugih javnih ličnosti koje su dobile otkaz“. Ime Darije Dugine je bilo na toj listi. A sada je i moje, zajedno još nekoliko drugih zapadnjaka, kao što su kanadska novinarka Eva Bartlet i britanski rok muzičar Rodžer Voters.
Bajdenova administracija šuti o ovom užasu.
Kao i Kongres.
Prema 6 USCS § 101, termin terorizam je:
„svaka aktivnost koja uključuje radnju koja je opasna po ljudski život ili potencijalno destruktivna za kritičnu infrastrukturu ili ključne resurse; i predstavlja kršenje krivičnih zakona Sjedinjenih Država ili bilo koje savezne države ili drugog dijela Sjedinjenih Država; i iizvodi se da ima za cilj da zastraši ili prisili civilno stanovništvo, da utiče na politiku vlade zastrašivanjem ili prinudom, ili da utiče na ponašanje vlade masovnim uništavanjem, ubistvom ili otmicom.”
Nema sumnje da je ubistvo Darije Dugine bilo teroristički čin počinjen u ime ukrajinske vlade. (Njena fotografija na listi sada ima riječ “likvidirano” ispisanu dijagonalno crvenom bojom preko njene fotografije.) Dok Ukrajinci poriču bilo takve optužbe, ruske vlasti su prikupile uvjerljiv niz dokaza koji govore suprotno.
Postojanje Mirotvorečeve “liste smrti” je instrument terorizma i ona trebalo bi da bude uklonjena na insistiranje Vlade SAD. Neuspjeh ukrajinske vlade da zatvori Mirotvorac i osudi njegove aktivnosti predstavlja materijalnu podršku terorizmu.
SAD bi također sve organizacije koje prihvataju ideologiju Stepana Bandere trebala proglasiti za terorističke – uključujući i one odgovorne za odgajanje nove generacije neonacista u smeđim košuljama u samom srcu Amerike.
„Spomenik herojima“ u Elenvilu mora biti zatvoren za javnost, a statue Bandere i ostale trojice ukrajinskih nacionalista uklonjene.
Nacionalna je sramota da su građani SAD-a izloženi prijetnjama smrću od vlastitih saveznika jer koriste svoje ustavno pravo na slobodu govora. Pristalice ideologije Stepana Bandere, u Ukrajini i Sjedinjenim Državama, moraju se tretirati kao teroristi i procesuirati na isti način i zbog istog razloga kao i sljedbenici Al-Kaide i Islamske države.
Dok to ne bude učinjeno, neću imati izbora nego da preduzmem odgovarajuće mjere predostrožnosti da moja porodica i ja lično ne doživimo sudbinu Darije Dugine.
Scott Ritter je bivši obavještajni oficir američkog marinskog korpusa koji je služio u bivšem Sovjetskom Savezu implementirajući sporazume o kontroli naoružanja, u Perzijskom zaljevu tokom operacije Pustinjska oluja i u Iraku nadgledajući demontiranje oružja za masovno uništenje. Njegovu najnoviju knjigu Razoružanje u doba perestrojke, objavio je Clarity Press.
Piše: Skot Riter za Consortium News, Foto: Wikimedia Commons, Prevod: Preokret