KRIS HEDŽIS: Neizbježna smrt Republike

Fatalne su kontradiktornosti unutar političkog sistema koji obećava demokratsku jednakost i slobodu dok, istovremeno, sprovodi socioekonomske nepravde koje za rezultat imaju grotesknu nejednakost prihoda i političku stagnaciju. Nastajući decenijama, ove su kontradikcije ugasile američku demokratiju. Kontinuirano otimanje ekonomske i političke moći bilo je ignorisano od strane histerične štampe koja je urlikala protiv varvara „ante portas” — Osame bin Ladena, Sadama Huseina, Talibana, ISIS-a, Vladimira Putina — dok je, istovremeno ignorisala varvare u našoj sredini.

Usporeni puč je izvršen. Korporacije i milijarderska klasa su pobijedili. Ne postoje institucije, uključujući štampu i izborni sistem koji su nešto više od legalizovanog podmićivanja, kao što se imperijalno predsedništvo, sudovi ili kazneni sistem, više ne mogu definisati kao demokratski. Preostala je samo fikcija demokratije.

Politički filozof Šeldon Volin je u knjizi Democracy Incorporated: Managed Democracy and the Spectre of Inverted Totalitarism američki politički sistem “obrnutim totalitarizmom”. Fasada demokratskih institucije, retorika, simboli i ikonografija državne vlasti nisu se promijenili. Ustav ostaje sveti dokument.

SAD se i dalje postavlja kao šampion životnih mogućnosti, slobode, ljudskih prava i građanskih sloboda, čak i dok se polovina zemlje bori za egzistenciju, militarizovana policija puca iz pravog oružja i nekažnjeno zatvara siromašne, a primarni biznis države je rat.

Ova kolektivna samoobmana je maska onoga što je Amerika postala – nacija u kojoj je građanstvu oduzeta ekonomska i politička moć i u kojoj se brutalni militarizam, koji se inače praktikuje u inostranstvu, sada praktikuje i kod kuće.

U klasičnim totalitarnim režimima, kao što su nacistička Njemačka ili Staljinov Sovjetski Savez, ekonomija je bila podređena politici. Ali ubrnutom totalitarizmu je i istina obrnuta. Za razliku od fašizma i državnog socijalizma, ne postoji ni pokušaj da se riješe problemi siromašnih. Naprotiv, što ste siromašniji i ranjiviji, to ste više eksploatisani i gurnuti u pakleno dužničko ropstvo iz kojeg nema spasa.

Socijalne službe, od obrazovanja do zdravstvene zaštite su anemične, nepostojeće ili su privatizovane da bi se prevarila sirotinja. Dodatno poharan inflacijom od 8,5 posto, rast plata je naglo usporio od 1979. Poslovi često ne nude beneficije i sigurnost.

U svojoj knjizi America: The Farewell Tour, istražio sam društvene pokazatelje nacije u ozbiljnoj nevolji. Očekivani životni vijek u SAD-u pao je 2021. godine, drugu godinu zaredom. Ove godine smo imali preko 300 masovnih pucnjava. Blizu milion ljudi umrlo je od predoziranja od 1999. Svaki dan se u prosjeku dogodi 132 samoubistva. Gotovo 42 posto zemlje je klasifikovano kao gojazno, pri čemu se jedan od 11 odraslih klasifikuje kao teško gojazan.

Ove bolesti koje su uzrokovane očajanjem su ukorijenjene u nepovezivosti između društvenog očekivanja bolje budućnosti i realnosti sistema koji svoga građanima nije u stanju staviti na smisleno mjesto. Gubitak održivih prihoda i društvena stagnacija uzrokuju više od finansijskih nedaća.

