ELIS BEKTAŠ: Posljednji put s Bosnom na izbore

Kakav će biti ishod predstojećih opštih izbora u Bosni i Hercegovini i kako će oni uticati na dalji razvoj događaja, nezahvalno je predviđati. Ne zato što je pretjerano teško pogoditi političke subjekte, pa čak i imena koja će u oktobru dobiti četvorogodišnji dobro plaćen i lagan posao, već zato što čak ni u uređenijim državnopravnim okvirima politika danas ne uživa ni približan nivo autonomije kakav je uživala u nekim skorijim epohama, a u nesređenim pseudodržavnim provizorijumima ta je autonomija svedena na privid, pa će ishod ovih izbora i njihov efekat na budućnost umnogome zavisiti od razvoja situacije na mnogo širem planu.

Skoro da ne bi imalo smisla baviti se tom repetitivnom temom i skoro da bi bilo dovoljno čitaoce uputiti da prošeću internetskim arhivama i potraže članke, analize, studije i procjene uoči nekoliko prethodnih izbora, pa da kroz igru i zabavu i sami shvate da politički život dejtonsko-frankenštajnovskog čeda liči na neki od onih naučno-fantastičnih filmova čiji zaplet počiva na vremenskoj petlji i koji šalju pesimističnu pouku o uzaludnosti slobodne volje pojedinca zalutalog u svijet utilitarne predestinacije u kom život ne oblikuju interesi živućih, već neke iracionalne zakonitosti.

Možda jedino što nosi određenu dozu zanimljivosti jeste dovršavanje procesa bošnjakizacije bošnjačkog političkog korpusa, čime njegove vodeće snage čine skoro formalno priznanje vlastite nemoći i odustajanja od trodecenijske vodviljske predstave pod nazivom Građanska BiH, čiji je scenarij ispisan u famoznoj platformi ratnog predsjedništva RBiH, a koja je gledaoce zabavljala, ali i nervirala, upornošću njenih učesnika da publiku uvjere da to nije jebena vodviljska predstava.

Premda je bulažnjenje o građanskoj državi, sintagmi čiji je korisnici nisu u stanju prevesti na bilo koji od svjetskih jezika, iz prostog razloga što je ni sami ne razumijevaju, i dalje prisutno u narativu Bakira Izetbegovića kao vodećeg generatora bošnjačke nacionalne politike, to se prisustvo više ne može tumačiti pragmatičnim zahtjevima političke propagande, već isključivo inercijom, odnosno umnom tromošću koja ne shvata da takav narativ nanosi više štete nego koristi onome što je trebao maskirati.

Proglašavanje Bakira Izetbegovića, odnosno čitave ideološke jezgre SDA, za vodeći generator bošnjačke nacionalne politike nipošto nije pretjerano – dovoljno je samo pažljivo pročitati kritike koje mu upućuju njegovi oponenti iz bošnjačkog političkog korpusa, pa uvidjeti da tu ne postoji nikakvo principijelno, već isključivo metodološko razilaženje i da čitav bošnjački politički spektar, izuzimajući okazionu i marginalnu pojavu usamljenih disonantnih glasova, konsenzusno prihvata aksiome na kojima počiva ideološki okvir nacionalne politike uspostavljen i brušen na minderu Izetbegovića seniora, a Izetbegović junior, možda malo trapavo, ali nepokolebljivo dovršava ono što je njegov otac započeo.

Trodecenijsko regresiranje bošnjačkog političkog korpusa, kog je mladomuslimanska ideološka jezgra markirala kao svoj legitimni plijen, zarad čega je učestovala u ubijanju jugoslovenske muslimanske nacije, ka neostvarenom idealu političkih uzora oca i sina Izetbegovića, idealu koji je grubo prekinut i zbrisan sa povijesne pozornice pobjedom antifašističkih snaga, nije bilo nešto što se nije moglo predvidjeti i očekivati. Životinjska žilavost reakcionarnih ideologija i nedoraslost komunističke partije ulozi koju je sama sebi dodijelila, učinili su povampirenje reakcije skoro dijalektičkom nužnošću među svim južnoslovenskim političkim etnijama.

Nažalost, izgleda da dijalektički nužan nije bio i kontrapunkt tome, već je i onaj društveni odsječak, od kog se očekivalo da ponudi nekakvu artikulisanu emancipatorsku svijest, pristao na prežvakavanje glavnih oblikujućih vektora izetbegovićevske ideologije, plašeći se da bi njihovim preispitivanjem zanavijek izgubio mogućnost učešća u bošnjačkoj političkoj reprezentaciji, makar i na sporednoj poziciji ili čak na klupi za rezervne igrače. Taj je strah možda i opravdan, ali on njegove posjednike ne abolira od etičke odgovornosti za pasivno učestvovanje u procesu degradacije društvene, političke i nacionalne svijesti i i za nijemo posmatranje shizofrenizacije te svijesti koja se u bošnjačkom političkom korpusu razgranala u dva glavna toka – vjersku subetničku skupinu koja ne odustaje od ubjeđenja u vlastito poslanje da ispuni ulogu primageniturnog naroda i amorfnu de-ideologiziranu masu koja se predstavlja kao baštinik nekakve građanske ideje.

