SALVADOR MALESPINA: ​Čile nema novi ustav! Duh Pinocheta je tu da ostane!

Kako je moguće da je društvo koje je prije par godina tražilo korjenite promjene jučer odbacilo prijedlog ustava koji je nudio stvaranje socijalne i plurinacionalne države koja bi se legalno obavezala osigurati dostojanstven život svim njenim stanovnicima?

Ovaj tekst sam počeo pisati prije nekoliko dana. To sam učinio sa namjerom da tekst pošaljem urednici Prometeja iste noći nakon završetka referenduma održanog povodom prijedloga novog ustava Republike Čile. Pošto niti u najgorim snovima nisam mogao sanjati da bi čileanski narod mogao odbaciti prvi društveni ugovor napisan demokratskim putem u svojoj nešto više od 200 godina dugoj povijesti, ovaj tekst je već nekoliko dana imao afirmativan naslov te se nazivao ‘Čile ima novi ustav!’. Moje slijepo uvjerenje se baziralo ne samo na činjenici da je prije dvije godine 80% stanovnika i stanovnica ove zemlje glasalo za uspostavljanje novog ustava, nego i zbog toga što je prošli četvrtak – na posljednji dan ustavotvorne kampanje – na ulice Santiaga izašlo oko 500.000 ljudi kako bi izrazilo potporu jednom novom političkom pravcu ove zemlje (isti dan na događaj opcije ‘odbacujem’ došlo je tek 1.000 ljudi).

Ipak, umjesto buđenja u zemlji sa jednom novom političkom bazom, ovaj ponedjeljak sam dočekao totalno dezorijentiran, lutajući po nekom Čileu za koji dugo nisam htio vjerovati da postoji. Teško mi je prihvatiti činjenicu da se narod koji je 2019. godine na ulicama započeo najdužu, najnasilniju, i najznačajniju pobunu u svojoj povijesti, jučer oprijedijelio za ustav napisan od strane generala Pinocheta te šačice momaka iz Chicaga 1980. godine. Sa 99,9% prebrojanih biračkih mjesta, ovaj obavezivajući referendum dosegao je historijsku brojku od ukupno 13.013.601 glasača, te je na njemu opcija ‘odbacujem’ odnijela dominantnu pobjedu sa 61,87% ukupnih glasova.

Novi društveni ugovor je trebao postati odgovor na problematično nasljedstvo čileanskog puta prema neoliberalizmu – političko-društvenom projektu koji je posijan državnim udarom 1973. te koji je legalno ovjekovječen ustavom iz 1980. godine. Ustav je tako plod ‘Narodne pobune’ iz 2019., koja se rodila kao protest protiv ostavštine Pinochetovog režima koja se probila u sve pore čileanskog društva čak i nakon pada generala te povratka demokratije. Ipak, ono što je narod prije nekoliko godina tražio, on je to na kraju i odbacio. Odjednom, energija političke metamorfoze koja je prije tri godine zaintrigirala čitavu planetu danas kao da nikada nije niti postojala. Kako je to uopće moguće? Kako je moguće da je društvo koje je prije par godina tražilo korjenite promjene jučer odbacilo prijedlog ustava koji je nudio stvaranje socijalne i plurinacionalne države koja bi se legalno obavezala osigurati dostojanstven život svim njenim stanovnicima? Kako je moguće da je isti narod koji je razvio jedan značajan feministički te ekološki pokret odbacio prijedlog ustava koji je prvi u svijetu ponudio model paritarne demokratije te koji je trebao postati pionir po pitanju uključivanja mehanizma upravljanja klimatskom i ekološkom krizom?

Dio odgovora na ovo pitanje sigurno možemo pronaći u raspodjeli kapitala unutar medijskih sektora oba bloka. Tako su se za vrijeme medijske kampanje snage promjena teško mogle nositi sa vladajućom klasom koja kontrolira bazu društveno-političke strukture koncentrirane unutar Sanhattana – financijskog centra Santiaga te same države. Tako je opcija ‘odbacujem’, prema računici Izbornog servisa Čilea (SERVEL), akumulirala oko 90% ukupnih donacija za provođenje medijske kampanje. Unutar svoje propagande, vlasnici Čilea su se koncentrirali na dvije osnovne poruke. Prva i glavna se odnosila na promoviranje generalne nesigurnosti unutar društva putem priče kako će u slučaju pobjede opcije ‘odobravam’ čileanska ekonomija propasti jer će ju pripadnici progresivnih snaga, tzv. pristalice radikalne ljevice, brzo pretvoriti u Čilezuelu – brata blizanca propale Madurove Venecuele. Tako su regresivne snage putem društvenih medija širile poruke kako će se putem novog ustava ljudima oduzimati njihove kuće te drugo privatno vlasništvo, kako će privatno zdravstvo postati zabranjeno, te kako sloboda religije više neće postojati. Druga poruka propagande opcije ‘odbacujem’ se odnosila na uništenje čileanske kulture i tradicije. U ovom smislu medijska propaganda je promovisala strah od plurinacionalne države te feministički osvještenog društva. Tako su se npr. objavljivale lažne vijesti kako će novi ustav mijenjati državnu zastavu, kako će Čile postati indigenistička zemlja, kako će se dijelovi zemlje otcijepiti i Čile podijeliti, te kako će novi ustav omogućiti da se abortus izvrši u bilo kojem stadiju trudnoće bez ikakvog protokola.

