MARVAN BIŠARA: Vječni rat za nemogući mir

Duhovi američkog rata u Iraku i dalje opsjedaju ovu naciju, deformiranu nasiljem…

Prizori nasilja i haosa u središtu iračke prijestolnice Bagdada od ove sedmice bili su jako uznemirujući, ali ne i iznenađujući. Tenzije su jačale unutar ove nastradale nacije tokom protekle godine; snažne nacije koju je deformirao rat i nasilje u posljednje dvije decenije, a toga će biti još i kraj se ne nadzire.

Kriza je počela nakon oktobarskih parlamentarnih izbora. Neke od stranaka koje podržava Iran krivile su „namještene izbore“ za svoje poraze, te da iza toga stoje „Amerika i njeni klijenti“. Pokušali su paralizirati vladu i parlament do ispunjenja njihovih zahtjeva, a kada je premijer naredio snagama sigurnosti da razbiju njihovu opsadu Zelene Zone, u kojoj se nalaze državne institucije, bio je meta napada bespilotnom letjelicom u neuspjelom pokušaju atentata. To se izjalovilo.

Odluka državnog Vrhovnog suda da potvrdi rezultate izbora omogućila je njihovom rivalu, populističkom imamu Muqtadi al-Sadru, čija je stranka osvojila najviše fotelja, da napravi široku koaliciju većinski sunitskih i kurdskih stranaka kako bi formirao većinsku vladu. No, Ustav predviđa da parlament prvo izabere predsjednika, za što treba prisustvo dvije trećine zastupnika, što je iskoristio Koordinacijski Okvir, koga podržava Iran, da blokira formiranje vlade jednostavno ne dolaskom na sjednice skupštine.

Pokušaj ubistva dronom

Nakon višemjesečne pat-pozicije, nestrpljivi i ljuti al-Sadr naredio je svojim 73-ici zastupnika da podnesu ostavku u znak protesta i zatražio raspuštanje parlamenta, kao i održavanje novih izbora. No, kada je šiitska koalicija, koju podržava Iran i koju predvodi bivši premijer Nouri al-Maliki, pokušala imenovati novog šefa vlade prošlog mjeseca, pristalice al-Sadra su upale u zgradu parlamenta i izazvali nove nasilne sukobe. Intervenirale su snage sigurnosti i al-Sadr je potom potvrdio svoje napuštanje politike, te tako doveo zemlju na put ka nepoznatom.

Stvari bi mogle postati još gore. U snimku koji je objavljen, a koji je izazvao bijes, al-Maliki je upozorio kako bi država mogla upasti u „razarajući rat“ ukoliko politički projekat Muqtade al-Sadra i njegovih potencijalnih sunitskih i kurdskih partnera ne bude poražen. Al-Malikija podržavaju razne paravojne snage koje su navodno umiješane u nasilje i politička ubistva.

Te paravojne snage koje podržava Iran, poznate kao Hashd al-Shaabi (Narodne mobilizacijske snage) finansirali su i naoružavali i Irak i Iran kako bi se borili protiv takozvane Islamske države Irak i Levant (ISIL, ISIS). Nakon tri godine borbi, ISIL je uništen, ali je rat ostavio užasne rane na Irak i dodatno razorio njegovo društvo, kao i sve pokušaje oporavka.

Sam ISIL je došao nakon decenijskog rata i sektaškog nasilja nakon američke invazije i okupacije 2003. godine koja je razorila državu. Američki neuspjeh je također pojačao utjecaj Irana, velikog neprijatelja Iraka. Kako je SAD požurio pobjeći iz ove države nakon decenije grešaka, Iran je udvostručio svoj utjeca i proširio utjecaj na štetu iračke stabilnosti i prosperiteta.

Posljednje dvije decenije imperijalnih, sektaških i građanskih ratova uslijedili su nakon još dvije decenije regionalnog rata i nasilja. One su počele užasnim iračko-iranskim ratom 1980-ih, iračkom invazijom Kuvajta i američkim ratom za oslobađanje Kuvajta, da bi uslijedile užasne sankcije 1990-ih. Ovo je sistematski iscijedilo državu od stanovništva, resursa, uništilo njenu ekonomiju, rasturilo njeno društvo i slomilo duh njenog naroda.

Nove linije rasjeda

Zamarajuće je i ovo samo nabrajanje ratova i nasilja, a možete li zamisliti kako je nepojmljivo iscrpljujuće i obeshrabrujuće za generacije Iračana da žive i umiru tokom tog perioda.

Isto kao da su Irak i ostatak ove zlosretne regije prokleti da žive u neprestanom nasilju nakon stoljeća zapadno-kolonijalnih, imperijalnih i posredničkih ratova. Regija nije imala jednu godinu, jedan dan bez sukoba i nasilja u dugo vremena.

U središtu iračke i bliskoistočne tragedije je jednostavno, ali ozbiljno nerazumijevanje između zapada i istoka o ratu. Svakako je lakše započeti rat nego ga okončati, kako kaže poslovica, ali sukob zapravo ne prestaje kada se okončaju borbe i samodopadni lideri uzmu nove pozicije. Tragedija i ratno razmišljanje žive u razorenom i osiromašenom društvu koje je ostalo.

Strah i nasilje nastavljaju zauzimati i utvrđivati ljudska srca i umove, ruše njihove duše, deformiraju njihove vrijednosti i izopačuju njihove vjere. U Iraku i većini Bliskog istoka, ovo znači da ljudi – naročito mladi – sklonište pronalaze u svome klanu, plemenu, sekti ili vjeri; u lokalnim paravojnim snagama, bandama ili raketaškim grupama; u biti čine sve što mogu da se riješe užasnog osjećaja stalnog straha i nesigurnosti.

Ubrzo potom nastaju nove i nasilnije linije rasjeda jer se društvo batrga, a oružane grupe formiraju političke stranke i tvore nove načine za osvetoljubivije sukobe i nasilje. Riječ je o neprekidnom ratu za nemogući mir, a kamoli za mir u glavi.

Porođajne muke

Postoje prave „porođajne muke novog Bliskog istoka“ koje je američka državna tajnica Condoleezza Rice slavila 2006. godine. To je bilo nakon što su se američki globalni Rat protiv Terorizma i njegova invazija i okupacija Afganistana i Iraka počeli prelijevati na druge dijelove Bliskog istoka, počev sa izraelskom agresijom prvo protiv Palestine, a potom i protiv Libana. Krvavo i jezivo.

Zaista, Irak i veliki dio regije – uključujući Siriju, Jemen, Libiju, Liban, Palestinu, Afganistan, Iran i Sudan – i dalje pate zbog raznih ratova koje vode i oblikuju većinom nasilni zapadnjački cinizam i odmetnuti bliskoistočni autoritarizam.

Poražavajuće je gledati kako se Iračani opet i iznova bore među sobom, kao da je politika rat drugim sredstvima. Nije. Ako ništa, politika jeste i mora biti lijek za rat i nasilje u regiji i šire.

Piše: Marvan Bišara za Al Jazeera Balkans
Foto: Pixabay

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top