Možda je malo pojednostavljeno, ali u osnovi nije netačno kazati da bošnjačko političko tijelo danas predstavljaju vitalni i žilavi nasljednici onih ideoloških i političkih struktura koje su se u Drugom svjetskom ratu stavile na raspolaganje NDH ili Trećem Rajhu, te karikaturalni nasljednici onih ideoloških i političkih struktura koji su rješavanje muslimanskog nacionalnog pitanja tražili u okvirima Jugoslavije, pri čemu među ovim potonjim bukvalno niko ne pokazuje ni volju ni snagu da baci rukavicu u lice temeljnim mitovima svojih nominalnih političkih oponenata, već se, štaviše, takmiči sa svojim oponentima u demostraciji što čvršće odanosti tim mitovima.

Takav odnos snaga, naravno, ne ostavlja puno prostora nadanju da će se bošnjačka politička, ali i nacionalna svijest otrgnuti od prošlosti i da će se u njenom okrilju artikulisati odista moderni i emancipatorski glasovi, a o uobličavanju nekakve odista vitalne nadetničke ideje da se i ne govori, iz prostog razloga što proces formiranja bošnjačke nacionalne svijesti ne samo ozbiljno kasni s povijesnog aspekta, već se, zahvaljujući grandioznoj mladomuslimanskoj prevari kreće i unatraške, pa stoga ne može računati na pronalaženje kredibilnih sagovornika i partnera u susjednim etnikumima koji su ipak nešto ranije i na nešto čvršćim osnovama, te uz nešto malo više povijesne sreće započeli slične procese, pa je bošnjačka politička i nacionalna svijest osuđena na koketiranje sa zbunjenim i nedozrelim ostacima jugoslovenštine čija naivnost sve teže pronalazi način da zatomi razočarenje i da opravda vlastito učešće u projektu koji je u osnovi bošnjački i to ne bilo kako bošnjački, već na onaj begovatski i klerikalni način, kog Sušić maestralno vivisecira u svom Paregonu.

Da bošnjačka politika u ove izbore ulazi potpuno pogubljena i lišena svijesti o stvarnosti unutar koje obitava, pokazuje retorika sa kojom je Izetbegović krenuo u svoju predpredizbornu kampanju, tokom koje je izgovarao rudimentarne kretenluke o nekakvim robotićima koji će odmijeniti odlazeću mladost, jer su mu još samo kretenluci preostali da njima podrži svoj ratnički i žrtvenički narativ. Činjenica je da planeta ulazi u jednu tamnu i nesigurnu epohu u kojoj su i najmračniji scenariji mogući, ali upravo stoga je debilno Izetbegovićevo nastojanje da svoje biračko tijelo uvjeri u zakočenost povijesti i nužnost njenog ponavljanja, istovremeno gurajući to tijelo sve dublje u shizofreniju, ubjeđujući ga u nekakav napredak i u nekakvu komparativnu superiornost u odnosu na okruženje, a istovremeno ga obeznađujući i strašeći izvjesnošću pa i neumitnošću budućih pokolja.

U takvom sluđivanju društva Izetbegoviću zdušno asistira Željko Komšić, koji se nedavno, bez imalo stida, pita da li je bila greška pristati na rasformiranje ARBiH i njenog 1. Korpusa, baš kao da je redukcija ratnih vojnih efektiva bila samo jedna od opcija na stolu i pitanje slobodne volje. Takvim kretenlucima Komšić samo pothranjuje zbunjenost i sluđenost ionako zbunjenog i sluđenog društva, koje će za vlastito guranje izvan razuma Komšića zahvalno nagraditi novim mandatom na budžetu, možda ne u državnom predsjedništvu, ali nešto će se već pronaći za tako disciplinovanog šaptača mahnitluka najširim sirotinjskim masama.

Denisa Bećirovića, koji čak i nije bez izgleda za ulazak u državno predsjedništvo, ne treba posmatrati kao išta više od umivenog Izetbegovića, jer čitav njegov politički narativ ukazuje da on nema namjeru demontirati mladomuslimanski ideološki legat, već samo drugim stazama ići ka ciljevima što ih je taj legat postavio.

Poseban problem bošnjačkog političkog korpusa jeste koncept kulture sjećanja, koji mu je serviran kao liberalna tehne namijenjena za oblikovanje i kontrolu društvene svijesti društava kojih se zapadna civilizacija nije odrekla kao meta svog neokolonijalizma, ali ih ne smatra prihvatljivim za pripuštanje u zajednicu ravnopravnih. Servirana kao model memorijalizacije žrtava i tehnika pomirenja, kultura pamćenja je ustvari iskorištena za memorijalizaciju ratnih mitova i samo je dublje gurnula bosanskohercegovačko društvo u podjele, ovaj put možda i konačne, jer nisu postojala tijela koja bi djelovala kao korektivni faktor i koja bi obuzdavala zloupotrebu te kulture sjećanja, koja u jednom društvu nesposobnom da misli drugačije osim većinarski i kolektivistički i nije mogla dati drugačije rezultate od onih koje bi dao slon u staklarskoj radnji.

