RADE ĐURĐIĆ: Vašar taštine

Crnogorska politička scena pretrpana je neodgovornim liderima, koji programe svojih partija podređuju interesima dana, pukom opstanku na političkoj sceni.

Prije nekoliko mjeseci na istom ovom mjestu, zaključili smo da je crnogorska politička scena pretrpana neodgovornim liderima, koji programe svojih partija podređuju interesima dana, pukom opstanku na političkoj sceni, dodvoravanju crkvi i drugim centrima moći, za koje birači nijesu glasali (jer nijesu sastavni dio političkog života zemlje). No situacija je zapravo još gora: politički establišment u Crnoj Gori dokazao je odsustvo elementarne političke racionalnosti: ne postoji ništa više što je toliko sveto, da se ne može ili ne smije prinijeti na žrtvu ličnoj sujeti, tjeranju inata, ili, u najboljem slučaju – u korist imaginarnih ciljeva, odnosno pukih iluzija.

Kako drugačije objasniti to što za crnogorske političare, iz svih partija koje su ostvarile parlamentarnu zastupljenost – pažnje nije vrijedna skoro nijedna tema koja zanima birače, nezavisno od toga za koga su glasali. Ni pomena o pripremama za predstojeću zimu, za koju se užurbano spremaju i mnogo veće i moćnije evropske zemlje. Hoće li biti struje, kako ćemo se grijati? Kako usred globalne nestašice hrane obezbijediti crnogorsko tržište?

Osim nekolicine vapijućih glasova, ni EU više niko od njih ne smatra zanimljivom temom. A jesu čudni ti Evropljani. Zamislite, brinu o tome šta će biti u decembru i januaru. I stalno prave kalkulacije. Zamorno i dosadno. Ko će da čita ona zamršena poglavlja: mediji, vladavina prava. I nikako da razumiju zašto je nama do stalnog ćeranja.

U stvari, iz Crne Gore je poodavno protjerana politika, čak i u onom najvulgarnijem smislu, kao ono što treba da služi određenoj grupi da bi uzurpirala vlast. Ovdje se područje vođenja države – a to uključuje i vlast i parlamentarnu opoziciju, razumije kao sudbinski dar. I zato nema potrebe biti političan, odnosno racionalan. Iz tog se razloga ne vrijedi baviti političkom analitikom. Stvar je psihoanalizu.

Da je riječ o politici, mogli bismo da govorimo o podjelama i propuštenim šansama. Najprije je cjelokupna politička scena podijeljena na dvije nepomirljive grupacije, bivšu i aktuelnu vlast. Onda su se podijelili i novi vlastodršci, iako deklarativno posvećeni istom političkom cilju – Temeljnom ugovoru. Zatim, kao u teatru apsurda, dio nove vlasti pravi vladu sa dijelom stare vlasti – da bi sve okončalo u stilu bellum omnium contra omnes, ratu svih protv svih. Pocijepajmo se na molekule, prije nego se pocijepamo na atome!

Da je po srijedi politika, imalo bi smisla ukazati na propuštene šanse; nastavak evropskih integracija, poslije ozbiljnog i gotovo sudbonosnog zastoja, izbor sudija i članova pravosudnih organa, sprovođenje dubljih ekonomskih reformi – umjesto bespoštednog partijskog zapošljavanja (da se razumijemo – nemamo ništa protiv da se ljudi zapošljavaju, ali ne po partijskom kriterijumu). U praksi, te šanse ni Krivokapiću, ni Abazoviću, ni predstavnicima stare vlasti u novom ruhu – nijesu bile u vidnom polju.

Prethodnom je crnogorskom premijeru bilo mnogo značajnije da prinese na žrtvu krhku i bolešljivu vladu, takođe formiranu iz inata, da bi potpisao sporazum, za koji je morao znati da će izazvati njen pad – ako ni zbog čega drugog, a ono radi istog tog inata. Jer, i koalicioni partner je mogao da pokaže više političke mudrosti, i da pred dolazak istinski teških vremena, kada je politička stabilnost prijeko potrebna, ima u vidu prije svega interese običnih ljudi, onih koji ne mogu da se snadbiju hranom, ogrijevom i ljekovima po basnoslovnim iznosima, koje mogu da namire samo dobro ušuškani predstavnici naroda.

Razumije se, ni bivši Abazovićev koalicioni partner nije našao za shodno da igra bilo koju drugu igru, od one – nakrivi kapu i pjevaj! Inat se inatom izbija, baš kao klin klinom, a na kraju ostaje veći.

Dovoljni sami sebi, svi akteri na crnogorskoj političkoj sceni, fiksirali su falusnu fazu psihoseksualnog razvoja, i već godinama jedni drugima pokazuju i dokazuju – nadmoćne gabarite svoje muškosti. Crnogorska je javnost, dabome, umorna od te pornografije, političkog rialitija sličnog pinkovoj zadruzi, a taj se umor manifestuje na različite načine.

U zemlji u kojoj ne funkcioniše elementarna politička racionalnost, ništa više ne štima. Urušava se zdravstvo, prosvjeta, kultura, ekonomija, cvjeta kriminal, događaju se nezapamćeni zločini, i to u prijestonici – kao na divljem zapadu. Permanentna politička kriza, odsustvo vjere u državu i institucije, uvijek se, prije ili kasnije, ispostavi kao društvena nesigurnost, dezavuisanje zakona, društvenih normi i vrijednosti.

Anahronizam političke scene u Crnoj Gori seže do prijenjegoševskih vremena. U takvom miljeu, zato, djeluje, najblaže rečeno neozbiljno, kada isti ti nedozreli političari nude „ruku“ za formiranje tehničke vlade, do izbora. Čime će se baviti ta tehnička vlada? Pa, organizacijom izbora. Nijeste valjda pomislili da ima ičega prečeg. A poslije izbora, razumije se, najprije lustracija, pa namirivanje bazalnog metabolizma porodica i obitelji establišmenta. Istini za volju, imajući u vidu najave, za druge možda ništa neće ni preostati.

Narcisoidnost aktera domaćeg političkog života, prema tome, može da rezultira opstankom samo njih samih. Ništa im ne bi smetalo da svi mi ostali jednostavno iščeznemo. Preteklo bi mnogo đedovine za krčmljenje, barem za njihovog vijeka. Tada bi do mile volje mogli da se nadgornjavaju, boćaju, takmičarski pišaju u dalj – da se igraju Otvorenog Balkana, koristeći promaju koju su napravili lustrirajući sopstvene birače na biološki najizdržljivije.

U ovom grotlu neodgovornosti, infantilne seksualnosti, sred ovog vašara taštine – pisanje kolumne podrazumijeva da se na kraju načini preokret, u smislu nekog „ali, ipak“. Ovoga puta to izostaje. Stvari su otišle predaleko, da bi se mogle riješiti nekim nenadanim prosvjetljenjem birača, koji bi svoje predstavnike, ovako ili onako, dozvali pameti.

Po svemu sudeći, političku sudbinu Crne Gore, barem u brdskim krajevima, odrediće niko drugi do General Mraz. Na primorju će sa jugom biti teže i depresivnije. Sljedećeg ljeta – istoriju će pisati onaj ko preživi. A najviše izgleda za to imaju upravo oni koji su, narodnim novcem i podrškom, ostali zarobljeni pred ogledalom. Lijepi i srećni, kao epikurejski bogovi. Nezainteresovani za sudbinu običnih smrtnika.

Izvor: Vijesti
Foto: Pixabay

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top