Kao što Emil Drukhajm ističe u svojoj Društvenoj podjeli rada, stagnacija kida one društvene veze koje nam daju značaj. Pad društvenog statusa i moći, nemogućnost napredovanja, nedostatak obrazovanja i adekvatne zdravstvene zaštite, kao i gubitak nade dovode do jezivih oblika poniženja. Ova poniženja dodatno podstiču usamljenost, frustraciju, ljutnju i osjećaj bezvrijednosti.

U svojoj knjizi Hitler i Nijemci, politički filozof Erik Fogelajn odbacuje ideju da je Hitler – nadaren za govorništvo i politički oportunizam, ali slabo obrazovan i vulgaran – hipnotizirao i zaveo njemački narod. Nijemci su, piše on, podržavali Hitlera i „groteskne, marginalne ličnosti“ koje su ga okruživale jer je on oličavao patologiju bolesnog društva, opterećenog ekonomskim kolapsom i beznađem.

Fogelajn definiše glupost kao „gubitak osjećaja za stvarnost“. Taj gubitak podrazumijeva da “glupa” osoba ne može “ispravno da vlada svojim postupcima u svijetu u kojem živi”. Demagog, koji je uvijek idiot, nije nakaza ili društvena mutacija. Demagog izražava duh vremena i društva.

Ubrzana deindustrijalizacija je do 1970-ih, kako sam zaključio u America, The Farewell Tour, kreirala je krizu koja je prisilila vladajuće elite da osmisle novu političku paradigmu, koju je Stjuart Hal vrlo dobro objasnio u svojoj knjizi Policing the Crisis. Uz pomoć lojalnih medija, ova paradigma je izvršila pomjeranje društvenog fokusa sa opšteg dobra na pitanja rase, zločina, reda i zakona. Ona je onima koji prolaze kroz duboke ekonomske i političke promjene objasnila da njihove muke nisu proizašle iz razularenog militarizma i korporativne pohlepe, već iz prijetnje nacionalnom integritetu.

Stari društveni konsenzus koji je podržavao programe Nju dila i državu blagostanja napadnut je kao omogućavanje navodnog društvenog parazitstva afroameričke omladine. To je otvorilo vrata lažnom populizmu, čije su perjanice bili Ronald Reagan i Margaret Tačer, onom koji navodno zagovara porodične vrijednosti, tradicionalni moral, autonomiju individue, zakon i red, hrišćansku vjeru i povratak u mitsku prošlost, barem kada su u pitanju bijeli Amerikance.

Demokratska stranka, posebno u vrijeme Bila Klintona neprestano se kretala udesno sve dok, u najvećoj mjeri, nije postala nerazlučiva od establišmentskih Republikanaca s kojima je sada u savezu. Rezultat je Donald Tramp i 74 miliona ljudi koji su glasali za njega 2020.

I to neće poboljšati postupci poput Bajdenovog koji je prošlog četvrtka u Filadelfiji demonizovao Trampa i njegove pristalice na način na koji oni demonizuju Bajdena i demokrate. Bajden je, podižući stisnute šake, osvijetljen tamnocrvenim svjetlima, uz stražu dvojice uniformisanih marinaca, sa ove danteovske pozornice objavio da “Donald Trump i MAGA republikanci predstavljaju ekstremizam koji prijeti samim temeljima naše Republike”.

Tramp je ovaj govor nazvao “najopakim govorom mržnje i podjela koje je ikada održao američki predsjednik” i Bajdena nazvao “državnim neprijateljem”.

Bajdenov frontalni napad samo učvršćava podjele. To jest učvršćuje sistem u kojem birači ne glasaju za ono što žele, budući da nijedna strana ne nudi ništa bitno, već protiv onoga što preziru. Bajden se nije pozabavio našom socioekonomskom krizom niti ponudio rješenja. Bilo je to političko pozorište.

Anti-politika se maskira u politiku. Čim se završi jedan, novcem motivirani, izborni ciklus, počinje sljedeći, održavajući ono što Volin naziva “politikom bez politike”. Postojeći izbori ne dozvoljavaju građanima da učestvuju u vlasti.