Mediji u bošnjačkom prostoru posljednjih su mjeseci prosto podivljali od ratnih tema, pristupajući im na isti način kako su im pristupali u ratnim i poratnim godinama. Ako se u ratu propaganda, čak i kad je debilna, još i može razumjeti, danas prosto izaziva nelagodu susret sa medijskim člankom kojim se idealizira i slavi prvi pokušaj proboja opsade Sarajeva, samo par mjeseci nakon što je ta opsada položena, a da bukvalno niko ne postavi pitanje zašto je jedna tako složena i zahtjevna operacija planirana i izvedena u trenutku kada je ona nužno mrtvorođena, jer je izvode nenaoružani i goloruki, a odnedavno, prema Sebiji Izetbegović, i bosonogi momci protiv četvrte vojne sile u Evropi.

To je samo jedan u bezbrojnom nizu primjera retroaktivnog oblikovanja prošlosti s ciljem sluđivanja dolazećih naraštaja, lišenih kvalitetnog obrazovanja i samim tim podesnih da nekritički akceptiraju svaki kretenluk koji im se servira. Stoga je u pravu glodur Stava, F. M. Begović, kada tvrdi da Izetbegovićeva SDA prednjači u okupljanju mladih u svoje redove, ali upravo je to najtragičnije što se moglo desiti bošnjačkom političkom tijelu – da mu ostaci mladosti svoju šansu za učešće u društvenim i političkim procesima pronalaze u okviru koji je okrenut prošlosti, koji se nikada nije odrekao feudalnih mitova i koji je duboko klerikaliziran.

Sada je beznadežno kasno ukazivati na sumanuti paradoks koji objedinjava Izetbegovićeve robotiće namijenjene da budu supstitucija odlazećoj mladosti i stavlijsko hvalisanje da SDA prednjači u okupljanju mladih. Ako u političkom Sarajevu, kao gravitacionoj jezgri bošnjačke politike, ipak postoji neka moderna politička svijest, ona će morati sačekati neka sretnija vremena da progovori i da računa na uspjeh, a sada prvo mora okajati svoj grijeh nemuštog pristajanja na infiltraciju mladomuslimanske reakcionarne ideologije u svaku poru društva.

Ta pretpostavljena moderna politička svijest, da bi se legitimisala kao validna, prvo će morati pronaći odgovor na pitanje tog navodno emacipatorskog bosanstva i ponuditi objašnjenje zašto može emancipatorsko bosanstvo kao nadnacionalni koncept, a nije moglo emancipatorsko jugoslovenstvo, pri čemu ovo pitanje ne treba shvatiti kao insistiranje na ovom potonjem konceptu, već jednostavno kao zahtjev da politička svijest sa ambicijom da učestvuje u oblikovanju i vođenju društvenih procesa konačno ponudi nekakav razložan odgovor umjesto prokletih floskula i parola.

Sve u svemu, bošnjački politički korpus na predstojeće opšte izbore izlazi u možda i najgorem stanju u posljednje tri decenije, odnosno izlazi na njih kao količnik djelovanja nakaradnih politika kojima se taj korpus prepuštao i vlastite nespremnosti da se suoči sa stvarnošću. Pored tradicionalnih neprijatelja, ovaj put su dodati i novi, oni koji su do juče bili dokazani prijatelji, pa se tako na listi neprijatelja, osim Šmita, u medijima naklonjenim SDA pronašao čak i Klinton, koji je označen kao glavni krivac što su Bošnjaci u ratu ostavljeni bez oružja i što nisu, prema popularnom minderskom mitu, umarširali u Banja Luku.

S druge strane, ti bi izbori možda mogli biti i prekretnica, odnosno možda će se na njima posljednji put slušati tlapnje o primageniturnom narodu koji polaže pravo na čitavu Bosnu i Hercegovinu i moglo bi se desiti da u budućnost bošnjački politički korpus uđe suočen sa realnošću te da svoje političke i druge ambicije konačno počne ostvarivati tamo gdje može, dakle tamo gdje živi, umjesto u nekakvoj zlatnoj prošlosti i na prostoru nekakve zamišljene unije kotromanićke Bosne i begovata.

Da bi čitalac razumio o čemu je tu riječ, reći ću samo još ovo – ne postoji ništa sporno u prizoru reprezentativaca BiH koji spektakularnu pobjedu nad Slovenijom proslavljaju mahanjem ratnim zastavama ARBiH. Sporno je samo očekivanje da će bilo ko drugi takvu reprezentaciju prihvatiti kao svoju. Dakle, može mahanje bajracima, ali tamo dokle su bajraci dobacili. Na tom je principu uspostavljena dejtonska BiH i ne postoji takav visoki predstavnik koji bi mogao nametnuti zakon kojim se taj princip odbacuje, jer on počiva na navijaštvu kao najiracionalnijem ali i najnesalomljivijem obliku svijesti.

Piše: Elis Bektaš za Preokret; Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top