Umro je Gorbačov, a kao i da nije. A mene je stiglo jedno sjećanje. „Tito -tata-mama“. To su bile prve riječi koje su generacije jugoslovenskih osnovaca učile pročitati i napisati. Jerarhija autoriteta. Još uvijek se jasno sjećam vojničkog glasa učitelja Mlađena Lopatića dok nas je poučavao vještini lijepog pisanja ove tri imenice u takozvanu pisansku svesku: „Velika slova pisati u široku i usku liniju, a mala samo u usku!“ Najbitniji razlog zbog kojeg sam kao dijete i adolescent gajio čudni animozitet prema Titu, racionalizovao sam tek nedavno. Nisam volio ići u školu. A njegova slika u maršalskoj uniformi je uvijek dominirala iznad table. Tito, u mom dječjim umu, bio nešto poput nadzornika učitelja Mlađe. A on je bio od onih učitelja koji su stvari još krajem osamdesetih rješavali izvlačenjem ušiju, šamarima i svježe ubranom šibom koju mu je domar svaki dan svečano uručivao pred cijelim razredom.
To ne znači da sada mislim je bio loš učitelj i da nije volio djecu. Naprotiv. Ne samo zbog toga što sam shvatio da većina ljudi ne shvata ništa dobro bez prijetnje dobrim batinama, već i zato što je sistem u Jugoslaviji bio takav da, ukoliko ti hijerarhija “Tito-tata-mama” kao mislećem biću nije trebala, niko te ne bi prisiljavao da se toj hijerarhiji podređuješ. Naprotiv. Da je većini ipak trebala, odnosno da je vrijeme njenog uklanjanja decenijama preuranjeno, pokazao je rat i razdoblje nakon njega. Ali komunističkim vlastodršcima koji su 90-tih predali vlast nacionalnim liberalnim demokratima to očigledno nije bio dovoljan razlog za otpor novim globalnim realnostima. Zbog toga su vlast tako lako ispustili iz ruku i uglavnom se priklonili novoj realnosti. O volji i namjeri da se oružano bori protiv nekadašnjih klasnih i ideoloških neprijatelja nije bilo ni govora. U njima je živio duh vremena, duh poraza.
Bilo je to vrijeme kada su u SSSR-u bili na snazi „Glasnost” i „Perestrojka”. A onda je Gorbačov predao vlast bez borbe i SSSR je propao. Komunisti su u prvoj zemlji socijalizma uništili sami sebe. Što je najgore, ta predaja nije bila samo katastrofalna ekonomska kapitulacija. Oni koji su više od 7 decenija govorili o bratstvu među narodima i generacije učili o tome da je svaki oblik etničkog i nacionalnog šovinizma gotovo isto što i kanibalizam, poručili su svojom kapitulacijom i konvertitstvom da ništa od toga više ne važi. I onda su se u jezivu pustoš naselio sve i jedan najmračniji demon prošlosti. Od otvorenih huškača do slatkorječivih manipulatora. Eksploatacija čovjeka po čovjeku je laž, borba protiv te eksploatacije je iluzija koju su kreirali bezumnici i otpadnici, a drevne mržnje su izraz plemenitosti i viteštva.
Nikakvo čudo da su u Jugoslaviji, koju je gorbačovljevska tendencija predaje bez borbe uništila iz temelja, svi „oslobodioci” 90-tih, sve beretke, osvetnici, anđeli, tigrovi nosili rejbanke i marame oko glava, kao Rambo. Oni su, može biti, u sebe uselili demone prošlosti, ali u stvarnosti, oni su bili likovi iz holivudske produkcije ratnih akcionih filmova. Oni su istinske preteče postjugoslovenske industrije rijaliti zabave. Takvi kakvi jesu, anđeli poraza, su bez obzira na etniju kojoj su pripadali, bez ikakvog problema mogli biti statisti u čuvenoj reklami za Pizza Hot u kojoj je učestvovao sam Gorbačov. Da svaki od njih uzme parče pice i uzvikuje: „Za Grobačova! Za Gorbačova! Za Gorbačova!” Oni su raskrstili sa sivom prošlošću hijerarhija učenja, marljivog rada i bivanja dobrim drugom. Mrzi, satri, otmi! Dok jednom ne omrkne, drugom ne osvane.
Možda će neko reći da su Gorbačov, odnosno gorbačovljevska generacija političara htjeli nešto drugo, ali da su onda prekasno shvatili da to nešto nisu mogli, odnosno da za takvo nešto nisu bili sposobni. Jednako kao oni koji su željeli sačuvati Jugoslaviju, ali su odustali kada su shvatili da to podrazumijeva i rizik od gubljenja od privilegija koje su se smiješile u sistemima koji su se uspostavljali u skladu sa ideologijama hladnoratovskog pobjednika, odnosno svih istočnoevropskih nacionalstičko-šovinističkih demona koje je 50 godina u svojim njedrima uzgajao kao borce za slobodu. Ili im se, ipak, bilo lijeno ustati od kafanskog stola dok nije bilo prekasno. A onda im je postalo svejedno. Gorbačovljevska generacija u onome što je nekada bilo Jugoslavija je izrodila sebi sličnu, a koja taj sentiment već prenosi narednoj. Onu koja dobro zna da je je više i bolje od svijeta u kojem žive moguće. Ali nema povjerenja u sebe, ili samopouzdanja da bi se za njega borila. Svi znaju šta se moralo, šta je trebalo, šta bi bilo bolje da je urađeno, šta bi bilo kad bi bilo. Međutim, Gorbačov leži na odru, a kao da ne leži. Duh poraza i kukavičluka življi nego ikad.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: Društvene mreže