Javnosti je dozvoljeno da iznese svoja mišljenja o doslovno insceniranim pitanjima, koja im publicisti, anketari, politički konsultanti i oglašivači prepakuju i šalju nazad na istu adresu. Nekoliko političkih utrka, uključujući samo 14 posto kongresnih okruga, smatra se konkurentnim. Političari ne vode kampanju o suštinskim temama, već o oko vješto proizvedenih političkih ličnosti i emocionalno nabijenim kulturnim ratovima.

Militaristi, koji su bukvalno kreirali državu u državi i koji nas uvlače u jedan vojni debakl za drugim, konzumirajući polovinu sve diskrecione potrošnje, su svemoćni. Korporacije i milijarderi, koji su orkestrirali virtuelni bojkot poreza i uništili regulaciju i nadzor, su također svemoćni.

Industrijalci koji su sklapali trgovinske ugovore kako bi profitirali od nezaposlenosti i nedovoljno zaposlenosti američkih radnika i radne snage u inozemstvu su svemoćni. Svemoćne su i osiguravajuća i farmaceutska industrija koje upravljaju zdravstvenim sistemom, čija je primarna briga profit, a ne zdravlje i koje su odgovorne za 16 posto  smrtnih slučajeva od COVID-19 na svijetu iako Amerikanci čine manje od 5 posto svjetske populacije.

Obavještajne agencije koje vrše opsežan nadzor nad društvom su svemoćne.

Sudovi koji reinterpretiraju zakone kako bi im oduzeli izvorno značenje u cilju održavanja korporativne kontrole i opravdavanja korporativnih zločina su svemoćni. Sudovi su nam, na primjer, poklonili presudu Citizens United, na koja dozvoljava neograničeno korporativno finansiranje izbora tvrdeći da se time podržava pravo na peticiju vladi i predstavlja oblik slobode govora.

Politika je spektakl, bezobziran karnevalski čin u kojem konstantno nadmetanje vladajuće klase za vlast dominira medijima, baš kao da je politika utrka za Superbol. Istinski zadatak vlasti je skriven, a obavljaju ga korporativni lobisti koji pišu zakone, banke koje pljačkaju trezor, ratna industrija i oligarhija koja određuje ko će biti izabran, a ko ne. Nemoguće je glasati protiv interesa Goldman Saksa, industrije fosilnih goriva ili Rajheona, bez obzira koja stranka je na vlasti.

U trenutku kada bilo koji segment stanovništva, s ljevice ili desnice, odbije sudjelovati u ovoj iluziji, lice obrnutog totalitarizma počinje  poprimati crte lica klasičnog totalitarizma, a što trenutno doživljava Julian Asanž.

Naši korporativni gospodari i militaristi preferiraju dekoraciju Džordža Buša mlađeg, Baraka Obame i Džoa Bajdena. Ali oni su blisko sarađivali s Trampom i spremni su to učiniti ponovo.

Ono što neće dozvoliti su reformatori kao što je Berni Sanders, koji bi, ma kako mlitavo, mogli da postanu izazov njihovoj opscenoj akumulaciji bogatstva i moći. Ova nesposobnost da se sprovedu reforme, odnosno povratka demokratskog učešća i rješavanja društvene nejednakosti, ujedno znači neizbježnu smrt republike.

Bajden i demokrate se bune protiv okultne Republikanske stranke i njihove prijetnje demokratiji, ali i oni sami su su dio tog problema.

Kris Hedžis je novinar dobitnik Pulitzerove nagrade koji je 15 godina bio strani dopisnik za The New York Times, šef biroa za Bliski istok i Balkan Prethodno je radio u inostranstvu za The Dallas Morning News, The Christian Science Monitor i NPR. Voditelj je emisije “The Chris Hedges Report”.

Piše: Kris Hedžis za Consortium News, Prevod sa engleskog jezika: Preokret, Foto: Društvene mreže

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top