Gore ponuđeni odgovor, iako nudi određene obrise koji nam mogu pomoći da uvidimo određene tendencije unutar ove neočekivane društvene situacije, nikako ne može da predstavi kompletnu sliku čileanskog društva, koja mi je koliko potrebna toliko i nedokučiva u ovom trenutku. Tako da, iako nisam u poziciji da ponudim nikakav jasan odgovor na pitanje koje me i osobno muči, mislim da se dobar dio odgovora skriva u kulturološkoj formaciji čileanskog bića, na čiju su formaciju te subjektivnost duboko utijecale godine života unutar društvene formacije čije su glavne odlike neoliberalni ekonomski sustav, ideologija individualizma i konzumerizma, retrognadni osjećaji moralne i rasne superiornosti, te uvijek prisutni strah od sveopće nesigurnosti te bilo kakve ideje kolektivno zasnovanog projekta. U ovom smislu, važno je uzeti u obzir ne samo to kako propaganda zavarava čileanski narod, nego i činjenicu da se sam čileanski narod, ili barem njegove široke mase, odlikuju karakteristikama koje su bliske profilu ljudi koje su kroz kampanju tražili marketinški stručnjaci desnice i vlasnika Čilea. U ovom smislu mislim da se svaka ozbiljna analiza mora suočiti sa historijskim strahovima čileanskog naroda koji već dugi niz godina služe kao pogonsko gorivo za političko usmjeravanje te kontrolu društva.

Umjesto zaključka, za kraj ovog teksta možemo da se pitamo šta da očekujemo nakon pada prijedloga novog ustava? Na ovo pitanje nitko sa sigurnošću ne može odgovoriti. Jedino što je iole jasno jeste to da budućnost ustavotvornog procesa ostaje u rukama političke klase. Tokom kampanje, u namjeri da što širem spektru ljudi prodaju svoj projekat, sektori desnice i centra su obećali da će se Pinochetov ustav mijenjati čak i u slučaju pobjede opcije ‘odbacujem’. Slično, Predsjednik Čilea je u zadnjim mjesecima kampanje na ovakvo pitanje odgovarao kako bi u porazu prijedloga nastavak procesa bio neupitan, ali da bi se sve moralo dogovarati unutar političkih partija počevši od nule. Imajući ovo u vidu, nije sasvim jasno da li bismo sada trebali očekivati samo ustavne reforme ili potpuno novi društveni ugovor. Isto tako, u slučaju da se nova ustavotvorna skupština ipak oformi, nije poznato na koji bi se način ona izabrala te da li bi u ovaj politički organ bili uključeni i nezavisni pokreti, koji su činili većinu u bivšem ustavotvornom organu, ili bi on bio sačinjen samo od članova političkih partija. Možda je ipak najrealističnija ona opcija koja promovira scenarij prema kojemu bi narod Čilea na još jednom referendumu izabrao jedan od nekoliko ponuđenih načina uspostavljanja novog ustavotrovnog tijela.

Unutar ovog novog scenarija Boric se vidi znatno oslabljen te je lako moguće da bi se još jednom mogao pomaknuti udesno te, po slavnoj frazi Groucha Marxa, opet zamijeniti svoje stare principe za neke nove koji bi bili bliži jučerašnjoj odluci naroda. Na ovaj način,postoji strah da bi Boric u budućnosti mogao zaplesati još intimniji ples sa tradicionalnim političkim elitama sa kojima je već u toku svog mandata napravio razne kompromise. Istovremeno, imajući u vidu težak politički udarac koji je jučer primio, Boric može očekivati agresivniji napad radikalne desnice koja će sigurno učiniti sve u svojoj moći (koja nije mala) da bi zaustavila bilo kakav ozbiljniji projekat društvene transformacije, praveći se kao da se 2019. godina nikada nije niti desila. Ovaj scenarij izgleda sve realniji imajući u vidu riječi Roja Edwardsa, predsjednika Republikanske stranke koji je jučer nakon pobjede svoje preferencije na referendumu izjavio kako ne podržava nastavak ustavotvornog procesa jer „Čile ne zaslužuje da bude kažnjen sa još jednom ustavotvornom skupštinom.“ U svakom slučaju, dok čekamo da otkrijemo odgovore na ove interogacije, ustav koji je ovoj zemlji te njenim ljudima u nasljedstvo ostavila Pinochetova diktatura ne samo da ostaje na potpunoj snazi nego je jučerašnjim rezultatom dobio vitalnost koja ga nije krasila tokom decenija.

Piše: Salvador Malespina
Prevod: Prometej.ba
Foto: Pixabay

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top