SRĐAN PUHALO: Čeka nas „Sarajevski safari“, kako se postaviti prema njemu?

Bilo bi dobro da ovaj dokumentarni film provučemo kroz onih šest standardnih novinarskih pitanja i sami donesemo zaključak koliko je utemeljen na činjenicama…

Miran Zupanič nije šalabajzer željan senzacije i promocije, čovjek je profesor na Akademiji za pozorište, radio, film i televiziju u Ljubljani. Miran Zupanič ima dovoljno godina i iskustva da zna sa kakvim će se pitanjima, a tek emocijama, suočiti kada radi dokumentarac o strancima koji dolaze iznad Sarajeva i sa položaja Vojske Republike Srpske gađaju stanovnike tog grada.

Mirana Zupaniča i njegov film „Sarajevo safari“ treba shvatiti ozbiljno, odgledati pažljivo i analizirati racionalno.

A evo i zašto.

Prije četiri godine pojavila se informacija u medijima da, „na samom početku rata u Donbasu, bogati ljudi iz zapadnih zemalja plaćaju ozbiljan novac (verovatno vlastima) kako bi dobili priliku da pucaju u ‘žive mete’“. Ovo je na kanalu “Otvorena Ukrajina“ izrekao ukrajinski videobloger i bivši učesnik takozvane antiterorističke operacije u Donbasu Aleksandar Medinski. On je tada kazao: „Obavešten sam da su 2014. godine bogati ljudi iz zapadnih zemalja, koji su imali veoma skupe puške, došli u Donbas i platili ozbiljnu sumu novca samo da bi ‘lovili’ žive ljude u Donbasu“.

Nedavno smo mogli pročitati i tvrdnje Majka Tajsona, da, onog bivšeg boksera, koji tvrdi u nekom podkastu kako se slične stvari dešavaju i u SAD-u. “Evo šta se događa: sklone te beskućnike s ulica, stave ih tamo, odnesu ih u jednu od onih specijalnih bolnica. Onda ih odvode iz bolnice, sve drogirane, odvode ih na ta velika imanja, i onda počinje lov.”

Teorija zavjere?

E, sad da vas pitam, kako bez dokaza razlučiti šta je tačno, a šta teorija zavjere?

Teško, jer vrlo je vjerovatno da u svijetu postoje ljudi koji imaju želju, i dovoljno novca, da ubijaju druge ljude. Koliko ih je, ne znamo. Niko ne može sa sigurnošću tvrditi da se to ne dešava u bilo kojem ratu, pa i u ovom bosanskohercegovačkom, ali bez nedvosmislenih i relevantnih dokaza, ovo predstavlja samo niz spekulacija koje još više truju naše ionako mržnjom zatrovano društvo.

Ako pažljivo pročitate intervju, vidite da Zupanič na osnovu izjava dva anonimna svjedoka, od toga jedan se predstavlja kao bivši obavještajac, a drugi kao zarobljeni Srbin iz Paraćina, kreira čitavu priču, koja je šokantna, uznemirujuća i u koju možete da povjerujete, ali i ne morate.

Mi ne znamo ko su ti ljudi koji su dolazili na „safari“, ne znamo ni ko je sve to organizovao, ni na koji način je sve to funkcionisalo. Ne znamo nijedno ime i prezime pojedinca, ne znamo nijednu jedinicu ili položaj sa kojeg se pucalo na stanovnike Sarajeva.

Mi ustvari o „safariju“ nismo dobili nijednu relevantnu informaciju, osim indicija.

U intervjuu za Al Džaziru Balkan, Zupanič jasno priznaje: „Naš film otvara više pitanja nego što daje odgovora. Sasvim sigurno je da u toj laboratoriji zla koju zovemo kugla zemaljska postoji i posebna vrsta ljudi koji su bez ikakvog vanjskog povoda spremni pucati na bilo koga ko im se nađe na nišanu: na dijete, na majku, na bilo kog anonimnog muškarca ili ženu“.

Veo tajne

Potom dodaje: „Taj fenomen je, dakako, bio i još uvijek ostaje ovijen velom tajne. Mi smo taj veo odmaknuli koliko je bilo moguće i tu vam ne mogu dati nikakav konkretan odgovor, jer ga ne znam. No, u svakom slučaju je bio potreban čitav lanac onih koji su nudili te lovačke aranžmane, onih koji su na ‘safari’ išli i onih koji su brinuli za logistiku i organizaciju na terenu“.

Ako o ovom fenomenu, kako ga zove sam režiser, ne znamo skoro ništa, onda se postavlja pitanje kako se može snimiti dokumentarni film o tome?

Reakcije javnosti su bile više nego burne i jasno etnički podijeljene.

Među Bošnjacima nije bilo velikih dilema da se to stvarno desilo, a kao „krunski dokaz“ pojavio se onaj snimak Limonova koji u prisustvu Karadžića puca po Sarajevu iz mitraljeza M 84.

Što bi rekli mladi, niđe veze.

S druge strane, Srbi su bili zgroženi mogućnošću da je neko drugi ubijao Sarajlije od 1992. do 1995. godine. Tako je načelnik Opštine Sokolac Milovan Bjelica izjavio za Srnu da je „dokumentarni film ‘Sarajevo safari’ izmišljotina nekoga ko želi instant slavu i promociju i da takvim lažima slovenački režiser Miran Zupanič potkopava pomirenje, ugrožava suživot i život Sarajeva i Istočnog Sarajeva“, a onda se još više zakopao u svoje blato izjavljujući: „Treba da razobličujemo i razotkrivamo laži koje pričaju turistima u Sarajevu, od lažnih tabli, mapa ‘opsade’ i sličnih ‘instalacija’, preko nazovi muzeja i ‘tunela spasa’“.

Na kraju krajeva, bilo bi dobro da ovaj dokumentarni film provučemo kroz onih šest standardnih novinarskih pitanja i sami donesemo zaključak koliko je utemeljen na činjenicama.

Znači: Ko? Šta? Kada? Gdje? Zašto? i Kako?

Piše: Srđan Puhalo za Analiziraj.ba
Foto: Printscreen YouTube / Glas Amerike

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top