DMITRI SUŠLAU: Novi ruski spomenici

Odrastao sam u Minsku okružen spomenicima iz Drugog svetskog rata. Takvih memorijala u Belorusiji po konzervativnoj proceni ima oko 9.000. Izraz „Veliki otadžbinski rat“ i dalje je u zvaničnoj upotrebi u Belorusiji i Rusiji, ali ne i u Ukrajini gde je 2015. uklonjen iz nacionalnog rečnika.

Ali kada sam posetio Kalinjingrad 2017. da bih istražio rusku umetnost u javnim prostorima, zbunio me je spomenik Olega Kopilova iz 2005. To je dorski stub obložen crvenim granitom, sa bronzanim reljefom na postamentu koji prikazuje svetog Đorđa kako ubija aždaju. Iznad glave sveca nalazi se najviše vojno odlikovanje SSSR-a, Orden pobede – petokraka zvezda prošarana dijamantima, sa slikama satnog tornja na Kremlju i Lenjinovog mauzoleja u sredini. Još jedna, mnogo veća zvezda pojavljuje se na vrhu stuba. Gledano sa druge strane ulice, spomenik delimično zaklanja centralnu kupolu sabornog hrama Hrista spasitelja (koji je takođe projektovao Kopilov), upotpunjujući vizuelni amalgam komunizma i hrišćanstva.

Kopilov je jednom rekao da bronzani reljef svetog Đorđa nije bio deo izvornog dizajna. Po ranijem, ambicioznijem predlogu vajara Aleksandra Rukavišnjikova1 trebalo je da se na 4 strane postamenta prikažu scene iz Sedmogodišnjeg rata (1756-63), Otadžbinskog rata 1812, Prvog svetskog rata i Velikog otadžbinskog rata. Predstavljajući rusku vojnu slavu u Kalinjingradu tokom dva veka, spomenik bi izrazio fiktivnu ideju naročite istorijske veze između ove baltičke eksklave (deo nemačke istočne Pruske do 1945) i ruske matice. Iako se dizajn pokazao preskupim za realizaciju, namera je jasna.

Proslavljanje istorijskih vojnih pobeda u Rusiji regulisano je zakonom 1995. Mada je spisak svetih datuma sve duži, pobeda u Velikom otadžbinskom ratu i dalje je posebna svetinja. Od početka 2000-ih, širom Rusije javlja se novi tip ratnog spomenika, u znak sećanja na heroje koji su se borili za zemlju i pod carskom i pod sovjetskom zastavom. Jedan od prvih spomenika podignutih na anektiranom Krimu bio je posvećen „milicijama svih vremena“. Između ostalog, spomenik prikazuje dobrovoljce iz Krimskog rata (1853-56) i takozvanog „Krimskog proleća“ – što je jedan od naziva koji se u Rusiji koriste za aneksiju poluostrva 2014.

Slaveći razne „nacionalne pobede“ ovi memorijali, poput stuba u Kalinjingradu, stapaju pravoslavnu i sovjetsku ikonografiju. Identični „spomenici-kapele“ koji oponašaju tradicionalnu sakralnu arhitekturu postavljaju se od 2015. u nekoliko ruskih gradova, uključujući Kalinjingrad. Od natpisa na ovim spomenicima ispisanih stilizovanim staroslovenskim fontom ističe se citat iz epitafa Olge Bergholc iz 1959. za žrtve opsade Lenjingrada: „Niko nije zaboravljen, ništa nije zaboravljeno“.

Ako ovakva reciklaža hrišćanskih i sovjetskih kulturalnih tema deluje postmoderno, pažljiviji pogled ukazuje na sasvim drugačiji senzibilitet, koji slavi sakralni status dva stuba modernog ruskog nacionalizma: Velikog otadžbinskog rata i pravoslavlja. Sve skulpture vojnih velikana postavljene u Parku pobede u Saratovu 2013. nose natpis: „Večna slava građanima koji su proslavili Rusiju“. Čak je i sveti Aleksandar Nevski (Oleksandr Nevs’kij na ukrajinskom) preoblikovan u uzornog građanina čija bista stoji pored one maršala Žukova. U poslednjoj reinterpretaciji ruske istorije oni su konačno sjedinjeni kroz militantnu retoriku „jedinstvenog ruskog puta“.

Piše: Dzmitry Suslau za London Review of Books
Prevod: Milica Jovanović za Peščanik.net
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top